II. VATIKANSKI KONCIL – Piše: mr. Mato Miloš, OCD

MARIJINA ULOGA U PORETKU SPASENJA (LG VIII)

Marija poslije uzašašća (10)

Budući da se Bogu svidjelo da svečano ne objavi otajstvo ljudskog spasenja prije nego izlije od Krista obećanog Duha, vidimo da apostoli prije dana Pedesetnice ”jednodušno ustrajno mole sa ženama i s Marijom, Isusovom Majkom, i s njegovom braćom” (Dj 1,14) i da Marija svojim molitvama saziva dar Duha, koji je nju već pri Navještenju osjenio” (LG 59).

Saborski tekst naglašava potrebu silaska Duha Svetoga za objavu Crkve svijetu. Već je za Isusova života bilo objavljeno to otajstvo spasenja. Na Pedesetnicu će biti svečano objavljeno. To svečano objavljivanje Bog je odlučio da se ne zbude prije dolaska Duha Svetoga. Saborski tekst navodi da je Marija molila za taj silazak Duha Svetoga na Crkvu, onog Duha koji je na nju već sišao kod Navještenja. Ovdje saborski dokument govori o ekleziološkoj perspektivi Marijinih molitava za silazak Duha Svetoga. Marija je u Cenakulu bila posrednica Duha Svetoga za Crkvu. Stoga treba dobro uočiti mjesto koje evanđelist Luka daje Mariji u skupini molitelja u dvorani zadnje večere, prije silaska Duha Svetoga. Luka jedino Mariju spominje po imenu, ali je smješta među Božji narod, a ne među njegove voditelje. Marija ne pripada Dvanaestorici. Njezina je uloga druga. Petar je glavni. Marija ne pripada hijerarhiji. No, ni hijerarhija nije sve u Crkvi. Marija pripada redu posebne milosti, koja je hijerarhiji potrebna. Marija sudjeluje u molitvi Crkve, koja se sprema za svoje poslanje. Moli kao Spasiteljeva Majka. Ni nakon Isusova uzašašća ne napušta njegovo djelo. Marija moli za dar Duha za Crkvu. Ona to moli kao Isusova Majka. Na Duhove se za Mariju nije zbilo ništa novo, nego se očitovalo ono što je skriverno bilo pri Navještenju. Ali za Crkvu se zbilo nešto novo. Na Pedesetnicu, Kristovi udovi dobili su svoju dušu. Tako nam Marija nije dala samo Sina Božjega, nego i Duha Svetoga u utjelovljenom Sinu Božjem. Na dan Pedesetnice taj se Duh razlijeva Kristovim otajstvenim udovima. Marija nam je dala Sina i Duha Svetoga, Sina utjelovljena i Duha Svetoga u utjelovljenom Sinu. Taj Duh se na dan Pedesetnice na najvidljiviji način saopćava svijetu.

Marijina molitva prije Pedesetnice ide za tim da Otac izvrši to saopćenje svijetu. Time se ona kao majka dovršava, poprima konačno lice, lice majke cjelovitog Krista, Glave i udova. I Isus moli za isto, moli za ljubav, za Duha koji je u njemu, da bude naš (usp. Iv 17,26). Time se i Isus dovršava, poprima konačno lice, Glave i čokota. Marijina se molitva poklapa s molitvom njezina Sina. Ni nakon Isusova uzašaća na nebo Marija ne napušta djelo svoga Sina, već ostaje združena u molitvi sa svojim Sinom, jer što god radi za Crkvu, za djelo spasenja, uvijek radi združena s Njime. To je njezino novo lice posrednice, koje nam Sabor daje svojim naukom o združenju Marije s Isusom u djelu spasenja.

2. Marija uznesena na nebo

”Konačno je Bezgrešna Djevica, sačuvana neokaljana od svake ljage istočnog grijeha, ispunivši tok zemaljskog žića, dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu. Tim ju je Gospodin uzvisio kao Kraljicu svih stvari da potpunije bude suobličena svojemu Sinu, Gospodaru gospodara (usp. Otk 19,16) i pobjedniku grijeha i smrti” (LG 59).

