RIJEČ UREDNIKA – Piše: Andrija Anišić

V. Božja zapovijed – NE UBIJ

Vraćamo se ”normalizaciji” nakon veličanstvenih slavlja Dužijance i Bunarićkog proštenja. No, valja spomenuti i ona manja slavlja u pojedinim zajednicama iz kojih ipak izdvajam Mladu Misu vlč. Roberta Riemanna u Franjevačkoj crkvi i proslavu doživotnih zavjeta s. Jasne Crnković u meni povjerenoj župi sv. Roka. Takva slavlja napunjaju nas potrebnom snagom, iako organizacije znaju biti iscrpljujuće, te od njih možemo živjeti i raditi jedan duži period nošeni nekim posebnim zanosom i oduševljenjem. No, naša svakidašnjica je isto tako važna, makar je često i ”siva” kako to volimo isticati.

Započela je školska i vjeronaučna godina. Naši biskupi poslali su svim vjernicima s područja Međunarodne biskupske konferencije ”Sv. Ćirila i Metoda” posebnu poslanicu punu ohrabrenja i konkretnih poticaja za odgovorni odgoj i rast u vjeri. Upravo danas dok ovo pišem započinje veliki, značajni ekumenskih susret povijesnih Crkava na području Vojvodine. Petorica predvodnika mjesnih kršćanskih Crkava uputila su nam svoj poziv na molitvu i podršku. Eto puno konkretnih zadataka na početku nove školske godine.

Ja se u uvodnicima vraćam na tumačenje Božjih zapovijedi. Njihovo poznavanje i življenje je osobito značajno za naš svakidašnji život, jer ne postoji dan ni sat kada bismo bili ”oslobođeni” njihovog vršenja odnosno življenja po Božjim zapovijedima. Stigao sam do pete Božje zapovijedi. Važno ju je dobro poznavati u ”kulturi smrti” koja nas okružuje. Mi kršćani bismo doista morali biti svjedoci ljepote i uzvišenosti života i bratske ljubavi te najgorljiviji promicatelji ”kulture života” koja jedina može svima donijeti ljepšu budućnost.

Riječ Svetoga pisma

Ne ubij! (Izl 20,13)

Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu (Mt 5,21–22).

Eto kratkoga sadržaja ove zapovijedi prema Svetom pismu. Obrazloženje ove zapovijedi lijepo je dala Kongregacija za nauk vjere u svom dokumentu ”Donum vitae” (Dar života): ”Ljudski je život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo i trajno ostaje u osobitom odnosu sa Stvoriteljem, svojom jedinom svrhom. Samo je Bog Gospodar života od njegova početka do kraja te nitko, ni u kakvim okolnostima, ne može prisvojiti pravo izravnog uništenja nedužnog ljudskog bića” (br. 5).

Ova zapovijed se često previše pojednostavljuje, međutim, ona puno toga u sebi uključuje. Sveto pismo kako Staroga tako i Novoga zavjeta izričito osuđuje hotimično ubojstvo čovjeka. Isus je ovu zapovijed malo proširio te ustvrdio da će ”podvrgnut sudu” biti i onaj koji se ”srdi na brata svoga”, tj. onaj koji bližnjega mrzi, osuđuje ili mu se osvećuje (usp. Usp. Mt 5,22–39; Mt 5,44; Mt 26,52).

Protiv ove zapovijedi griješi, dakle, svatko tko hotimično ubije čovjeka. No, ova zapovijed odnosi se i na one koji nenamjerno prouzrokuju nečiju smrt ali su učinili radnje koje su dovele do nečije smrti. Na primjer kad se netko neodgovorno ponaša u saobraćaju. Jako je važno uočiti da Katekizam Katoličke Crkve u grijehe ubojstva također ubraja i nebrigu za one koji žive u neimaštini ili su ugroženi glađu. ”Sablažnjiva je nepravda i teški grijeh kada ljudsko društvo dopušta smrtonosnu neimaštinu, a ne nastoji tome pomoći. Oni koji u robnoj razmjeni lihvarskim i trgovinskim postupcima uzrokuju glad i smrt svoje braće po čovještvu, neizravno počinjaju ubojstvo za koje su krivi” (KKC, 2269).

Samoobrana

Zakonita samoobrana je dopuštena pa čak i uz mogućnost da se nepravednom napadaču nanese i smrtna povreda. ”Ljubav prema samome sebi ostaje temeljnim načelom ćudoređa. Stoga je zakonito tražiti poštivanje vlastitoga prava na život. Tko brani svoj život ne postaje krivac ubojstva, čak i kad je prisiljen nanijeti napadaču smrtonosan udarac: Ako netko braneći svoj život primijeni više nasilja nego je potrebno, njegov je čin nedopušten. Ako pak na napad odgovori odmjereno, obrana je dopuštena (...) I nije za spas duše nužno odreći se zakonite obrane da ne bismo druge ubili. Čovjek je, naime, dužan skrbiti za svoj život više nego za tuđi”.

