[Home] [Sadrzaj] Godina: XIII     Broj: 08(142)     Subotica, August 2006.  

DUŽIJANCA 2006.

Izložbom ”S Božjom pomoći” započelo središnje slavlje ”Dužijance 2006.”

”Neka poruka ove izložbe bude: 'Pozlatili se ljudi'. Neka postanu u kulturi življenja ono što su nam stari ostavili kao poruku ne tako jako bogatih koliko marljivih zlatnih ruku, zlatnih očiju, zlatnog srca i zlatnih ljudi”, istaknuo je dr. Andrija Kopilović, predsjedavajući Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost ”Ivan Antunović”, otvarajući tradicionalnu izložbu ”S Božjom pomoći” koja je na temu ”Zlatovez u primijenjenoj umjetnosti” otvorena u utorak 8. kolovoza u subotičkoj Modernoj galeriji ”Likovni susret”. Izložbom, koju je po šesnaesti put organiziro Institut ”Ivan Antunović” zajedno s Etnografskim odjelom ”Blaško Rajić”, ujedno je započelo i središnje slavlje Dužijance 2006., a osim dijelova bunjevačke narodne nošnje i različitih ukrasa rađenih u tehnici zlatoveza, izložene su i slike Roze Lipaić. Govoreći o svemu izloženom, dr. Kopilović naznačio je kako pohvala ne ide zlatu jer ono nije zaslužno zato što je zlato, pa čak ni činjenici da se njime diče kraljevi i ljudi, već zlatnim rukama koje su vezle strpljivo izložene predmete. Upravo je zato, smatra dr. Kopilović, baš u Dužijanci prikladno prirediti ovakvu izložbu jer je to rad vrijedan pažnje, bez obzira da li se radi o tom najplemenitijem metalu. ”Najveća vrednota jest činjenica da je čovjek time kultivirao svoj život”, rekao je dr. Kopilović nadodavši kako nam baš u ovim našim teškim vremenima međusobnog nerazumijevanja, isključivosti i sukoba, kada ne znamo dovoljno vrednovati rad čovjeka koji nikada nije apsolutno dobar, ni apsolutno loš, ova izložba treba poručiti da je najveća vrednota čovjek, i to zlatan čovjek.

O značenju, kvaliteti i ljepoti slikarskoga umijeća Roze LipaIć, u ime galerije ”Likovni susret” govorila je Jasmina Vidaković Jovančić, usporedivši njen rad s onim francuskoga slikara Paula Gauguina koji je otvorio puteve modernoj umjetnosti. Kako je istaknula Vidaković, Roza je gradeći snažne kiparske likove i slikajući svijetlim i jakim bojama, baš kao Gauguin i fovisti, bila neobično iskrena u svojemu izrazu. Ljepota njenih slika jest u činjenici da je napravila poseban svijet u kojemu je ne robujući onomu što ju okružuje sama izmaštala svoj odlazak iz obične sive svakodnevice koju je živjela, a što je posebno izraženo u Rozinoj autobiografskoj slici ”Na krilima svojih snova maštala je djevojčica mala”, zaključila je Vidaković.

Roza Lipaić rođena je 5. listopada 1925. godine u Subotici. Njen je rad i slikarski talent prepoznat već u drugom razredu osnovne škole, nakon što je poslije natječaja za mlade talente kojega je raspisala Strossmayerova galerija u Zagrebu, dobila poziv za besplatno školovanje na umjetničkoj školi. No, zbog nerazumijevanja roditelja, Rozino školovanje nakon osnovne škole nije nastavljeno te godine 1950. počinje slikati najprije ukrašavajući uskrsna jaja, a zatim i oslikavajući zidove svoje kuće i domove svojih bližnjih. Prelazi potom na rad akvarelom, a zatim i na tehniku ulja na platnu. Na poziv bikovačkog župnika vlč. Julija Bašića oslikala je i strop i zidove župne kuće u Bikovu. Početkom 90–ih godina slikar i pedagog Stipan Šabić aktivirao je rad likovne sekcije u HKC–u ”Bunjevačko kolo”, gdje Roza nastavlja slikati sve do današnjih dana. Osim što je uključena u rad tavankutske likovne kolonije, Roza je sudjelovala i u radu nekoliko saziva umjetničke kolonije ”Bunarić”, osnovane 1997. godine, a izlagala je i na više skupnih izložbi. Rozine slike na kojima su među ostalim prikazani salaši, ljudi, običaji, događaji iz djetinjstva ali i sakralne teme i bajkoviti prizori, čuvaju se u fondu HKC ”Bunjevačko kolo” te u privatnim zbirkama.

