VJERNICI PITAJU – Odgovara: dr. Andrija Kopilović

Teološki dijalog u Beogradu

Čuo sam da će ovoga mjeseca u Beogradu biti održan vrlo značajan skup predstavnika velikih Crkava Istoka i Katoličke crkve. Zanima me o čemu je riječ.

Zahvalan čitatelj

Drugi Vatikanski sabor je u katoličkoj Crkvi bio jedan od najvećih sabora, ne samo radi toga što je okupio najveći broj saborskih otaca, nego zato što je dao najveći doprinos svome vremenu nudeći put kojim Crkva treba ići u 21. stoljeće. Taj sabor je dugo spreman. Mnogi poznavatelji života i rada pape Pija XII. su slutili da u mislima toga velikoga Pape postoji želja za jednim takvim Saborom, ali je postojao izvjesni strah, i to opravdan, da bi Sabor u vrijeme teških sukoba Istoka i Zapada, u vrijeme ”hladnoga rata” bio skoro nemoguć. Ako bi izostali saborski oci sa Istoka, onda bi Sabor bio vrlo krnj, vrlo osakaćen i zato se trebalo čekati povoljnije vrijeme za sazivanje ekumenskog Sabora. Pio XII. je umro i njega je naslijedio, veliki, Božji čovjek, blaženi Ivan XXIII. On je bio vizionar, napose poslušan Duhu i jednostavno je bez velikih priprava, naglo i neočekivano navijestio i sazvao II. vatikanski sabor. On ga je sam nazvao ekumenskim, a to znači da je bio za sve obrede katoličke Crkve a pozvao je na njega i predstavnike svih kršćanskih Crkava da kao promatrači sudjeluju u radu Sabora. Na samom početku nije dao da se govori o vjerskim istinama i da se donose neke definicije istih kao što je to često bilo na saborima prije toga. On je uistinu taj Sabor nazvao ekumenskim, pastoralnim i kako je on to sam u molitvi sročio, želio je da to bude Sabor za ”Nove Duhove”. Tako se i dogodilo.

Sabor je tijekom svoja tri zasjedanja uistinu širom otvorio vrata Katoličke Crkve i tako omogućio da svatko tko želi upoznati Crkvu iznutra može ući, vidjeti, doživjeti je. Crkva je, pak, na način koji je primjeren tadašnjem društvu progovorila sama o sebi i tako dala svjedočanstvo one naravi Crkve koju je dobila od svoga Utemeljitelja. Jedan od mnogih važnih pravaca, koji je Sabor zacrtao kao budućnost života Crkve, svakako je i približavanje kršćanskih Crkava, dakle ekumenska otvorenost, suradnja između katoličke i drugih kršćanskih Crkava. Nama su najbliže sestrinske Pravoslavne crkve, jer nam je baština vjere bila zajednička tisuću godina i nije se ni kasnije toliko udaljila a da ne bi posjedovali u cijelosti baštinu predaje i Svetoga pisma kao temelje vjere. Zato se razlikujemo, ali najmanje. To znači, Katolička i Pravoslavne crkve su uistinu sestrinske Crkve, doduše, ne u potpunom jedinstvu, ali vrlo blizu, svojom naukom i svojim načinom štovanja Boga i vršenjem sakramentalne službe u svijetu. Veliki papa Pavao VI. je završio Sabor i njemu je pripao zadatak da provede odluke Sabora. Jasno, nije to mogao učiniti sam, njegovi nasljednici Ivan Pavao I. kratko i Ivan Pavao II. dugi niz godina su pape koji su u stvari polako – a još traje taj proces – Sabor pretočili u tokove kojim Crkva katolička sada u svijetu živi i radi.

Saborska obnova još nije dovršena. Ona još traje, makar je Crkva, hvala Bogu, krenula pravcem koji je za nju bitan i sigurno ne bi bio ovakav da se Sabor nije dogodio. Jedna od vrlo važnih odluka koje su proistekle iz duhovnoga ozračja Sabora je teološki dijalog, a to znači da nije važan samo dijalog u ljubavi u vidu susreta koji se događaju redovito, spomenimo samo onaj prvi ganutljivi susret pape Pavla VI. s ”vaseljenskim” patrijarhom Atenagorom I. u Jeruzalemu, kao i niz takvih susreta papa i patrijarha carigradskih tokom kasnijih godina do najnovijih kontakata, nego je važan i taj teološki dijalog.