Zakonita obrana može biti ne samo pravo nego i teška obveza onomu tko je odgovoran za živote drugih, za opće dobro obitelji ili građanske zajednice” (KKC, 2264–2265).

Pobačaj, Eutanazija, Samoubojstvo...

U nastavku tumačenja V. Božje zapovijedi želim u najkraćim crtama prikazati sve ono što još spada u područje ove zapovijedi.

POBAČAJ. Svaki ljudski život, od časa začeća sve do smrti, svetinja je zato što ljudsku osobu sveti i živi Bog hoće radi nje same na svoju sliku i priliku. Dijete ima pravo na život od samog začeća. Izravni pobačaj, bilo da je željen kao cilj bilo kao sredstvo, je ”sramotna” praksa, teško protivna ćudoređu. Crkva taj prijestup protiv ljudskog života kažnjava zakonskom kaznom izopćenja. Toj kazni podliježu otac i majka (mladić i djevojka), liječnik koji vrši pobačaj i sve medicinsko osoblje koje asistira kod tog zlo–čina. Od ovoga grijeha odrješenje može dati samo biskup ili svećenici kojima je on dao ovlast. Za ovaj grijeh predviđene su teže pokore.

Budući da se prema ljudskom zametku od samog začeća treba ponašati kao prema osobi, treba ga štititi u njegovoj cjelovitosti, njegovati i liječiti kao svako drugo ljudsko biće. Ni ginekolog, ni genetičar ne smiju preporučivati pobačaj zbog toga što je začeto dijete, prema njihovim nalazima, bolesno. I bolesno dijete i bolestan čovjek su ljudi koji imaju pravo na život dokle god to Bog bude htio. Nijedna trudnica nije dužna ići na genetska ispitivanja nego samo na ginekološke preglede!

EUTANAZIJA. Oni kojih je život opao ili oslabljen zahtijevaju posebno poštovanje. Bolesne i prikraćene osobe treba potpomagati da bi mogle živjeti koliko je moguće normalno. Kakve god bile pobude i sredstva, izravna eutanazija znači dokrajčiti život osobama prikraćenima, bolesnim ili na samrti. Eutanazija je moralno neprihvatljiva. Tako stanoviti čin ili propust, koji po sebi ili po namjeri izaziva smrt da bi se prekinuli bolovi, predstavlja ubojstvo teško protivno dostojanstvu ljudske osobe i poštovanju prema živome Bogu, njezinu Stvoritelju.

Prekid medicinskih postupaka, tegotnih, pogibeljnih, izvanrednih ili gledom na očekivani ishod nesrazmjernih, može biti zakonit. U tom je slučaju riječ o odustajanju od ”terapeutske upornosti”.

SAMOUBOJSTVO. Svatko je za svoj život odgovoran pred Bogom koji mu ga je darovao. On ostaje vrhovni gospodar života. Samoubojstvo protuslovi naravnom čovjekovu nagnuću da čuva i trajno održi svoj život. Samoubojstvo se teško protivi ispravnoj ljubavi prema sebi. Ono istodobno vrijeđa ljubav prema bližnjemu jer nepravedno kida veze uzajamnosti sa zajednicom obiteljskom, narodnom i ljudskom, prema kojima imamo obveza.

Ozbiljni psihički poremećaji, tjeskoba ili težak strah od iskušenja, trpljenja ili mučenja mogu ublažiti samoubojičinu odgovornost.

Ne treba očajavati glede vječnoga spasa osoba koje su same sebe usmrtile. Bog im može, putovima koji su samo njemu znani, pružiti priliku spasonosnog kajanja. Crkva moli za one koji su si oduzeli život.

Na područje ove zapovijedi spada također: POŠTIVANJE ZDRAVLJA; POŠTIVANJE DUŠE DRUGOGA, zato je sablazan ili navođenje nekoga na grijeh također veliki grijeh. Ovdje također spada i POŠTIVANJE OSOBE U ZNANSTVENIM ISTRAŽIVANJIMA; POŠTIVANJE TJELESNE CJELOVITOSTI; POŠTIVANJE MRTVIH TE OBRANA MIRA I IZBJEGAVANJE RATA. No o svemu tome namjeravam jednoga dana pisati u Zvoniku u rubrici ”Moralni kutak”. /Usp. KKC, 2270–2317/

Svim čitateljima želim plodnu jesen! Dok očekujemo mnoge plodove zemlje koji dozrijevaju u jesen, ne zaboravimo i sami biti plodni dobrim djelima na dobrobit sebi, našim obiteljima, župnoj i narodnoj zajednici kojima pripadamo. I u ovom broju ”Zvonika” sigurno ćete naći puno poticaja i ohrabrenja u tom smislu. Iskoristite ih. Sretno.