AKTUALNO

(NE)OPRAVDANOST SMRTNE KAZNE

Puno se polemika, i to s razlogom, pokrenulo oko nedavnoga pogubljenja bivšega iračkoga predsjednika Saddama Husseina vješanjem. I dok je većina svjetskih čelnika i država s razlogom oštro osudila način na koji je Saddam pogubljen, tvrdeći da na taj način neće biti riješeno iračko pitanje, općenito se postavlja pitanje o moralnoj (ne)opravdanosti takvoga čina počinjenog u XXI. stoljeću, koji je kao uobičajeni oblik ”kažnjavanja” oslikavao prethodna stoljeća. Da podsjetimo, nakon odbijanja iračke vlade da objavi način i vrijeme izvršenja kazne kako bi izbjegla moguće političke napetosti, Saddam koji je s vlasti svrgnut 2003. godine nakon što su Amerikanci izveli invaziju na Irak, pogubljen je 30. prosinca 2006. godine. Pogubljen je unatoč tomu što su Europska unija i humanitarne organizacije kao što su Amnesty International i Human Rights Watch te Saddamovi odvjetnici pozvali na odgodu odnosno neizvršenje smrtne kazne. Prije njenoga izvršenja, Saddam je u pismu izjavio kako će njegovo pogubljenje biti žrtvovanje za Irak te je pozvao Iračane da se ujedine i bore protiv američkih snaga. ”Nudim sebe kao žrtvu. Ako svemogući Bog želi, moja duša će me odvesti gdje on naredi kako bih bio s mučenicima”, napisao je Saddam koji je na smrt osuđen 5. studenoga 2006. godine i to za zločine počinjene protiv čovječnosti, a napose zbog ubojstva 148 šiitskih seljaka iz Dujaila tijekom 80–ih nakon neuspjelog pokušaja atentata na njega. Saddamov polubrat, bivši šef obavještajne službe Barzan al Tikriti i bivši šef revolucionarnog suda Awad al Bandar također su osuđeni na smrt, ali datum njihova pogubljena pod pritiskom međunarodne zajednice još nije objavljen. Saddam Hussein bio je u bijegu od početka vojne akcije u Iraku, a 13. prosinca 2003. pronađen je u jednom podrumu u blizini Tikrita, njegova rodnog mjesta. Hussein se teretio za kaznena djela koja je počinio tijekom 35 godina koliko je vladao Irakom, i to za ”zločine protiv čovječnosti” tijekom ubijanja Kurda (1988.), gušenja šiitske pobune ( 1991.), rata protiv Irana (1980.–1988.) i invazije Kuvajta (1990.). Tako je Saddam Hussein bio prvi predsjednik jedne arapske zemlje kojem se u zemlji sudilo za zločine protiv vlastitog naroda.

Posljedice

Iako ga se s razlogom može nazvati pravim krvnikom i što je pogubljen na krajnje brutalan način, paradoksalna je činjenica da je presuda izvršena na najveći islamski blagdan Kurban Bajram, što zasigurno nije slučajno. Postavlja se pitanje, zar za doživotni zatvor ne bi za Husseina bio najveća moguća kazna? Tu je činjenicu po tvrdnji Saddamova odvjetnika izrekao i sam Saddam izjavivši da je sretan što će umrijeti od ruku svojih neprijatelja i što će biti mučenik, a neće trunuti u zatvoru. Cjelovita snimka njegova vješanja u Bagdadu, koja traje 2 minute i 38 sekundi, već je dan nakon njegova pogubljenja 31. prosinca, objavljena na internetu a na njoj se vidi kako svjedoci pogubljenja bivšeg predsjednika nekoliko trenutaka prije smrti uzvikuju ime njegova zakletog neprijatelja. Snimku je mobitelom snimio svjedok pogubljenja. Unatoč tomu što je snimatelj pogubljenja uhićen i po nalogu iračke vlade odgovarat će za to djelo, snimka je ovih dana ubrala i prve žrtve. Jedan od njih je i alžirski 12–godišnji dječak kojega su objesili njegovi prijatelji u igri ”vješanja Saddama Huseina”, a slični slučajevi ubijenih dječaka, u igri ”vješajmo Saddama” dogodili su se već u nekoliko zemalja, uključujući Sjedinjene Države i Pakistan. ”Ništa novo pod suncem”, rekli bi neki, kad se zna da u svijetu ima puno ubojstava i različitih zločina počinjenih upravo po modelu iz nekoga poznatoga filma, serije i sl.