Ljubitelji ove vrste umjetnosti izložbu će u galeriji ”Likovni susret” moći pogledati do 8. rujna. (Ž.Z.)

Književna večer posvećena skladatelju Đuri Arnoldu

Književnom večeri koja je ove godine posvećena skladatelju Đuri Arnoldu o 225. godišnjici njegova rođenja, nastavljena je u četvrtak 10. kolovoza u Hrvatskom kulturnom centru ”Bunjevačko kolo” bliža priprava za središnje slavlje ”Dužijance 2006.”. Kako je to otvarajući književnu večer istaknuo predsjedavajući Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost ”Ivan Antunović”, dr. Andrija Kopilović, Đuro Arnold djelovao je u Subotici, za Suboticu i ostavio je duboki trag i zadužbinu Subotici. ”Biti tako svjestan graditelj kulture duha kao što je bio Đuro Arnold, znači ostaviti trajnu baštinu koja, dokle god traje, oplemenjuje ono što je čovjeku najvrednije, njegovu kulturu duha”, zaključio je dr. Kopilović.

Budući da je većini današnjih Subotičana djelo i život ovoga skladatelja većinom ostao nepoznat, o životnom putu i značenju djela ovoga skladatelja govorio je najprije katedralni župnik, mons. Stjepan Beretić, posebno se osvrnuvši na glazbeni život Subotice u vremenu u kojemu je Arnold djelovao, a o čijoj veličini pisanom riječi svjedoče sve do danas i Albe Vidaković, Kalman d'Isoz, Zdravko Blažeković, Josip Mioč, Ante Sekulić, Jagoda Martinčević Lipovčan, Nela Skenderović, Veronika Vavrinec te mnogi drugi. Govoreći nadalje i o poteškoćama s kojima se, kao zborovođa župne crkve sv. Terezije Avilske skladatelj Arnold borio, predavač je istaknuo kako je njegov uporan i oduševljen rad donosio svoje plodove, jer je 1809. godine sa svojim orkestrom i zborom priredio prvi subotički koncert, a još je više zaslužan za osnutak danas glasovite Muzičke škole i filharmonije u Subotici. Osim toga, Arnold je 1819. godine u Osijeku izdao i crkvenu pjesmaricu odnosno ”Pismenik” u kojoj se nalazi mnoštvo pjesama bačkih Hrvata. Na njemačkom jeziku Arnold je 1826. godine napisao muzički leksikon u četiri sveska, no, to mu je djelo ostalo u rukopisu, a njegova je druga pjesmarica namijenjena orguljašima i zborovođama u Mađarskoj i Edelju objavljena 1840. godine. Arnold je, smatra Beretić, zavrijedio poštovanje hrvatskoga naroda jer mu je, kako je to isticao i Albe Vidaković ”mjesto u povijesti hrvatske glazbe, koja ima jedino pravo ocijeniti vrijednost i važnost svakog, i najneznatnijega radnika na tvrdoj i neizoranoj njivi našeg kulturnoga života”.

Miroslav Stantić govorio je potom o skladateljskom opusu Đure Arnolda, posebno govoreći o njegovoj svjetovnoj, odnosno duhovnoj glazbi čijem se pisanju posvetio nakon smrti supruge i koje je postalo težište njegova rada. Iako je iza sebe ostavio skladane mise, ofertorije, himne, motete, kantatu, dramu, melodramu, romansu, operu, skladbe za glasovir, zborove te različite solo pjesme, ali i muzički leksikon, Pismenik i pjesmaricu, sva njegova djela i nastojanja oko glazbenoga života, kako je istaknuo Stantić, ne treba gledati glazbenim mjerilima današnjice, nego onoga vremena i za potrebe za koje su nastale. Nabrajajući njegova brojna djela, predavač je zaključio kako vrijednost njegovih djela jest u tomu što su ona današnjoj Subotici dala usmjerenje i temelj glazbenoga života. Iako te skladbe nisu na razini skladatelja onoga vremena, one su za nas danas značajne zbog činjenice da je to bio put u glazbeni život Subotice kakvu imamo danas, zaključio je Stantić.

Književnu večer i ove je godine organizirao Književni klub ”Miroljub” pri Katoličkom institutu za kulturu, povijest i duhovnost ”Ivan Antunović”. Glazbenim točkama, među ostalim i skladatelja Đure Arnolda, program je obogatio katedralni zbor ”Albe Vidaković” pod ravnanjem s. Mirjam Pandžić i glazbenom pratnjom B>Jasne Skenderović iz Zagreba, a moderator večeri bio je pročelnik Književnoga kluba Miroljub, Jašo Šimić. Nazočni su osim toga imali priliku pogledati i izložbu molitvenika iz fundusa Bunjevačko–šokačke knjižnice ”Ivan Antunović”, od kojih najstariji seže u 20–te godine XIX. stoljeća. Izložbu je priredila pročelnica knjižnice i ravnateljica Hrvatske čitaonice, prof. Katarina Čeliković.

