II. VATIKANSKI KONCIL – Piše: mr. Mato Miloš, OCD

MARIJINA ULOGA U PORETKU SPASENJA (LG VIII.)

Marija pri Navještenju (7)

Milosrdni Otac je htio da predodređena buduća Majka privoli na utjelovljenje prije nego što se ono zbude pa da tako i žena pridonese životu, kao što je žena pridonijela smrti. To na poseban način vrijedi o Mariji, koja je svijetu rodila sveobnoviteljski Život i koju je Bog obdario darovima dostojnima tolike uloge” (LG 56).

1. Uvjet za bogomajčinstvo i svetost Bogomajke

Glavna nakana ovog saborskog teksta je istaknuti otkupiteljsku funkcionalnost Marijina bogomajčinstva, ističući ulogu žene u utjelovljenju. Radi se o potrebi žene općenito za utjelovljenjem i razvoju misli o ženi uopće kao uvjetu utjelovljenja. Bog nije htio svome Sinu stvarati tijelo, već je htio da Sin uzme sebi tijelo od jedne žene, kako bi po tjelesnoj vezi bio naš rod, jedan od naše rase, jedan od blagoslovljenih u toj rasi i ujedno jedan od ”prokletih” iz te rase. Utjeloviti se ne znači samo postati čovjekom nego također postati članom velike ljudske obitelji, postati jednim od nas, postati dionikom ljudske sudbine, takve kakvu smo je svojom poviješću ispleli da bi se ta sudbina pročistila i spasila. Žena pozvana da bude majkom Sina Božjega ima ulogu da Sina Božjega, kao izvor Života, poveže s čovječanstvom i tako stvori šansu za njegovo oslobođenje. Stoga Sabor tvrdi da je žena u ovom poretku spasenja uvjet toga poretka. Saborski tekst nadodaje da je Bog htio da žena, koja će biti buduća majka, prihvati utjelovljenje. Žena za utjelovljenje nije puko sredstvo za reprodukciju. To bi značilo ženu svesti na stvar, svesti je ispod životinje. Bog to ne čini. Ne može se poštivati sloboda svoga stvora, ne može dopustiti da njegov Sin bude manje dijete svoje majke nego što smo mi djeca svojih majki, koje su nas htjele imati. Ne radi se o tome da žena ne odbije ponudu bogomajčinstva ili da joj se ne suprotstavi, da se drži pasivno. Radi se o tome da ona pristane, prihvati utjelovljenje, da na Božji poziv odgovori odazovom. U obrazlaganju zahtjeva privole na utjelovljenje saborski tekst drži mjerodavnim kako se prema privoli odnosi uloga bogomajčinstva u utjelovljenju. Ne zanimaju ga razlozi za privolu koji proizlaze iz bogomajčinstva, nego oni koji proizlaze iz otkupiteljske privole toga majčinstva. Bog je tako htio, kaže saborski tekst, s nakanom ”da žena pridonese životu, kao što je žena pridonijela smrti”. U nastavku saborski tekst iz općenitosti prelazi na Mariju. U prvoj rečenici je kazano opće n ito sve što na poseban način vrijedi o Mariji. Ona je žena koja je dala pristanak na utjelovljenje pa tako svijetu rodila život, to jest Isusa Krista, obnovitelja svega. Zato ju je Bog ”obdario darovima dostojnim tolike uloge”. Koji su to darovi? Otkrit će nam ih Sveto pismo i predaja. U predaji se ustalio običaj Bogorodicu zvati ”svetom i slobodnom od svake ljage, oblikovanom od Duha Svetoga i učinjenom novim stvorom”. Vrhunac Marijine svetosti i svu dubinu milosti i darova, kojim ju je Bog obdario, izrazio je anđeo svojim pozdravom: Zdravo milosti puna! Prema saborskom tekstu, bezgrešno začeće i punina milosti Marijine ima otkupiteljsko značenje. Sve joj je to dano u vidu njezine uloge Bogomajke. Bezgrešno začeće ima socijalno značenje i eklezijalni domašaj. Ono je ugrađeno u povijest spasenja koja je šira od Marijine osobe. Time ono ne gubi na cijeni da je Marijina osobna odlika, kao njezin posebni privilegij, kao njezina osobna iznimna vrijednost. Sve što je individualno, socijalno je, ima socijalnu ulogu.