Reakcije svjetske javnosti

Saddam je pokopan 31. prosinca u središtu Ouje blizu Tikrita. Kad je riječ o reakcijama svjetskih čelnika na Saddamovo vješanje, američki predsjednik George W. Bush ocijenio je kako izvršenje presude nad bivšim Husseinom, ”nakon poštenog suđenja, predstavlja važan događaj na putu Iraka prema demokraciji i samostalnosti, ali da ono neće zaustaviti nasilje u Iraku”. Mnogi pak političari smatraju kako će njegovo pogubljenje doprinijeti destabiliziranju stanja u Iraku. Najnovije pak ocjene koje su stigle iz Ureda britanskoga premijera Tonyja Blaira govore o tome kako Blair, kojega su inače optužili za nekomentiranje Saddamova pogubljenja, smatra da je način na koji je Saddam pogubljen bio ”potpuno pogrešan”. Larry Cox, izvršni direktor Amnesty Internationala u SAD–u ističe pak kako je pogubljenjem zanijekana pravda za bezbrojne žrtve koje su nezamislivo trpjele za vrijeme Saddamova režima, a sada im je uskraćeno pravo vidjeti zadovoljenje pravde. Osudi izvršenja smrtne kazne pridružio se i Vatikan koji ocjenjuje da se time ”zločin kažnjava drugim zločinom”. U tom smislu papa Benedikt XVI. je navodeći svoju poruku iz prosinca kojom je obilježio Svjetski dan mira 1. siječnja, istaknuo kako se ”poštujući osobu promiče mir” te je pozvao zemlje da rade na ostvarenju svijeta u kojem ”svi poštuju ljudska prava”.

Za i protiv

Kad već govorimo o nedopustivosti smrtne kazne, drži se da je ona jedna od najstarijih institucija krivičnog prava i da je dugo vremena bila jedino sredstvo koje su drevna ljudska društva imala na raspolaganju u svrhu očuvanja reda i zakona. S razvojem država i njenih institucija, razvile su se i alternative smrtnoj kazni, poput progonstva u prekomorske kažnjeničke kolonije ili instituta doživotnoga zatvora. Time su se stvorili preduvjeti za stvaranje pokreta za ukidanje smrtne kazne, koji je postepeno doveo do njenoga ograničavanja i ukidanja u mnogim europskim i zapadnim državama. U Republici Hrvatskoj smrtna kazna ukinuta je Božićnim Ustavom 1990. godine. Prema podacima Amnesty Internationala, u 2002. godini više je od 3248 osoba osuđeno na smrt u 67 zemalja, a od te brojke izvršenjem smrtne kazne ubijeno je više od 1526 osoba u 31 zemlji svijeta. I crkveni nauk protivi se smrtnoj kazni, a u članku 2266. Katekizma Katoličke Crkve jasno se razlikuje potvrda načela o legitimnosti smrtne kazne i primjeni toga načela u samo ”krajnje teškim slučajevima”. Papa Ivan Pavao II. je u enciklici Evangelium vitae (1995.) očitovao svoje protivljenje smrtnoj kazni, govoreći o slučajevima ”apsolutne nužnosti”, tj. samo onda kada se ne bi moglo drukčije zaštititi društvo, dodajući da su ”takvi slučajevi jako rijetki, ako ne naprosto praktički nepostojeći”.