Đuro Arnold, rođen je 5. lipnja 1781. godine u selu Taksony južno od Budimpešte. Prve poduke iz glazbe dobiva od svojega oca, a nakon toga znanje iz oblasti glazbe stječe u Pečuhu i Velikom Varadinu. Godine 1800. imenovan je zborovođom župne crkve sv. Terezije Avilske u Subotici, a 1802. godine oženio se Josefinom Malek iz Pečuha s kojom je imao četiri sina. Arnoldov je ugled u Subotici brzo rastao pa je 1826. godine postao članom Izabrane općine grada Subotice. Umro je 25. listopada 1848. godine u 67. godini života, kao skladatelj, zborovođa, umjetnik i suradnik župnika, a sahranjen je u kripti današnje subotičke stolne bazilike.

Dodjela ”Antušove nagrade” i nagrade aranžerima izloga u sklopu proslave književne večeri

Šesnaesti put po redu dodijeljena je u okviru spomenute književne večeri i tradicionalna ”Antušova nagrada” koja se dodjeljuje onima koji na različite načine šire kulturu i ljepotu Hrvatskog naroda – bunjevačkog roda. Nagrade je dodijelio predsjedavajući Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost ”Ivan Antunović”, dr. Andrija Kopilović. Treća nagrada pripala je bračnom paru Jasne i Antuna Kujundžića i njihovim četirima kćerima: Jeleni, Andrei, Mariji i Neveni. Druga nagrada pripala je garderoberima Hrvatskog kulturnog centra ”Bunjevačko kolo”, odnosno onima koji dugi niz godina čuvaju i prikupljaju bunjevačke i druge narodne nošnje, a riječ je o Josipu i Jelisaveti Dulić. Treća nagrada pripala je učiteljicama koje su kroz četiri godine izvele prvu generaciju učenika koji se školuju na hrvatskom jeziku, kao jeziku nacionalne manjine na ovim prostorima, a to su: Ana Čavrgov, Marica Skenderović, Verica Farkaš i Sanja Dulić. Ove je godine, izvanredno, dodijeljena ”Antušova posebna nagrada” koja, kako je istaknuo dr. Kopilović, ”želi upozoriti na gorljivi rad u zajednici, a jedan od najvažnijih za suvremenoga čovjeka jest zapisati slikom i riječju, riječi i djela onih ljudi, od kojih mnogi više nisu među nama i bivaju prisutni samo po tome što su zapisani riječju i slikom, pa tako govore i nakon svojega odlaska”, a koja je dodijeljena Rajku Ljubiču koji ”gorljivo, radeći sate i sate, diskretno, skromno i marljivo godinama prati našu stvarnost slikom i riječju”. U znak zahvalnosti za primljeno, darujući Institutu sve svoje dosad snimljene filmove Ljubič je, kako je i sam istaknuo, Institutu ”povjerio na čuvanje slike i riječi onih koji su živi, a najviše onih koji više nisu među nama”.

Osim toga, dodijeljene su i posebne nagrade za aranžiranje izloga u gradu, s detaljima i elementima Dužijance. Natjecanje je organizirao Dejan Kovač, a kako je to istaknuo Alojzije Stantić, predsjednik komisije za odabir najboljih, od aranžera se zahtijevalo da svojim shvaćanjem Dužijance pokažu kako i sami doživljavaju taj događaj. Nezaobilazni simboli svakako su križ i vlat kao simbol zahvale Bogu za primljene darove i kruh od novoga brašna. Neki od njih uspjeli su koristeći upravo te simbole i predstavljajući Dužijancu na slikama, figurama te na brojne druge načine dočarati bit i duh Dužijance. Žiri u sastavu: Alojzije Stantić, Milka Mikuška i Nedeljka Šarčević odabrao je najbolje, a predsjednik Organizacijskoga odbora Dužijance 2006., Grgo Kujundžić uručio je nagrade trima, od ukupno 33 aranžera izloga. Treća je nagrada pripala Jozefini Skenderović i Sandi Benčik, druga Ivanu Stipiću – Braci, a prva Grgi Piukoviću. Utješnu nagradu, odnosno sliku kao dar likovnoga odjela HKC ”Bunjevačko kolo” primila je za aranžiranje izloga Melinda Gubi. (Željka Z.)


Izrada: [Tipp-Topp System]