Prvi dio ovog saborskog teksta, koji govori o Marijinu bezgrešnom začeću, uzet je doslovce iz bule pape Pija IX. Ineffabilis od 8. prosinca 1854. Drugi dio, o samom uznesenju, uzet je doslovce iz apostolske konstitucije pape Pija XII. Munificentissimus od 1. studenoga 1950. Tekst saborske Konstitucije, kao i Konstitucija pape Pija XII., ostavlja otvorenim pitanje da bi se iz bezgrešnog začeća moglo nešto naslutiti o Marijinoj smrti. Da li je Marija umrla ili je živa preobražena u uskrsno stanje, o tome su podvojena mišljenja teologa. Saboru se činilo mogućim usvojiti sud teologa Laurentaina, koji piše: iako ima malo izgleda da će se smrt moći ikada definirati, sigurno je da Marijina besmrtnost nikad neće biti definirana. No, uznesenje Marijino je definirano. Marija je tijelom i dušom, to jest među sobom sjedinjenim kao živa ljudska osoba, u čitavoj ljudskoj egzistencijalnoj stvarnosti uznesena u rajsku slavu, stavljena u konačno stanje, u kojem će spašeno čovječanstvo živjeti poslije uskrsnuća. Pijo XII. u svojoj konstituciji ”Munificentissimus Deus” ne dokazuje Marijino uznesenje iz Svetoga pisma, neovisno o Predaji. Za njega je Predaja kamen temeljac, na kojem se gradi biblijska vizija Marijina uznesenja. Crkveni oci već od 2. stoljeća ističu posebnu povezanost Marije, Nove Eve, s Kristom, Novim Adamom, u borbi protiv sotone. Prema Pos 3,15 ta će borba završiti potpunom Kristovom pobjedom. Prema sv. Pavlu (Rim 5 i 6; 1Kor 15,21–26;54–57) Kristova pobjeda nad sotonom sastoji se u pobjedi nad grijehom i smrću. Sudjelovanje Marije s Kristom u borbi protiv sotone znači sudjelovanje s Kristom u pobjedi nad grijehom i smrću. Sv. Epifanije iz 4. stoljeća dopušta mogućnost da je Marijino tijelo bilo preobraženo. Blagdan uznesenja Bl. Djevice Marije slavi se u Jeruzalemu u 6. stoljeću. Oko 600. godine slavi se i u Carigradu. U 7. stoljeću prelazi u Rim, tu se slavi pod nazivom ”Uznesenja”, a u 8. i 9. stoljeću proširen je na cijeli Zapad. Iz 8. st. imamo mnogo otačkih svjedočanst a va s Istoka. Sv. Ivan Damašćanski (+ 749), prvi od istočnih otaca pita se: ”Kako je smrt mogla progutati onu, uistinu blaženu, koja povjerova Božjoj Riječi i bi ispunjena djelovanjem Duha Svetoga?... Koja je bez požude i sudjelovanja začela osobu Božje Riječi?... Kako je kvarenje moglo zadesiti tijelo iz kojeg dođe život? Bogomaterinstvo, savršeno djevičanstvo, savršeno jedinstvo Sina i Majke, Sinovo štovanje Majke nisu mogli dopustiti da Marijino tijelo ostane u grobu.” Sv. German Carigradski (+ 733), napisao je tri propovijedi o Marijinu usnuću. Za njega je Marijina blizina s Presvetim Trojstvom razlog njezinu uznesenju. Sv. Modesto, jeruzalemski patrijarh (+ 634), piše: ”Svemogući Krist Spasitelj” očuvao je svojoj Majci tijelo od raspadanja. Saborska Konstitucija navodi ove crkvene oce, te uz uznesenje piše: ”Tim ju je Gospodin uzvisio kao Kraljicu svih stvari da potpunije bude suobličena svojemu Sinu, Gospodaru gospodara (usp. Otk 19,16) i pobjedniku grijeha i smrti” (LG 59). To potpunije suobličavanje Sinu treba u duhu Sabora shvatiti potpunijim združenjem majke sa Sinom. Kao što je za zemaljskog života bila združena s njim u djelu spasenja, tako je nakon smrti s njim združena u slavi. Time je Marija stigla do svoje punine. U toj i takvoj punini Crkva gleda svoje vlastito ispunjenje.

Saborski tekst o naravi dostojanstva Marije Kraljice temelji se na enciklici pape Pija XII. Ad coeli Reginam od 11. listopada 1954. i na dva istočna teologa: Andriju Kretskog i sv. Ivana Damašćanskog, iz ekumenskih razloga preuzetih iz enciklike Pija XII: ”Kršćanski puk s pravom je uvijek vjerovao da je ona, koja je rodila Sina Svevišnjega, koji će vječno vladati u Jakovljevoj kući (Lk 1,32), koji će biti 'Knez mira' (Iz 9,6), 'Kralj kraljeva i Gospodar gospodara' (Otk 19,16), primila posebne privilegije milosti. Promatrajući uske veze Majke sa Sinom, s lakoćom joj je dodijelio kraljevsku čast nad svim stvarima.” Od mnogobrojnih svjedoka starine za Marijino kraljevsko dostojanstvo, koje papa Pijo XII. donosi u svojoj enciklici, saborska Konstitucija izdvaja dvojicu: Andriju Kretskog i Ivana Damšćanskog. Prema Andriji Kretskom, Marija je ”Kraljica ljudskog roda”, ”Kraljica svih ljudi”, ”nalazi se nad svim stvarima” (propovijed o Usnuću Bogorodice. PG 97, 1079 B). Prema Ivanu Damašćanskom, Marija je ”Kraljica, Patrona, Gospođa”, ”Gospodarica svih stvorova” (propovijed na Usnuću BDM; PG 96, 719 A). Ovim je saborska Konstitucija završila prikaz Marije u Svetom pismu. Nije propustila spomenuti ni jedan marijanski tekst, osim onaj iz Otkrivenja o ženi ogrnutoj suncem (Otk 1,21). Tumači Svetoga pisma nisu složni da li se to mjesto odnosi na Mariju. Sabor ostavlja otvorenom raspravu o tome. Saborska Konstitucija u ovom broju naglašava da se Marija uznesenjem potpunije suobličila svojem Sinu. Ona se i u katoličkoj teologiji danas treba više suobličiti svome Sinu. Potrebna nam je danas mariologija prema kristologiji. Marija i kristologija ne mogu ići na dva različita kolosijeka.