[Home] [Sadrzaj] Godina: XIII     Broj: 11(133)     Subotica, novembar 2005.  

KULTURA

KNJIGA O DULIĆEVIMA

U Đurđinu je, 30. listopada, u Domu kulture predstavljena knjiga Lazara Ivana Krmpotića ”Veliko obiteljsko stablo Dulićevih” koja je objavljena u izdanju ”Birografike d.o.o. Subotica” i ”Pučke kasine 1878”.

Ideja o pisanju knjige potječe od II. Obiteljskog skupa Dulićevih, održanog 1997. godine u Đurđinu. U knjizi je sakupljena sva dostupna pisana građa iz povijesti ove velike obitelji. U uvodnom dijelu autor predstavlja ”Dokument pape Klementa XIV.” kojim on na zamolbu Matije Dulića podjeljuje ”POTPUNI OPROST u času smrti, sakramentalno ispovjeđenima i svetom Pričešću nahranjenima; ili barem kad skrušeno ustima ili srcem, pobožno zazovu najsvetije Ime Isus, dobrostivo udijeli kao milosrdni Bog... Za Matiju Dulića, godine 1773.”. U nastavku on tumači značenje toga dokumenta za obitelj Dulić. U drugom dijelu opisuje ”Prvi obiteljski skup Dulićevih”. U tom dijelu je zapravo objavljeno sve ono što su pojedine novine pisale o tom skupu. Zatim slijedi ”Razmišljanje nad pejsažom doline rijeke Bune” koja se nalazi na slici Dulićeva stabla iz 1859. godine. U nastavku knjige nalazi se opis ”Drugog skupa Dulićevih” uz opis svih događanja prigodom toga skupa. A objavljeni su također i svi relevantni pisani dokumenti vezani uz taj skup.

Sljedeće poglavlje nosi naslov ”Dulićev doprinos kulturi” u kojem autor navodi sve poznatije osobe ove obitelji: svećenike, časne sestre, kulturne djelatnike, znanstvene radnike, graditelje–inovatore, vojne službenike i likovne stvaratelje. I u ovom dijelu objavljeni su ”odjeci u tisku s toga skupa”.

Zanimljiv je i ”Popis obiteljskih nadimaka obitelji Dulić” te ”Dulići – podaci iz Matičnog ureda Subotica iz godine 1997”. U završnom dijelu knjige nalazi se prikaz ”Starih Dulićevih grobova”.

Na promociji, koju su organizirali ”Pučka kasina 1878.” i Organizacijski odbor Obiteljskog skupa Dulićevih, o knjizi su govorili Perica Dulić – Barna u ime Organizcijskog odbora Obiteljskog skupa Dulićevih, zatim Marin Dulić, agronom iz Đurđina kao jedan od članova obitelji Dulić te ing. Josip Ivanković u ime nakladnika. Na koncu je o knjizi govorio sam autor, vlč. Lazar Ivan Krmpotić.

U prigodnom kulturno–umjetničkom dijelu programa prestavnici mlađih pokoljenja obitelji Dulić – Snežana, Klara i Dražen čitali su pjesme Ružice i Matije Dulić a večer su svojim nastupom glazbeno uokvirili đurđinski komorni orkestar ”Musica chorda” i pjevačka skupina KUD–a ”Ravnica” iz Male Bosne, pod ravnanjem Nele Skenderović. /A. A./

O knjizi mr. Lazara Ivana Krmpotića: ”Veliko obiteljsko stablo Dulićevih”, Subotica 2005.

NIJE ISTINA!

Ljagu i na ovu svakako vrijednu knjigu baca bilješka o piscu pod naslovm ”MR. LAZAR IVAN KRMPOTIĆ”. Bilješka je nepotpisana. I ova bilješka, kao i u prethodne četiri knjige koje je objavio ovaj autor, donosi niz neistina odnosno kleveta, na koje valja upozoriti istine radi i iz istog razloga zbog kojeg je i autor napisao najnoviju knjigu, kako je naveo u Predgovoru, datiranom još 11. srpnja 2002. godine. Ondje piše: ”Držeći se mudre latinske izreke: što nije zapisano, ne postoji...”. To je istina, ali je također istina da ako na klevete nitko ne reagira, onda je istina ono što je napisano. Zbog toga, i u nadi da će ove klevete konačno nestati iz knjiga ovoga autora – a sam je najavio još neke knjige koje priprema – donosim ovo upozorenje na dvije klevete u ovoj knjizi. Napominjem da ih je u prijašnjim knjigama bilo puno više. O njima je posebnim ”PROTESTOM” pod nazivom ”Klevete, prezir i širenje mržnje mr. Lazara Ivana Krmpotića” upozoreno više od pedeset institucija odnosno osoba koje su pisale o njegovim knjigama ili koje surađuju s g. Krmpotićem. U tom ”Protestu” navedene su sve njegove neistinite tvrdnje–klevete, uz prilog fotokopija svih objavljenih kritika na njegove knjige u pisanim medijima. Prava je šteta što taj Protest nije tada objavljen u javnosti, u medijima. Možda sada neistina u najnovijoj knjizi ne bi bilo. Od svih Krmpotićevih neistina odnosno neistina o njemu, kao autoru pet knjiga, u ovoj knjizi ostale su dvije, na str. 111.

