INTERVJU

Razgovor sa s. M. Jasnom Crnković iz Družbe sestara Kćeri Milosrđa

U ISUSA ZALJUBLJENA!

U prošlom broju Zvonika” (br. 8/2006.), objavili smo izvješće s polaganja doživotnih zavjeta s. M. Jasne Crnković, a proslava istih održana je i u njenoj rodnoj, subotičkoj župi sv. Roka, krajem mjeseca kolovoza o.g. Budući da crkvena i vjernička zajednica na ovim prostorima takav događaj nije skoro proslavila, on je na neki način svjedočanstvo i radost ne samo za vjernike njene rodne župe, nego i cijele Subotice i Subotičke biskupije. Upravo ta činjenica bila je povod za razgovor sa s. Jasnom, osobito kao poticaj mladima, ali i svima nama i Crkvi općenito, i to u vremenu kada se sve češće susrećemo s tzv. ”krizom duhovnih zvanja”.

* Biti zaljubljen u Isusa – put prema redovništvu

ZVONIK: Gledano iz Vašega kuta, vjerojatno je prerano za sažimanje dojmova nakon polaganja doživotnih zavjeta, budući da od toga nije prošlo niti mjesec dana. No, možete li nam reći što se zapravo promijenilo u Vašemu životu nakon polaganja istih?

S. M. Jasna C.: Istina, još uvijek je prerano sažimati dojmove, budući da sam nakon polaganja doživotnih zavjeta odmah došla na godišnji odmor u Suboticu, te ću prave dojmove i ono što je drukčije vjerojatno osjetiti tek kad dođem u svoju zajednicu. Kad govorimo o tim promjenama, činjenica je da smo u periodu formacije, točnije periodu novicijata, na izvjesni način zaštićene budući da imamo učiteljicu koja nas prati i vodi. Polaganjem pak doživotnih zavjeta se osamostaljuješ, i nemaš onoga koji stalno bdije nad tobom. Osim toga potrebno je graditi zajedništvo s drugim sestrama u zajednici kojoj pripadamo, što je u svakom slučaju novost, ali na neki način i izazov.

ZVONIK: Kada se sad okrenete na prijeđeni put, počevši od prvih zavjeta pa sve do doživotnih, kako ocjenjujete taj period, ako ga smijem nazvati periodom ”traženja”? Koliko čovjek može biti siguran u svoje odluke s 14,15 ili pak 18, 19 godina kada se obično ulazi u samostan?

–– Period formacije i jest na neki način vrijeme traženja i osobnog ispitivanja. Jesam li baš za to, je li to doista Božji poziv ili Bog želi nešto drugo, samo su neka od pitanja koja se postavljaju. S druge strane, to je također vrijeme kad je zajednica promatrala i ispitivala mene, jer se i ona mora uvjeriti da ću moći živjeti u ovakvoj zajednici i da je to zvanje za mene. Osim toga, taj je period osim traženja i period učvršćivanja zvanja. Što se tiče sigurnosti, čovjek nikada ne može biti siguran u svoje odluke, ali mislim da nije u pitanju moja sigurnost jesam li ja za to, nego koliko se želim dati, mislim li da Bog to traži od mene, da se dam tu i na takav način. Ono što sam kroz sve ove godine iskusila jest to da ako želiš živjeti u zajednici moraš jednostavno biti zaljubljen u Isusa. Ako to ne budeš, uvijek ćeš naći razlog koji će ti omesti život u zajednici, nećeš biti sretan i zadovoljan. Isus mora biti na prvom mjestu!

ZVONIK: U Subotici djeluju tri družbe sestara, i to Družba sestara Kćeri Milosrđa, Družba sestara Naše Gospe i sestre Dominikanke. Kada ste se već odlučili na ovaj poziv, pojasnite nam zašto baš Družba sestara Kćeri Milosrđa? Što je ono što Vas od njihovih karizmi najviše privlači?