Znamo da će ove godine 30. studenoga Benedikt XVI. biti na susretu s ekumenskim patrijarhom Bartolomejom I. u Carigradu. Taj i slični mu susreti su susreti koji svjedoče ljubav i zajedništvo. Potrebna su takva svjedočanstva ljubavi i zajedništva na svim razinama od župnih susreta svećenika i naroda pa do susreta biskupa i episkopa, pa onda susreta Patrijarha i Pape. Takvi su susreti događaji koji puno obećavaju i puno znače. No, važno je da takve susrete koji su manifestacije želje za zajedništvom i konačno za potpunim jedinstvom, prati i sustavni teološki dijalog, kroz koji stručnjaci, teolozi s jedne i druge strane razmatraju one osjetljive stvari u kojima se dvije Crkve de facto razilaze. U tim dijalozima Crkve jedna drugoj predstavljaju kako tumače pojedine dijelove Svetoga pisma ili vjerske istine koje im se čine različite ili su takve zato što ne razumiju teološko tumačenje druge strane. Dakle, potrebno je shvatiti da bi bez takvog teološkog dijaloga ovi susreti na vrhu bili samo manifestacija, a ne bi vodili pravom cilju. Treba, međutim, cijeniti i one susrete koji svjedoče o zajedništvu, ali treba osobito pratiti molitvom one susrete koji polako, poput nekog ”tkanja” ispod ovih susreta razvijaju teološku misao, da se otvoreno u mirnom, dostojanstvenom dijalogu razmatraju upravo ona pitanja koja tište i koja se trebaju teološki razjasniti.

Do sada su na inicijativu pape Ivana Pavla II. i ekumenskog Patrijarha stvorene dvije delegacije koje broje trideset članova i u kojima su teolozi Pravoslavnih crkava i Katoličke crkve. Takvih susreta je do sada bilo osam. Nakon Patmosa i Rodosa (1980), oni su održani u Munchenu (1982), na Kritu (1984), u Bariju (1986 i 1987), u Valamou u Finskoj (1988) te u Baltimoreu (2000). Najavljeni susret je obnavljanje dijaloga onog posljednjeg u Baltimoreu koji nije baš najbolje uspio. Susret je inicirao papa Benedikt XVI. a Beograd je predložen kao mjesto susreta. Obično se susreti održavaju jednom u zemlji zapadnog kršćanstva a drugi put u nekoj od zemalja istočnog kršćanstva. Sada je izabran Beograd kao zemlja istočnog kršćanstva a Srpska Pravoslavna Crkva bit će domaćin teološkog dijaloga koji će se dogoditi od 18. 09. do 25. 09. 2006. S jedne i druge strane će sudjelovati po trideset eksperata: kardinala, biskupa, odnosno arhiepiskopa, metropolita i teologa–stručnjaka, a s katoličke strane bit će i nekoliko teologa Kristovih vjernika laika. Susretu predsjedaju dva su–predsjednika, jedan s katoličke strane, a drugi s pravoslavne strane i ta dva su–predsjednika vode cijelu sjednicu koja se događa tako što imaju savjetovanja zasebno, a plenarne su sjednice zatvorenog tipa i nakon završetka se obično daje priopćenje za javnost. Takav susret, koji je ove godine u Beogradu, dakle jest veliki događaj, pogotovo jer se radi o obnovljenom teološkom dijalogu i to baš na ovim prostorima. To je za nas izuzetna čast kao vjernike katolike, ali i veliki zadatak.

Na kraju ovog odgovora na vaše pitanje bih rekao ovo:

1) dobro je da se dijalog obnovio, jer bez dijaloga nema hoda naprijed;

2) svaki teološki dijalog treba pratiti cijela Crkva. Kako? Molitvom. Stoga već sada pozivam čitatelje Zvonika da žarko mole da taj sastanak dijaloga teologa vodi Duh Sveti. Potrebna je dakle molitvena potpora. I zato će i s katoličke i s pravoslavne strane biti organizirana trajna molitva za čitavo vrijeme zasjedanja. Znamo dobro da je Isusova molitva i želja bila: ”Da svi budu jedno”. I mi tih dana moramo moliti tako. A moramo znati i vjerovati da Bog vodi Crkvu i da ona mora disati autentično: i Istočnim i Zapadnim plućnim krilom, kako je to volio govoriti veliki papa Ivan Pavao II. Stoga mi je drago da ste ovo pitanje postavili. O tom će se ovih dana puno govoriti pa i tisku pisati. Za nas vjernike je najvažnije da je taj teološki dijalog postavljanje temelja za ostvarivanje pravoga zajedništva. To su najveći koraci na putu prema jedinstvu, a prati ga cijela Crkva iskreno i predano, molitvom da Duh Sveti svoju Crkvu vodi onim putem koji je Njegova volja. Volja je Božja da autentično svjedočimo Krista u svijetu u kom živimo.