Dobar način borbe protiv smrtne kazne bio je i osvijetljen Rimski Colloseum 6. prosinca o.g., u sklopu talijanske kampanje za zabranu smrtne kazne u cijelom svijetu i kao odgovor na nedavno pogubljenje bivšeg iračkog predsjednika Saddama Husseina. Hoće li upaljeno svjetlo u Colloseumu uspjeti upaliti svjetlo i u savjestima onih koji još uvijek podržavaju smrtnu kaznu? Jer, ma koliko okrutna bila djela nekoga čovjeka još uvijek je jasno da je za svakoga zločinca najveća kazna zapravo osuda na doživotni zatvor.

Željka Zelić

PAPINE RIJEČI

OSOBA, SRCE MIRA

/Iz Poruke pape Benedikta XVI. za Svjetski dan mira 2007./

U svojoj opširnoj poruci za Svjetski dan mira papa Benedikt XVI. govori o dostojanstvu ljudske osobe koja je srce mira, ali i dar i zadatak. Ovdje prenosimo samo prvi dio te poruke, osim ovoga Papa se dotiče opširno i pitanja ”Pravo na život i vjerske slobode”, zatim govori o ”jednakosti naravi svih osoba”. Zanimljiv je i podnaslov ”Ekologija mira”. U Poruci se Papa osvrće i na ”ograničene poglede na čovjeka”. U poruci su i sljedeći podnaslovi: ”Ljudska prava i međunarodne organizacije”; ”Međunarodno humanitarno pravo i nacionalna zakonodavstva” te ”Crkva kao čuvarica transcendentnosti osobe”.

Na početku nove godine želim uputiti vođama nacija, kao i svim muškarcima i ženama dobre volje, svoje želje mira. Upućujem ga napose svima koji su u žalosti ili trpe, svima koji su izloženi prijetnji nasilja i oružja, svima koji, prezreni u svom dostojanstvu, iščekuju ljudsko i društveno oslobođenje. Upućujem ga djeci, koja svojom nevinošću obogaćuju čovječanstvo dobrotom i nadom a svojom nas patnjom potiču da se svi usrdno zalažemo za pravdu i mir. Upravo sam razmišljajući o djeci, napose onoj čija je budućnost dovedena u pitanje zbog bešćutnog zlostavljanja i zloće odraslih, odlučio u prigodi Svjetskog dana mira pozornost svih usredotočiti na temu ”Osoba, srce mira”.

Uvjeren sam, naime, da kada se poštuje osobu tada se promiče mir, a kada se izgrađuje mir tada se stvaraju pretpostavke za istinski cjeloviti humanizam. Eto kako se utire put k vedrijoj budućnosti za nove naraštaje.

Sveto pismo kaže: ”Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). Budući da je stvoren na Božju sliku, čovjek ima dostojanstvo osobe. On nije nešto, već netko. Kadar je upoznati sebe, posjedovati samoga sebe, slobodno se darivati i uspostaviti zajedništvo s drugim osobama. U isti mah svaka je osoba milošću pozvana na savez sa svojim Stvoriteljem da mu odgovori u vjeri i ljubavi i taj odgovor ne može dati nitko drugi doli on sam. Kada se stvari promatra iz te čudesne perspektive lako se može dokučiti kako je ljudskom biću povjeren zadatak da sve više ljubi i svijet privodi k sve većem savršenstvu, obnavljajući ga u pravednosti i miru. Na zapanjujuće jednostavan način Augustin uči: ”Bog nas je stvorio bez nas ali nas bez nas neće spasiti”. Zato su sva ljudska bića dužna njegovati svijest o dvojakom aspektu dara i zadaće.

I mir je ujedno i dar i zadatak. Ako je točno da mir među pojedincima i narodima – ta sposobnost da žive jedni pored drugih i grade odnose temeljene na pravdi i solidarnosti – predstavlja zadaću kojoj se valja neprestance posvećivati, isto je tako, pa još i više, točno da je mir Božji dar. Mir je, naime, karakteristika Božjeg djelovanja, što se vidi kako u stvaranju uređena i skladnog svijeta tako i u otkupljenju ljudskog roda koji treba spas od nereda grijeha. Stvaranje i otkupljenje pružaju, dakle, ključ koji pomaže shvatiti smisao našega života na zemlji. Moj je časni prethodnik u svom obraćanju Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 5. listopada 1995. rekao kako ”ne živimo u nerazumnom i besmislenom svijetu (...) postoji u njemu neka moralna logika koja rasvjetljuje ljudski život i omogućuje dijalog među ljudima i među narodima”.