–– To mi pitanje nikada nije bilo diskutabilno. Jednostavno, nikada nisam razmišljala u koju bih zajednicu krenula i nisam razmišljala na način da sam promatrala karizme nekih zajednica. Jednostavno sam osjetila da me Bog zove i da želi da budem Njegova. Najbliža zajednica bila mi je upravo Družba sestara Kćeri Milosrđa koja djeluje u mojoj rodnoj župi, s kojom sam rasla. Upravo iz toga razloga nije mi bilo važno u koju ću zajednicu otići, već prvobitno ispuniti volju Božju. Tek kad sam ušla u Družbu sestara Kćeri Milosrđa počela sam saznavati više o njihovoj karizmi, o Utemeljiteljici Družbe i sv. Franji. Kad je riječ o karizmi moje Družbe, koju bih jednim imenom nazvala djelom milosrđa, ono što me najviše privlači jest prvenstveno odgoj djece i mladih, mada ne bih isključila ni rad sa staricama i bolesnima, o kojima sam kroz period novicijata zajedno s odgovornim sestrama u našem samostanu u zagrebačkim Šestinama, također brinula.

* U životnim je krizama potrebno da čovjek moli i kraj sebe ima osobu kojoj se može povjeriti kako biste kroz krizu zajedno prolazili, jer je kroz nju teško prolaziti sam

ZVONIK: Jesu li Vam se tijekom 5 godina, koliko je prošlo od polaganja prvih do doživotnih zavjeta, javljale sumnje, krize? Kako ste iz njih izlazili i na kraju spoznali da je ovaj put jedini i pravi za vas?

–– U svakom zvanju ima kriza, a ja sam duboko zahvalna Bogu da su me krize uhvatile prije polaganja doživotnih zavjeta. Svaki čovjek kroz krize prolazi na različit način. U osobnim sam se krizama borila, tražila pomoć od Boga, padala sam i ustajala. Nisu to bile krize koje su se previše izražavale u mojim postupcima, iako su se dijelom vidjele na meni. Uvijek sam se preporučala Bogu. Znala sam – Bog se brine o meni i onda kad nisam svjesna i kad me uhvati velika kriza, budući da onda najčešće nisi u stanju moliti i biti duhovno jak.

ZVONIK: Imate li neku osobnu molitvu koju biste nam preporučili, osobito onda kada čovjek sumnja ili padne duhom?

–– U osobnim sam krizama najčešće vapila Bogu, i to iz srca. Isto sam tako molila krunicu Srcu Isusovu i krunicu Milosrdnom Isusu. To su kratke molitve i lako se pamte, a ponavljanjem se čovjek osjetno smiri. Važno je u takvoj situaciji da čovjek nađe osobu kojoj se može povjeriti i neke stvari ispričati, kako biste kroz krizu zajedno prolazili, jer ju je teško prolaziti sam.

ZVONIK: Riječ je o stereotipnom pitanju, no, može li se i što poručiti onim mladima koji se još nisu odlučili reći ”da”, ili možda samo o tome razmišljaju, budući da smo svjedoci ”krize duhovnih zvanja”?

–– Redovnički poziv, kao što sam i prije rekla, podrazumijeva da u Isusa budeš zaljubljen. To je prva stvar koja te vodi k redovništvu. Drugi preduvjet jest učvrstiti tu zaljubljenost tako da ona prijeđe u ljubav a ne ostane samo na tom stupnju čovjekova darivanja. S druge pak strane, ne smije se čekati da postaneš siguran da je to ljubav. Jedan je svećenik dobro rekao, da čim počneš razmišljati o pozivu to može biti poziv. U tom smislu potrebna je hrabrost, suočiti se sam sa sobom, sa svijetom oko sebe i različitim reakcijama okoline.

ZVONIK: Koliko je u toj odluci važna podrška roditelja? Jeste li ju imali?

–– Podrška roditelja iznimno je važna. Podrška mojih roditelja također se vremenom razvijala. U prvom trenutku ni oni nisu bili najsretniji, iako moju odluku nisu pokušavali zabranama promijeniti. Mama je najprije plakala, ali je moju odluku brzo prihvatila. Tata je uvijek šutio, a jedina potvrda da se s odlukom složio, budući da je pol godine nakon mojega odlaska u samostan preminuo, bilo je mamimo svjedočanstvo kako je čuvao jednu rakiju sa željom da ju otvori nakon polaganja mojih prvih zavjeta. To je za mene znak da mu je ipak bilo drago zbog mojega odlaska u samostan, bez obzira što mu je vjerojatno bilo teško što sam otišla i više nisam bila s njima.