1. ”U povodu stote obljetnice izlaska poznatog pučkog kalendara ”Subotička danica” 1894. godine, obnavlja njegovo izlaženje i uređuje ga sve do njegove LIKVIDACIJE (podcrtao A.A.) 1994. godine..

Nije istina da je Subotička Danica likvidirana. Subotička Danica, budući da njezin dotadašnji urednik mr. Lazar Ivan Krmpotić ništa nije učinio da iziđe za 1995. godinu, objavljena je pod nazivom Subotička Danica (nova) i za 1995. godinu i od tada redovito svake godine do 2005. godine, a u pripremi je i za 2006. godinu. Nitko ”Subotičku Danicu” nije likvidirao doli urednik sam, a novo uredničko vijeće, na čelu s novim glavnim urednikom Stjepanom Beretićem, objavljuje ju redovito. Istina, g. Krmpotić je pisao i tvrdio da ova Subotička Danica (nova) nema ništa s onom koju je on uređivao. No, to može biti samo njegovo mišljenje, a svi koji su čitali Subotičku Danicu (novu) ustvrdit će drugo, uz eventualni dodatak da samo nedostaju brojni – među kojima neki i sporni – članci mr. Lazara Ivana Krmpotića. Sve je ostalo sadržajem isto, i usuđujem se reći, jer sam aktivno sudjelovao u pripremi i uređivanju kako one ”Krmpotićeve” danice tako i ove sadašnje – da je ova Danica nakon Krmpotića puno sadržajnija i ljepše uređena a okuplja i veći broj suradnika.

2. Govoreći o Institutu ”Ivan Antunović” iznosi ovu neistinu, odnosno klevetu: ”Nakon osnutka bio mu je prvi predsjednik. Sa te dužnosti NASILNO MAKNUT, PRIJE ISTEKA MANDATA, U PROJEĆE 1994. GODINE” (podcrtao A.A.).

Najprije moram reći da g. Krmpotić nikada nije bio PREDSJEDNIK Instituta nego samo PREDSJEDAVAJUĆI Instituta, jer se po volji osnivača Instituta na čelu nalazi predsjedništvo od tri člana, koje između sebe bira predsjedavajućeg. Osobito je velika kleveta da je s te dužnosti ”nasilno maknut, prije isteka mandata”. Istina je sljedeće. U proljeće godine 1994. bila je redovita, izborna skupština Instituta. Na toj sjednici g. Krmpotić je ponovno izabran, tajnim glasovanjem, za jednog od tri člana predsjedništva. On je međutim taj izbor JAVNO, PRED OKO 50 ČLANOVA INSTITUTA, odbio uz obrazloženje da više ne želi biti ”u predsjedništvu”. To mogu posvjedočiti svi koji su bili nazočni, a o tom svjedoči i zapisnik s navedene skupštine, koju je vidio i odobrio subotički biskup, mons. Ivan P‚nzes kao suosnivač Instituta.

U bilješci o autoru, onoj na str. 113. ističe kako je njegov rad ”prešućivan, zatajivan i blaćen, u svojoj sredini”. Glede toga želim reći da je toga možda bilo, ali kako onaj tko se ne drži biblijskog zlatnog pravila: ”Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima...” (usp. Mt 7,12), može očekivati da se prema njemu drugačije postupa. Bezbrojni su dokumenti njegovog klevetanja drugih osoba, bilo u pisanom obliku u pismima, člancima, ili knjigama; bilo usmeno o čemu također mogu posvjedočiti brojni svjedoci. Bezbrojni su dakle dokazi i dokumenti njegovog ”blaćenja” i prešućivanja zasluga drugih pa i njegovih najbližih suradnika (npr. prof. Bele Gabrića). Sam sam primio brojna njegova pisma, prepuna prezira, klevete i ”blaćenja” moje osobe i moga rada. A poznajem dosta njih koji su primili pisma sličnog sadržaja. Šteta je što sve to nije već davno završilo na Crkvenom i građanskom sudu, a na što sam imao pravo, zbog klevete. Da je kleveta i veliki grijeh u moralnom smislu koji ruši mnoga dobra i zaslužuje kaznu, očito je iz Svetog pisma (usp. Rim 1,28–32; Sir 5,14; 11,31; 21,28; 28,13). Da se sve ovo našlo na sudu ranije, vjerojatno bi njihovo objavljivanje bilo spriječeno bar u knjigama, koje će trajno ostati, kako u mnogim institucijama, tako i u mnogim privatnim knjižnicama.