Transcendentalna ”gramatika”, hoće reći sva ona pravila kojima se pojedinci trebaju voditi u svome djelovanju i na osnovu kojih se tkaju uzajamni odnosi što se temelje na pravdi i solidarnosti, upisana je u savjesti, u kojima se kao u nekom zrcalu odražava mudri Božji naum. Kao što sam nedavno imao priliku istaknuti, ”mi vjerujemo da je u početku vječna Riječ, razum dakle, a ne iracionalnost”. Mir je, dakle, i zadatak koji od svakoga iziskuje osobni odgovor koji se podudara s Božjim naumom. Kriterij na kojem će se nadahnjivati taj odgovor mora jednostavno biti poštivanje te ”gramatike” koju je u čovjekovo srce upisao njegov Stvoritelj.

KRIST JE SPASITELJ I DANAŠNJEGA ČOVJEKA

/Iz Papine poruke Urbi et Orbi, gradu i svijetu, na Božić 2006./

”Spasitelj se naš rodio u svijetu”! Ove smo noći još jednom u svojim crkvama slušali ovaj navještaj koji, unatoč prolasku stoljeća, čuva netaknutom svoju svježinu. To je nebeski navještaj koji nas poziva da ne strahujemo, jer se pojavila ”velika radost za sav narod” (Lk 2,10). To je navještaj nade jer objavljuje da se te noći prije više od dvije tisuće godina ”u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin” (Lk 2,11). Tada pastirima koji su se nalazili na betlehemskom brežuljku, a danas nama, stanovnicima ovog našeg svijeta, božićni anđeo ponavlja: ”Rodio se Spasitelj! Rodio se za vas! Pođite, pođite mu se pokloniti!”

No, ima li još uvijek vrijednost i značenje neki ”Spasitelj” čovjeku trećega tisućljeća? Je li još uvijek potreban neki ”Spasitelj” čovjeku koji je stigao do Mjeseca i Marsa i želi osvojiti svemir; čovjeku koji bez ograničenja istražuje tajne prirode i uspijeva odgonetnuti čak i čudesne kodove ljudskog genoma? Ima li potrebu za nekim Spasiteljem čovjek koji je izmislio interaktivnu komunikaciju, koji istražuje virtualni ocean Interneta, te je, zahvaljujući suvremenim i naprednim tehnologijama sredstava komunikacije, Zemlju – taj zajednički dom – već načinio malim globalnim selom? Čini se kao da je ovaj čovjek dvadeset i prvog stoljeća i poletni stvaratelj neupitnih uspjeha, siguran i samodostatan graditelj vlastite sudbine.

Čini se, ali nije tako. Još uvijek se umire od gladi i žeđi, od bolesti i siromaštva u ovom vremenu obilja i izopačenog konzumizma. Još ima onih koji su robovi, izrabljivani i povrijeđenoga dostojanstva; onih koji su žrtve rasne i vjerske mržnje, te su u slobodnom izražavanju svoje vjere spriječeni netolerantnošću i diskriminacijom, te političkom vlašću ili fizičkim i moralnim prinudama. Ima onih koji vide sebe same ili svoje najdraže, posebice djecu, mučene uporabom oružja, terorizmom i svakovrsnim nasiljem u doba kad svi zazivaju i proglašavaju napredak, solidarnost i mir za sve. A što reći i o onima koji su, bez nade u promjenu, prisiljeni ostaviti svoj dom i svoju domovinu da bi negdje drugdje našli uvjete života dostojne čovjeka? Što učiniti da bi se pomoglo onima koji su dovedeni u zabludu djelovanjem lažnih proroka sreće, koji su krhki u svojim međuljudskim odnosima i u nemogućnosti da prihvate stalnu odgovornost za svoju sadašnjost i za svoju budućnost te hode tamnim prolazom usamljenosti i često završe kao rob alkohola ili droge? Što misliti o onima koji izaberu smrt vjerujući da mogu prevariti život?