ZVONIK: Je li istina da čovjek mora osjetiti neki poseban osjećaj i imati neko posebno vjersko iskustvo da bi se odlučio na odlazak u samostan tj. na redovnički život u zajednici?

–– Smatram da je vjersko iskustvo potrebno, ali u smislu da dobro poznaješ svoju vjeru i da si u njoj čvrst kako bi ju mogao živjeti kao bilo koji drugi čovjek. Teško je s osobama koje su obraćenici i koji imaju neke ideale. Ukoliko te ideale ne pronađu u zajednici, razočaraju se, te u krajnjem slučaju u nekom smislu mogu i ”otpasti” od vjere. Što se tiče samoga poziva, neki ga doista osjećaju na neki izvanredan način. Kod mene to nije bio slučaj, barem ne shvaćeno u maloprije spomenutom kontekstu. Sjećam se da me je potaknula misao mons. Stjepana Beretića kad smo bili na jednoj duhovnoj obnovi u Somboru. Tada sam intenzivno razmišljala hoću li odabrati duhovno zvanje ili se odlučiti za brak. Sebe sam uvijek zamišljala kao udanu i s puno djece, te da ću jako moliti Boga da netko od njih bude časna sestra ili svećenik. To je u početku bio moj ideal. No, kad sam spoznala da bi i redovništvo moglo isto tako biti dobro, onda su se ta dva poziva izjednačila. Mons. Beretić rekao je kako si kad se udaš, obećanjem ”dok nas smrt ne rastavi”, zapečatio svoj život. Brak je sakrament i kao takav ne može se prekinuti. A kad odeš u samostan imaš probni period od nekoliko godina, kada možeš vidjeti je li to za tebe ili ne. Budući da sam bila u nedoumici, rekla sam: ”Idem vidjeti!” Na taj način izgrađivala sam svoje zvanje.

* Svetost – uloga redovnika i redovnica u Crkvi i društvu

ZVONIK: Poznato je da su Vaši osobni planovi na neki način podređeni potrebama Vaše Zajednice, no, znate li možda što ona sada od Vas očekuje i na što će se barem u skorijoj budućnosti odnositi Vaš doprinos Zajednici? Imate li želju vratiti se u svoje rodne krajeve?

–– Svakako da ne bih bila protiv toga da se vratim u rodni kraj, mada kažu da prorok nije dobrodošao u svom zavičaju. Kad je riječ o očekivanjima zajednice, sigurno je da trebam završiti još jednu godinu studija na Katehetskom institutu u Zagrebu. Za ostalo još ne znam, no, jasno je da će se gledati potrebe zajednice. Postoji mogućnost da radim u jednom od naših vrtića ili da predajem vjeronauk u školi, a budući da sam već na župi možda ću svoj doprinos dati baš u okviru neke župne zajednice.

ZVONIK: Kakvom vidite ulogu redovnika, a osobito redovnica u Crkvi i društvu, osobito zbog u posljednje vrijeme aktualiziranog pitanja položaja žena, a samim tim i redovnica u Katoličkoj Crkvi?

–– Uloga redovništva u Crkvi prije svega jest svetost. Jer, sve aktivnosti koje obavljamo mogu obavljati i laici, čija bi uloga u Crkvi trebala biti još veća. Zato i mislim da je uloga redovnika i redovnica svetost, svjedočanstvo života i privođenje ljudi k Isusu. Toga još nisu svjesni dovoljno ni redovnici ni klerici, niti narod. No, tomu se treba težiti i prepustiti neke od uloga laicima koji trebaju raditi na sebi kako bi bili dostojni svjedoci onoga što rade. Još uvijek redovnici, redovnice i svećenici samim svojim pozivom svjedoče ”nešto više”. Svakako, vrijedni su pohvale oni laici koji također svojim zalaganjem svjedoče to ”nešto više”, jer je to poticaj onima koji još idu prema tome. Što se tiče uloge redovnica u Crkvi, nikada nisam osjećala neku podređenost u tom smislu. Mislim da je žena kao žena u društvu, ali i redovnica, sama odgovorna ako je podređena i ako se ne zna pravilno postaviti. Treba biti svjesna onoga što prije svega jest – žena, a kao takva ima puno mogućnost razvijati svoju ”ženskost” na jedinstven način. Žena ne treba ići za tim da pošto–poto radi ono što radi muškarac, već treba razvijati ono blago koje ona nosi u sebi.

