DJECA – Uređuje: Katarina Čeliković

ZAJEDNIŠTVO

Dobro je nekada biti sam. Otići iz bučnog i možda neugodnog društva. Ali samoća ne može dugo potrajati. Nitko nije rođen da živi sam.

Kao dijete puno sam puta ostala dugo sama u crkvi spremajući ili kiteći oltare. A nikada mi se nije činilo da sam sama. Bilo je nekako lijepo i mama me često pitala: Ne bojiš se biti sama u crkvi? A koga bih se trebala bojati? Isus je tamo – odgovarala bih.

U crkvi se uvijek dobro osjećam. Najviše volim biti na misi. Tamo smo svi skupa, ma kakvi bili inače u životu. To što smo skupa na nedjeljnoj misi daje mi volju opet doći. To nije neko obično ”druženje”. To je potreba biti s ljudima koji vole nekoga a taj netko im daje hranu za VJEČNOST.

Ovakvo sam zajedništvo ovoga ljeta vidjela na Dužijanci, na susretima – primjerice ministranata, u putovanjima – o čemu ovoga puta saznajemo od obitelji iz Novoga Sada.

Zato su ovdje iskustva zajedništva koja će na ovo isto pozvati i djecu i roditelje.

Zvončica

ZA RODITELJE I DJECU

Taize 2006 – iskustva iz obiteljskog kampa

Nakon godinu dana iščekivanja, moje starije dvoje djece – Boris i Isidora i ja smo se pridružili hodočašću mladih iz Subotičke biskupije za Taize pod vodstvom časne sestre Eleonore, lipnja ove godine. Ukupno prijeđenih 4000 km autobusom obogatili su nas novim duhovnim iskustvom i pozitivnim pogledima na kršćansku braću širom Europe.

Skupine za obitelji se susreću svaki dan u Olindi, kući u selu Ameugny, 600 metara udaljenom od Taiz?a. Obitelji u toku jednog tjedna mogu boraviti u kućama (sobe, male spavaonice) u selu Ameugny, Taiz?u ili okolici ili u Ameugny kamp naselju, s vlastitom kamp opremom. Obitelji s malenom djecom imaju prednost prilikom smještaja u sobama.

Troškovi boravka su vrlo popularni i razlikuju se od zemlje odakle dolaze sudionici. Zbog ograničenosti prostora neophodno je prijaviti se mjesec dana ranije uz klauzulu da ista obitelj može doći ponovno tek nakon dvije godine. Svaka obitelj dobiva po neko od zaduženja u naselju (čišćenje, dijeljenje hrane, pranje posuđa, transport hrane iz Taizea za Olindu osobnim vozilima). Za kvalitetno praćenje svih aktivnosti neophodno je poznavanje engleskog jezika (predavanja su se simultano odvijala na francuskom i njemačkom jeziku).

Radni dan je započinjao učenjem i pjevanjem pjesme, svaki dan na drugom jeziku. Nakon toga je slijedilo Biblijsko razmatranje (egzegeza) za roditelje koje je za našu grupu vodio brat Wolfgang. Obrađivane su teme o Jakovu, Samuelu, Ruti, Ivanu Krstitelju te Djevici Mariji na svadbi u Kani. Nakon toga bi uslijedila diskusija u malim skupinama roditelja. Mladi volonteri su animirali djecu podijeljenu prema dobnim skupinama od 0–2 godine, 3–5, 6–8, 9–11 godina i ”katapult” skupinu (tinejdžeri koji će ”ubrzo biti katapultirani” u mlade koji su smješteni u Taizeu).

Sudionici obiteljskog kampa ravnaju se prema dnevnom ritmu kojega čine zajedničke molitve – jutarnja u 8,15, podnevna u 12,20 i večernja u 20,30 sati (molitve cijele zajednice: braće, sestara, mladih, odraslih). Petkom, nakon večernje molitve slijedi molitva pred križem a subotom molitva uz svijeće. Katolici mogu prisustvovati Euharistiji svaki dan u 7,30 te nedjeljom u 10 s cijelom okupljenom zajednicom.