Kako ne čuti da se upravo iz dna toga veseloga i beznadnoga čovječanstva podiže bolan vapaj za pomoć? Božić je: danas u svijet ulazi ”svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka” (Iv 1,9). ”Riječ tijelom postade i nastani se među nama” (Iv 1,14), naviješta evanđelist Ivan. Danas, upravo danas, Krist ponovno dolazi ”među svoj narod” i onome koji ga prima daje ”moć da postane dijete Božje”; to jest pruža mu mogućnost da gleda božansku slavu i bude dionikom one radosti Ljubavi, koja je za nas u Betlehemu postala tijelom. Danas, i danas, ”Spasitelj se naš rodio u svijetu”, jer zna da nam je potreban.

Unatoč tolikim oblicima napretka, ljudsko je biće ostalo ono isto: sloboda razapeta između dobra i zla, između života i smrti. Upravo tu, u svojoj dubokoj nutrini, u onome što Biblija naziva ”srcem”, on uvijek osjeća potrebu da bude ”spašen”. Današnje postmodernističko vrijeme možda još i više treba jednog Spasitelja, jer društvo u kojem živi postalo je složenije, a prijetnje njegovu osobnom i moralnom integritetu postale su podmuklije. Tko ga može zaštititi ako ne Onaj koji ga ljubi do te mjere da na križu žrtvuje svoga jedinorođenoga Sina kao Spasitelja svijeta? /.../

”Salvator noster”: to je naša nada; to je navještaj što ga Crkva donosi i o današnjem Božiću. S Utjelovljenjem, napominje II. vatikanski sabor, Sin Božji sjedinio se na neki način s čovjekom (usp. Gaudium et spes, 22). Stoga je Rođenje Glave, ujedno i rođenje Tijela, kako je to izrekao i papa sveti Leon Veliki. U Betlehemu se rodio kršćanski narod, otajstveno tijelo Kristovo u kojem je svaki ud intimno sjedinjen s drugim u potpunoj solidarnosti. ”Spasitelj naš rodio se za sve”. To moramo naviještati ne samo riječima, nego i čitavim svojim životom, dajući svijetu svjedočanstvo jedinstvenih i otvorenih zajednica, u kojima vlada bratstvo i praštanje, prihvaćanje i međusobno služenje, istina, pravda i ljubav.

Zajednica koju je Krist spasio. To je istinska narav Crkve koja se hrani Riječju i euharistijskim Tijelom. Samo iznova otkrivajući primljeni dar Crkva može svjedočiti svima Krista Spasitelja; čini to poletno i zauzeto, uz puno poštovanje svake kulturne i vjerske tradicije; čini to radosno, znajući da Onaj koji to naviješta ništa ne poništava ništa što je istinski ljudsko, nego sve dovodi svome ispunjenju. Zapravo, Krist dolazi uništiti samo zlo, samo grijeh; ostalo, sve ostalo On uzdiže i usavršuje. Krist nas ne spašava od naše ljudskosti, nego pomoću nje; ne spašava nas od svijeta, nego je došao u svijet da bi se po Njemu svijet spasio (usp. Iv 3,17).

Draga braćo i sestre, gdjegod bili, neka do vas stigne ova poruka radosti i nade: Bog je postao čovjekom u Isusu Kristu, rođen je od Marije Djevice i ponovno se rađa danas u Crkvi. On je taj koji svima donosi ljubav nebeskoga Oca. On je Spasitelj svijeta! Ne bojte se, otvorite mu srce, prihvatite ga, kako bi njegovo kraljevstvo ljubavi i mira postalo zajednička baština sviju. Sretan Božić!