* Mladi danas trebaju podršku

* Župnici, redovnici i redovnice mladima danas trebaju biti duhovni autoritet, upućivati ih i davati im savjete

ZVONIK: Više godina živjeli ste među mladima u Zagrebu koji je za razliku od Subotice puno veći grad. Uviđate li neku razliku između mladih i gibanja unutar crkvene zajednice u Hrvatskoj i kod nas? Ponekad se stječe dojam da su ”naši mladi”, ali i vjernici općenito, više vezani uz Crkvu i ono što je ”crkveno”. Smatrate li da je to tako?

–– Iako je i kod nas, mislim tu na Vojvodinu i Srbiju, zavladala demokracija, mi kao katolici smo u svakom slučaju manjina pa su mladi u tom smislu više vezani za Crkvu i župnu zajednicu. Drugi je slučaj u Hrvatskoj u kojoj su, kad je nastala demokracija, svi masovno počeli dolaziti u crkvu, budući da je to tada postalo slobodno i ”moderno”. I onda se na neki način sve ”razvodnilo” jer su ljudi počeli u crkvu dolaziti ne iz uvjerenja i vjere nego zato što je to bilo slobodno. U takvom ozračju odgajani su mladi u Hrvatskoj, unatrag 15 godina. Tek se sada počinje učvršćivati njihova pripadnost župnoj zajednici, pa danas imaju različite udruge i organizacije. No, neke od tih udruga i skupina često ne rade u punom smislu za župnu zajednicu, već imaju neke svoje ciljeve, a u župnu zajednicu se uključuju samo povremeno. To nije takva povezanost kao što je kod nas. U Subotici i okolici je slučaj obrnut jer su župe male te su mladi uglavnom više vezani za župne zajednice i aktivnosti koje one organiziraju.

ZVONIK: Mnogi župnici susreću se s problemom animiranja mladih po župama. Što mislite, kako danas motivirati mlade za rad i za ono što se događa u Crkvi, budući da se mnogi od njih upravo udaljavaju od Crkve? U čemu je bit današnjega odgoja za budućnost?

–– Prije svega smatram da ne trebamo težiti za masovnošću. Svakako da trebamo mladima navijestiti vjeru tako da u toj vjeri ostanu zajedno i aktivni. Mladi danas trebaju podršku, i to u smislu da župnici ne očekuju da mladi rade samo ono što im oni kažu. Na primjer, župnici pozivaju mlade da dođu na vjeronauk i ukoliko mladi to ne učine, skloni su reći kako današnji mladi nisu dobri. Druga krajnost je kad župnici mladima koji se odazovu na vjeronauk prepuste sve misleći kako su oni sami sposobni sve uraditi. Župnicima je, unatoč tomu što to od njih traži veća zalaganja, potrebno mlade voditi. Dobro je da se mladi sami organiziraju i imaju inicijative, ali župnici moraju biti duhovni autoritet i upućivati ih i davati im savjete, ne samo u duhovnom smislu nego i u smislu njihova ljudskog i društvenoga napretka. Trebaju im osobito biti na raspolaganju za duhovne razgovore i ispovijed, jer su mnogi mladi u dilemi glede nekih pitanja vjere i morala.

* Budućnost Hrvata – Bunjevaca je u očuvanju ikavice

ZVONIK: Potičete iz ovih krajeva i odrasli ste u njima. Poznajete dobro prilike i običaje Bunjevaca – Hrvata. U čemu vidite budućnost hrvatske zajednice u Vojvodini, Subotici? Što je ono čega se nikako ne bi smjeli odreknuti?