Zašto ipak dosada nisam u javnosti ovako reagirao? Stalno me vodila misao da ne treba u javnosti iznositi baš sve prljavštine i izmišljotine osobe koja paranoično napada druge i u svima, osim u sebi, vidi krivicu za svoj položaj. Dosadašnji stav prikrivanja, međutim, nije donio nikakav pozitivan plod te stoga i crkvena i građanska javnost konačno moraju biti upoznate s istinom. Ovo, pak, pišem i u nadi da će budući izdavači knjiga mr. Lazara Ivana Krmpotića u bilješci o njemu konačno izbaciti sve ono što na takvu bilješku ne spada, te će na taj način poštedjeti bruke i sramote kako mnoge pojedince tako i institucije pa i hrvatsku zajednicu u ovoj sredini, zbog koje – kako je istaknuto i g. Krmpotić – radi sve što radi.

Nažalost, sve generacije obitelji Kujundžić (usp. Knjiga o Toni Kujundžić) i obitelji Dulić (usp. knjiga Veliko obiteljsko stablo Dulićevih), zatim mnoge slamarke (usp. knjige: ”Umjetnost u tehnici slame” (1. i 2. izd.), te institucija ”Pučke kasine 1878” (usp. knjiga ”125 godina od osnutka Pučke kasine, 1878–2003”) ostat će obilježene neistinama–klevetama, koje je u njima napisao mr. Lazar Ivan Krmpotić ili koje su napisane u bilješci o njemu.

Krajnje je vrijeme da nadležni uvide štetnost takvoga pisanja i objavljivanja, a odgovorni preduzmu i određene ”sankcije”, da sve ipak ne mora završiti na sudu.

Andrija Anišić

Tomislav Vuković: HRVATSKA NJIMA USPRKOS

Varaždinske Toplice: Tonimir, 2005.

Novinarska etika na pragu 21. stoljeća na velikom je ispitu. Teza o objektivnosti djelatnika u sredstvima javnog priopćavanja bila je više nego upitna i u mladoj, demokratkim promjenama zahvaćenoj Hrvatskoj. Iz drugačijeg ugla promjene u hrvatskom društvu i Crkvi gledao je novinar Glasa Koncila, rodom iz Subotice, Tomislav Vuković (pseudonim Stipan Bunjevac). Dvadesetogodišnje novinarsko iskustvo i studij teologije determiniraju ga kao kršćanskog publicistu bez koketiranja s dnevno političkim događajima i osobama a opredijeljenog za argumentirano zauzimanje stavova.

U knjizi su skupljeni tekstovi objavljeni u rubrici ”Aktualno” u katoličkom tjedniku Glas Koncila, u rubrici ”Stajališta” u zagrebačkom dnevnom listu Vjesnik, tjedniku Fokus te u glasilu župe sv. Mihaela arkanđela u zagrebačkoj Dubravi Duh zajedništva. Tekstovi tematski kritički rasvjetljavaju probleme s kojima se susreće društvo u tzv. ”tranziciji” ali upozoravaju i na profesiju novinara koja često služi političkim grupacijama. O povijesnim zabludama i o ulozi mnogih uglednika u društvenim događajima ali i unutar Crkve Vuković prprogovara razobličujući sve što je ili zataškavano ili korišteno kao ideologijksi argument. Iako je najveći dio knjige posvećen suvremenoj političkoj Hrvatskoj, autor reagira na probleme Crkve u svijetu (npr. o progonu kršćana u Kini), govori o istini iračkog rata, pedofiliji, rasizmu, holokaustu i drugim nezaobilaznim temama.

Tomislav Vuković ne zaboravlja ni svoju Suboticu na koju upozorava hrvatsku javnost i ne ”moli” za pomoć već opominje. Ako se ovi tekstovi mogu ”potrošiti” u kratkotrajnim dnevnim i tjednim listovima, knjiga nam daje nadu da će je i oni koji imaju moć ipak pročitati i djelovati u skladu sa spoznatim istinama.

Katarina Čeliković


Izrada: [Tipp-Topp System]