Poslijepodne su se odvijale zajedničke aktivnosti za roditelje i djecu:

– dramske predstave na biblijsku temu obrađenu tog jutra

– igre i zajedničke diskusije prema obrađenim temama.

U okviru nacionalnih susreta s nekom od braće, naša grupa se dva puta sastala s bratom Richardom radi dobijanja neophodnih informacija te razmjene iskustava.

Moja osobna iskustva su višestruka:

– dragocjeni osjećaj zajedništva tokom molitvi s braćom kršćanima iz različitih denominacija i kulturnih okvira potpomognut pjevanjem na različitim jezicima sudionika,

– ponovno otkrivanje snage molitve, šutnje i pjesme

– kvalitetna biblijska predavanja

– razmjena vjerskih i roditeljskih iskustava s obiteljima iz različitih zemalja

– nadvladavanje stida za sudjelovanje u zajedničkim igrama djece i roditelja i ”obilna nagrada” u vidu iznenađujućih rezultata

– doživljaj radosti tokom zajedničkih radnih zaduženja.

Iskustva moje djece:

– susret sa životom ”kampa”

– posve pozitivno iskustvo zajedničke molitve i šutnje

– navikavanje na ritam odlazaka na zajedničke molitve (”da ne propustimo...”)

– uživanje u zajedničkom izvođenju Taize pjesama

– postepeni rast samopouzdanja tokom odijeljenosti od roditelja i rada u njihovoj dobnoj skupini

– nestrpljivo iščekivanje radnih zaduženja (čak i prihvaćanje novih zaduženja)

Robert Semnic, Novi Sad

SUSRET MINISTRANATA NA BUNARIĆU

Već godinama se vjernici Subotice i okolice okupljaju na Bunariću prve subote u mjesecu. Prve subote u mjesecu rujnu pridružili su im se i ministranti nekoliko župa. Trebao je to biti susret ministranata hrvatskog govornog područja iz čitave naše biskupije ali su došli samo ministranti iz subotičkih župa sv. Roka i Marije Majke Crkve te ministranti iz Žednika i Bačkog Monoštora. Na susret se okupilo pedesetak ministranata. Ministranti su do glavnog oltara došli u svečanoj procesiji obučeni u svoje ministrantske haljine. Euharistijsko slavlje predvodio je upravitelj svetišta dr. Andrija Kopilović a s njim su suslavili preč. Željko Šipek i vlč. Goran Vilov dok su bogoslovi asistirali. On je u prigodnoj propovijedi, obraćajući se ministrantima, među ostalim rekao: ”Svake prve subote jedna od glavnih molitvenih nakana u Crkvi je molitva za duhovna zvanja. Sigurno je nekoga od vas ovdje prisutnih Gospodin pozvao da ga slijedite u duhovnom zvanju. Svi mi svećenici koji sada predslavimo ovo misno slavlje bili smo ministranti. Ministrant je službenik oltara i budući da je on tako blizu oltara, onda je razumljivo da Gospodin upravo od tih službenika oltara poziva nekoga da jednoga dana na tom oltaru kod kojega je služio, u Kristovo ime prinosi svetu žrtvu. Zato, dragi ministranti, pozorno osluškujte Isusov glas i ako vas pozove, spremno se odazovite!”

Poslije svete mise ministranti su svoj susret nastavili rekreativno–sportskim programom u predivnom ozračju marijanskog svetišta. Ministranti su se podijelili u nekoliko ekipa ”po veličini” i ”starini”. Najbolji su bili ministranti iz Starog Žednika. Iako je bilo žara borbe nije bilo ni crvenih kartona a nije bilo ni prigovora na suđenje bogoslova Marijana Ostrogonca.

Nakon iscrpljujuće borbe ministranti su se okrijepili pljeskavicama i sokom i dakako, nezamjenjivom bunarićkom vodom.

Ministranti koji su bili na susretu, nisu se pokajali. Žao im je jedino što ih nije bilo više. No nadaju se da će dogodine i ta pogreška biti ispravljena kad se utvrdi ”tko je kriv”. /Zv/