–– Mislim da je to prije svega jezik. U jeziku je duh jednoga naroda. Ovdje mislim na očuvanje ikavice u našim obiteljima. Ne treba se bojati ”divaniti”. Koliko vidim i pratim, o običajima se puno govori ali i piše, i neosporno je da ih treba sačuvati. Danas se stalno ističe ”kako je to nekad bilo” pa se i oblači kako je nekad bilo. No, samo običaji ne mogu sačuvati jedan narod. Jer, u našu nošnju može se obući bilo tko, i on će isto tako sličiti Bunjevcu kao i ja koja sam doista Bunjevka. Ne treba živjeti u prošlosti već razvijati nešto za budućnost. U tom smislu, jezik je onaj koji trebamo čuvati i kojega trebamo razvijati i njegovati kod mladih, tako da rastu uz ”bunjevački duh” tako što će slušati ikavicu i govoriti ikavicom. Ako voliš ikavicu, obučen u narodnu nošnju ili ne, ti ćeš se prepoznati gdje god bio! No, s druge strane naše obitelji moraju biti svjesne osim pripadnosti bunjevačkom rodu i svoje pripadnosti hrvatskom narodu. Zato treba iskoristiti, rekla bih, milost – koju smo dugo čekali – školovanja na materinskom jeziku. Zato se roditelji više ne bi trebali ni stidjeti ni plašiti upisivati svoju djecu u hrvatske odjele razvijajući, naravno, u njima i poštivanje svih onih koji pripadaju drugim narodima, jer zajedno s njima ovdje žive i druže se.

ZVONIK: Poznato je da ste se još dok ste živjeli u Subotici, bavili zlatovezom, točnije vezom za tradicionalne ”bunjevačke papuče”. Imate li još nekada vremena posvetiti se tomu, barem onako sebi za dušu, i koliko vam zapravo vaše obveze pružaju mogućnost za druge poslove, osim onih koji su vezani za Zajednicu?

–– Iako su obveze velike, trudim se naći vremena i za vezenje papuča, jer mislim da je potrebno da i taj vez ostane sačuvan, da ne bismo nosili uvijek samo ono što je staro i što je nekada bilo. To je istina vrijedno, ali potrebno je da mi nastavimo čuvati i razvijati te skoro izumrle zanate. Ono staro što mi danas čuvamo, vremenom će se uništiti te neke nove generacije toga neće ni imati. Stoga je potrebno da mi stvaramo nešto što će nove generacije nositi a kasnije i pokazivati kao nešto staro. Iz toga razloga, u dogovoru s Dejanom Kovačom koji u Subotici izrađuje te tradicionalne papuče, dogovorila sam izvjesnu suradnju, ali samo u mjeri koliko mi to obveze u Zajednici budu dopuštale. Sav novac koji u tom slučaju zaradim darovat ću Zakladi ”Blažena Marija Petković” koja je osnovana prošle godine za pružanje pomoći siromašnoj i bolesnoj djeci, za školovanje djece i mladih slabijeg imovinskog stanja, za pružanje pomoći obiteljima s brojnom djecom te starijim osobama kao i drugima kojima je pomoć potrebna.

Razgovarala: Željka Zelić

S. M. Jasna Crnković rođena je 27. travnja 1979. godine u Subotici. Osnovnu i srednju školu završava u Subotici. Sve do polaska u samostan Družbe sestara Kćeri Milosrđa u Zagrebu, Jasna je bila iznimno aktivna u svojoj župnoj zajednici, a osim toga uređivala je i Zvonikove stranice mladih. U samostan spomenute Družbe odlazi 1998. godine. Nakon perioda aspirantata tj. izražavanja želje i traženja da stupi u samostan u trajanju od 3 mjeseca, od 21. studenog 1998. godine započinje period kandidature, koji traje sve do 6. kolovoza 1999. godine kada ulazi u novicijat. U kolovozu 2001. godine, u Blatu na otoku Korčuli polaže prve zavjete, a doživotne zavjete položila je 6. kolovoza 2006. godine, također u Blatu na Korčuli. Različite službe do sada je obavljala u samostanima Družbe sestara Kćeri Milosrđa u Zagrebu. Trenutačno završava 3. godinu Katehetskog instituta pri KBF–u Sveučilišta u Zagrebu i apsolventica je studija predškolskoga odgoja Učiteljskog fakulteta u Zagrebu.