2. Aktivno sudjelovanje u otajstvu otkupljenja

”Ona je nebeskom glasniku odgovorila: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj (usp. Lk 1, 38). Tako je Marija, Adamova kći, pristajući na božansku riječ, postala Isusovom majkom. Prihvaćajući svim srcem i neopterećena grijehom Božju spasiteljsku volju, potpuno se posvetila osobi i djelu svoga Sina, služeći pod njim i s njim po milosti svemogućega Boga otajstvu otkupljenja.” Pristajući na Božju riječ, Marija postade Isusovom majkom. Pristanak pripada pojmu njezina bogomajčinstva. Ona prihvaća bogomajčinstvo, ”plan Božji o spasenju” cijelim svojim srcem i cijelim bićem, koje nije opterećeno i otežano naslagama grijeha kao kod nas. I njoj je potrebna milost za dobro djelovanje, ali Marija s tom milošću velikodušno surađuje, služeći otajstvu otkupljenja, uvijek skupa sa Sinom i pod njim, nikad nezavisno od njega. Pristanak, prihvaćanje, služenje, tri su riječi koje potpuno i duboko izriču smisao navještenja. Pristanak na bogomajčinstvo, prihvaćanje plana spasenja, služenje otajstvu otkupljenja, tri su nedjeljive cjeline, jedne nedjeljive Marije, Majke Božje i majke ljudi. Navještenje se nije zaustavilo na bogomajčinstvu, nego je išlo dalje, na misiju otkupljenja. Marijin odgovor: Evo službenice Gospodnje, nije zastao u prihvaćanju bogomaterinstva u sebi, već je obuhvatio cjelokupnu Marijinu funkciju u djelu otkupljenja. Koliko Evanđelje o navještenju sadržava Marijino poslanje za djelo otkupljenja, najbolje se vidi iz razloga dolaska anđelova: ”Evo, ti ćeš začeti i roditi Sina, komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka” (Lk 1,31–33). Marijin odgovor anđelu: Evo službenice Gospodnje, otkriva da je Marija shvatila da se radi o prihvaćanju jedne uloge, o stavljanju u službu jednom pothvatu, stavila se uz rame ”Božjeg Sluge”, Ebed Jahve, Mesije.

3. Otačka tema o otkupiteljskoj ulozi Bogomajke

U saborskom tekstu čitamo da je po tvrđenju otaca Marija ”slobodnom voljom i poslušnošću sudjelovala u ljudskom spasenju” (LG 56). Ta otačka tema glasi: smrt po Evi, život po Mariji. Prvi je od Svetoga pisma, tom temom krenuo sv. Justin: kad je Eva bila još djevica i netaknuta, zače riječ zmije i rodi neposlušnost i smrt. Djevica Marija naprotiv radosno povjerova... da će roditi Sina Božjega i reče: Neka mi bude po riječi tvojoj. Sv. Irenej će to klasično izraziti: Marija je poslušnošću postala uzrok svoga spasenja i cijelog ljudskog roda... Marijina poslušnost razvezala je uzao Evine neposlušnosti. Ono što je djevica Eva svezala svojom neposlušnošću, to je razvezala Marijina poslušnost. Kako je Marija mogla biti uzrokom svoga vlastitog spasenja? Kao što je Eva neposlušnošću najprije upropastila sebe, tako je i Marija poslušnošću sebe spasila, to jest spasila ukoliko je surađivala s tom milošću, a nije ju odbacila. Druge je spasila u objektivnom smislu, to jest rađanjem Otkupitelja pružila im je mogućnost spasenja. Irenejevu misao o Mariji kao novoj Evi možemo upotpuniti njegovom teologijom spasenja, pojmom ponovnog uglavljenja svega u Kristu. Spasenje je repriza prvotnog stanja. Na mjesto Adama dolazi Krist, na mjesto drveta dolazi križ, na mjesto Eve dolazi Marija. Ovu sličnost izražavanja Eva – Marija, nalazimo kod sv. Jeronima: Smrt po Evi, život po Mariji. Među ”mnogobrojne oce” koje saborska Konstitucija navodi, ubrajamo: Tertulijana, Ćirila Jeruzalemskog, Epifanija, Ambrozija, Augustina, Ivana Damašćanskog.