ZAJEDNO NA LITURGIJI – Piše: dr. Andrija Kopilović

17. 09. 2006. – DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

Iz 50,5–9a; Ps 115,1–6.8–9; Jak 2,14–18; Mk 8,27–35

Hodit ću pred licem Gospodnjim u zemlji živih

U bogoslužju ove nedjelje čitamo dio psalma 115. Psalmist se susreće s trenucima života koje smo svi već doživjeli a to su nevolja, tjeskoba strah pa i sama smrt. Današnja liturgija navješćuje Isusovu smrt te je i psalmist u svojoj molitvi okrenut Bogu. To njegovo okretanje Bogu puno je nade. Njegova se nada temelji s jedne strane na dobroti Gospodina, koji je pravedan – ali je i ”pun sućuti Bog naš”. S druge strane, ta se nada temelji na ljubavi jer psalmist ljubi Gospodina, koji čuje vapaj molitve njegove. Kad o tom psalmu razmišljamo, onda nijedna situacija života, tjeskoba, bolest, osamljenost, pa i sama smrt ne može biti za nas razlogom da izgubimo nadu i snagu Duha. Naime, današnji psalam ukazuje upravo na dvije datosti. Najprije: naš je Bog pun sućuti i dobar i bdije nad nama u svakoj situaciji života; druga je datost ljubav naša prema Bogu koja hrani našu duhovnost. Te dvije datosti daju sigurnost da ni u jednoj situaciji čovjek nije sam, nije napušten i nije stvarno osamljen. Može biti napušten od ljudi, može biti napušten od drugih, ali od Boga nikada, jer naš Bog je pun sućuti i dobrote. Zato je i naša ljubav prema Bogu temelj naše nade u njegovu pomoć u svakoj situaciji života.

24. 09. 2006. – DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU

Mudr 2,12.17–20; Ps 54,3–6.8; Jak 3,16–4,3; Mk 9,30–37

Bog krijepi život moj!

Isus je u evanđelju navijestio da je u kršćanstvu najveći onaj koji je sluga svima. Mi znamo da čovjeka u životu snalaze razne nevolje. Jedna od najtežih nevolja je kad čovjek biva optužen, a nije kriv, kada biva progonjen, a nije skrivio, kada biva zgažen a ništa zlo nije učinio. Jednom riječju, čovjeku je najteže kada je u nevolji, stoga se današnji psalam nadovezuje na prvo čitanje o progonjenom pravedniku. Nada koja spašava od progonstva pravednika je uistinu jedino i samo Bog. Zato se zamislimo nad riječima uzdisanja: ”Spasi me Bože svojim imenom i jakošću svojom izbori mi pravdu.” U situaciji nepravednog osuđenika, u situaciji prezrenosti i odbačenosti jedina pravda naša, jedino spasenje naše je Bog. Naša je molitva i vapaj. U tim trenucima trebamo osobito Božju pomoć i stoga je najiskreniji vapaj i molitva ova: ”Smiluj se Bože, jer jedini ti možeš...”. Psalmist se konkretno tuži na oholice koji ustadoše na njega a silnici traže da mu unište život. No Bog je onaj koji je snaga, makar se progonitelji na njega ne osvrću. U tjeskobnim trenucima našega života, pogotovo u stanju obespravljenosti, pravednost treba tražiti jedino kod Boga, pravednoga. Bog nikada ne ostaje dužan jer je milosrdan i pravedan. Odatle je nastala opravdana poslovica: ”Bog ne plaća svake subote”. Bog se ne osvećuje, nego zaštićuje i uvijek brani nevino osuđenog.

1. 10. 2006. – DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU

Br 11,25–29; Ps 19,8.10.12–14; Jk 5,1–6; Mk 9,38–43.45.47–48

Naredba Gospodnja srce sladi!

U bogoštovlju današnje mise, razmatramo psalam 19. koji je inače vrlo dugačak, ali uveličava na osobit način zakon Gospodnji. Psalmist se u hvalbenom tonu divi savršenstvu Božjeg zakona, jer izvor Božjega zakona je Bog sam, a taj zakon on ne prenosi samo pisanom riječju, nego daleko dublje upisanom u narav, u naše srce. Ondje, u našoj savjesti Bog uvijek progovara o tim ”pravilima” života. To je zapravo taj njegov Zakon. Datosti Zakona su, dakle, upisane u naše srce i najjači dokaz našega vjerničkoga života je upravo ako slijedimo glas toga Zakona. No, to nije dovoljno samo znati. Treba znati dnevno svoju savjest ispitivati, iz nje crpsti snagu. Potrebno je prihvatiti poruku Božje riječi i uvijek zahvaljivati što nam je Bog i preko proroka progovorio u savjesti kako i što trebamo činiti. Tako ćemo moći zahvaljivati Bogu i diviti se istinitosti sudova Božjih koji su jedini pravedni. Sluga je onaj ”koji pomno na njih pazi”. Zato nas psalmist poziva da budemo oni koji pazimo, koji brižno čuvamo, koji ne propuštamo nikakve mogućnosti niti prilike – da čuvamo taj Zakon. A jedini protivnik budne savjesti je oholost od koje neka nas sačuva Bog.

8. 10. 2006. – DVADESET I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU

Post 2,18–24; Ps 128,1–6; Heb 2,9–11; Mk 10,2–16

Blagoslovio nas Bog sve dane života našega!

Pripjevni psalam je povezan s općom porukom Božje riječi ove nedjelje, a to je obitelj. I psalam 128. u svojim dijelovima u liturgiji je danas pjevan ili moljen kao onaj koji veliča blagoslov Božji nad obitelji. ”Blago svakome koji se Gospodina boji” – strah Gospodnji nije strah od Boga, nego strah da ne izgubimo Boga. Svaka obitelj je posebna Božja briga i u svom središtu mora posjedovati taj ”strah” da obitelj ne ostane bez Boga. Ako je Bog u obitelji, onda ta obitelj hodi stazama njegovim i uživa plodove rada svojih ruku jer je Bog onaj koji obiteljski život blagoslivlja i uvijek čini sretnim. Na poseban način ovdje psalmist pjeva pohvalu u čast ženi koja je kao ”plodna loza u odajama kuće”, a djeca kao ”mladice masline oko stola Gospodareva”. Ta slika, uzeta iz životnog miljea psalmiste, govori i nama da je život u zajedništvu, u obitelji u stvari pjesma sklada i ljepote ako se pravilno živi. Stoga bi ovaj psalam trebali često moliti u obitelji. Još više, trebao bi nam biti ogledalo u kojem bismo trebali tražiti odgovor na pitanje: da li je naša obitelj takva da se i njoj i po njoj jasno nazire ljepota onoga što Bog vidi u obitelji. Preduvjet Božjeg blagoslova koji donosi sreću obitelji jest ”strah Gospodnji” sa strane obitelji, što drugim riječima znači da svi članovi obitelji trebaju ljubiti Boga iznad svega.