UPOZNAJMO BIBLIJU – Piše: dr. Tadej Vojnović

Jakovljeva oporuka

Sve stvoreno ima i svoj kraj. Prva riječ u Bibliji je ”početak”. Samo Bog nema početak. Sve ostalo ima svoj početak i kraj. U nama otkucava sat prolaznosti. Starac Jakov došao je na kraj svojega zemaljskog života. Tekst koji čitamo u 49. glavi sasvim je poseban i ne pripada niti jednoj poznatoj predaji. Neki ga nazivaju Jakovljev blagoslov a drugi Jakovljeva oporuka. Pisac ga je umetnuo između redaka 1a i 28b. Prije ovog redaktorovog zahvata tekst je glasio: ”Jakov zatim sazva svoje sinove (1a) ... svakoga je od njih blagoslovio njegovim blagoslovom” (28b). Tekst koji je pisac umetnuo nije bio cjelina kakva je sada pred nama. Živio je u predaji pojedinih plemena prvenstveno u onom svojem dijelu koji se odnosio na patrijarha toga plemena. Predstavlja li ovaj tekst oporuku ili blagoslov – ili pak proroštvo (”da vam kažem što će vas snaći u kasnije vrijeme”) zaključite sami. Neke svoje sinove starac Jakov uspoređuje s pojedinim životinjama i njihovom ćudi, kako ćemo to kasnije vidjeti.

Ruben, Šimun, Levi

Riječi Jakova prvoj trojici sinova imaju zajedničku shemu a to je: krivnja i kazna. Ruben je prvorođenac. On predstavlja svojega oca u njegovoj snazi i ponosu. Ali otac Jakov mu oduzima prvenstvo premda je prvorođenac ”jer na ležaj oca svog se pope, moj tad oskvrnu krevet”. Događaj je opisan u 35. glavi Knjige postanka (usp. r. 22). Ruben je legao s očevom ženom Bilhom i tako počinio rodoskvrnuće. Bilo je to nakon smrti Jakovljeve žene Rahele koju je posebno volio. Dok je Jakov tada šutio o tome, sada progovara i oduzima svojem prvorođencu Rubenu prvenstvo.

Šimun i Levi spominju se kao ”braća prava”. U čemu su oni braća prava? Jakov ima pred očima njihov izdajnički napad na Šekem koji se zbio kao odmazda ove dvojice braće kad je sin šekemskog poglavice Hamora silovao njihovu sestru Dinu (usp. Post 34,1–28). Načinili su strašan pokolj pobivši sve muškarce. Ovdje Jakov spominje i da su ”u obijesti bikove sakatili” što se u 34. glavi ne spominje. Na smrtnoj postelji Jakov proklinje njihovu srdžbu i njihovu obijest ali ne i njih. Svojom su okrutnošću prekoračili svaku mjeru. Kazna koja ih slijedi je razdijeljenje i raspršenje. Kazna se odnosi na njihova plemena i pogodit će oba plemena. Šimunovo pleme stopilo se s plemenom Judinim i nestalo, a Levijevo pleme ostalo je bez zemlje i postalo svećeničko pleme kako to saznajemo iz Mojsijevog blagoslova prije njegove smrti a koji je po strukturi veoma sličan Jakovljevom blagoslovu (usp. Pnz 33,8).

Kazna se, povijesno gledano dogodila samo na Šimunovom plemenu. Neki je stari čitatelj ovoga teksta dodao na rubu svoju opasku nadahnuto psalmom (Ps 1,1): ”Na njihova vijećanja ja ne silazio, u njihovim zborovima udjela ne imao!”. Ovu je opasku neki kasniji prepisivač ubacio u sam sveti tekst i to je danas redak 6a.

Juda

U Jakovljevom blagoslovu Juda zauzima posebno mjesto. U tekstu blagoslova nalazimo tri različita iskaza o Judi koje je redaktor spojio zajedno. Možemo ih prepoznati po tome što se u svakom od tih iskaza spominje Juda. U prvom iskazu imamo zanimljivu igru riječi Jehudah–joduka (Jehudah 'atta joduka aheka – Ti si Juda, tvoja će te braća slaviti). Kao da je pisac htio reći: Ti si ono što znači tvoje ime: tvoja će te braća slaviti.

Drugi iskaz odnosi se na Judino pleme koje se slavi kao odvažno i uspješno u boju. Prispodobljuje se laviću i lavici koji su sigurni u sebe i opasni za druge. Lav je simbol snage, lukavosti i nedodirljivosti.

Treći iskaz ima mesijanski karakter. Takvim su ga smatrali Židovi. Iz Judina plemena izići će ”kraljevsko žezlo” i ”palica vladalačka” koja se od njega neće oduzeti ”dok ne dođe onaj kome pripada, kome će se narodi pokoriti”. Stari su Židovi u ovim riječima prepoznavali i vjerovali da će Mesija izići iz Judinog plemena.

Zebulun, Jisakar, Dan, Gad

Jakovljeva riječ Zebulunu odnosi se na geografski položaj njegova plemena. Njegovo će se pleme nastaniti uz more (misli se na Sredozemno more). Na sjeveru će graničiti s Fenicijom (označava je spominjanje grada Sidona). Smisao trećeg određenja njegovog položaja je nejasan. U našem prijevodu ”luka spasa bit će brodarima”. Iz izvornika teško je pronaći pravi smisao (on će lađama biti kopno?).

Jisakar je uspoređen s košćatim magarcem. Jisakarovo pleme dopala je plodna ravnica Ezdrelona. Ono je jako ali se je opustilo (”polegao među ogradama”). Izraz ”leđa svoja podmetnu i na tlaku pristade” znači da je podjarmljen od Kanaanaca. Oni su u podaničkom položaju, prisiljeni ta teške radove. Kako nas izvještava Knjiga o Jošui (usp. 16,10), oni nisu uspjeli protjerati Kanaance.

O Danu imamo dvije izreke međusobom sasvim nezavisne koje potječu iz različitih predaja ali ih je redaktor spojio. U prvoj je igra riječi Dan–din (suditi, upravljati). Danovo pleme je samostalno. Svojim vlastitim snagama pribavilo si je svoj položaj premda je bilo maleno. Uspoređuje se sa zmijom na putu, s gujom pokraj staze opasnom i pogubnom za konja i konjanika. Zmija predstavlja lukavu opasnost, skrivenu i podmuklu. Danovo pleme nikada se nije otvoreno sukobilo s neprijateljem, to je uvijek bilo lukavo i s leđa.

I kad je riječ o Gadu imamo igru riječi kad je u pitanju ime. U ovoj kratkoj izreci od šest riječi, njih četiri imaju u sebi korijen G D D. Naviješteno mu je da će ga pljačkati razbojnici. Bili su to nomadi koji su često upadali na njegovo područje.

Ašer, Naftali, Josip, Benjamin

I kod imena Ašer imamo igru riječi, budući da sam izraz znači sreća, blagostanje. On će živjeti u obilju. Imat će (doslovno) ”mrsa i kruha” koje će davati kraljevima. Naftali je uspoređen s ”lakonogom košutom”. Pleme je živo i pokretno. Živi u brdima, nesmetano je i plodno je mladim narašajem. Josip se ne uspoređuje sa životinjom već s ”plodnim stablom”. Sekvenca o njemu najduža je. Usprkos svim napadajima on odolijeva jer uz njega je ”Jaki Jakovljev, Pastir i Stijena Izraelova”. Sve su to izrazi koji označavaju Jahvu, Boga Izraelova i često ih nalazimo u psalmima. Šest puta se u ovom proroštvu spominje izraz blagoslov (hebr. b r k) pa je Josip u Jakovljevom blagoslovu posebno istaknut. Posljednji i najmlađi je Benjamin. On se uspoređuje s ”vukom grabežljivim”. Usporedba začuđuje jer se u cijelom Starom zavjetu vuk spominje uvijek u negativnoj konotaciji, osobito u proročkim spisima. On je čovjekov neprijatelj. U Ponovljenom zakonu to se više ne spominje, usp. 33,12 gdje je on ”Jahvin ljubimac koji u miru počiva”.

(U sljedećem broju: Svršetak vremena patrijarha)