ZAJEDNO NA LITURGIJI – Piše: dr. Andrija Kopilović

21. 01. 2007. – TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

Neh 8,2–4a.5–6.8–10; Ps 19,8.9.10.15; 1 Kor 12,12–30

Lk 1,1–4;4,14–21

Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život

Psalam 19. jedan je od najljepših psalama koji na poseban način hvali zakon Gospodnji. Ne hvali ga kao slovo, nego kao mudrost od Boga očitovanu i darovanu ljudima. Ovaj psalam, čiji dio Crkva danas u bogoslužju pjeva, ističe da je savršen Zakon samo onaj koji je naravni Božji zakon – od Boga upisan u našu narav i objavljen po Božjim ljudima – prorocima – napose u Isusu Kristu. Kad ga se čovjek drži, taj zakon Gospodnji naš život vodi, krijepi dušu i neuka uči. Gospodin je onaj u koga se pouzdajemo, ne radi toga što je sama mudrost, nego radi toga što je Gospodin i što je Otac. Ako se odnosimo prema zakonu Božjem poput brižnog Oca prema čovjeku, onda ”dušu krijepi, neuka uči, srce sladi, oči prosvjetljuje”. Taj Zakon ostaje svagda i svi jednako pravedni bivaju ako slušaju istinu Gospodnju. Dok molimo ili čitamo današnji psalam, dobro je učiniti jedan pomak u svojoj duši – da se ne držimo slova, nego poruke. Budimo sigurni da nam Bog hoće apsolutno dobro. Prihvatimo to dobro radi Gospodina, jer to je najsigurniji put našega spasenja. Zakon, dakle, nije ograničenje, nego je put kojim trebamo ići.

28. 01. 2007. – ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU

Jr 1,4–5.17–19; Ps 71,1–2.3–4a.5–6ab.15ab.17; 1 Kor 12,31–13,13

Lk 4,21–30

Usta će moja razglašavati pomoć tvoju

Jedan od najtežih čovjekovih životnih osjećaja je osjećaj tjeskobe, a drugi je osjećaj nemoći pri krivim i lažnim optužbama, kad čovjek nema ni mogućnosti braniti se a nema ni snage jer je iscrpljen poniženjima i nepravdom. Današnji psalam se uklapa u poruku liturgije jer upravo govori o tome. Psalmist se obraća Gospodinu Bogu, kao onomu koji daje sigurnu zaštitu, koji je sigurno utočište i koji je sigurno pouzdanje. ”Tebi se, Gospodine, utječem, ne daj da se ikada postidim.” Ako se oslanjamo na Božju riječ, ako se oslanjamo na njegovu istinitost, ako se oslanjamo na njegovo svjedočanstvo, tada ne bivamo postiđeni jer je on naše utočište i naše spasenje. Čovjek u tjeskobi treba obranu od Gospodina, ali je i u svakoj situaciji života pozvan potpuno se osloniti na Gospodina, njemu se utjecati, na njega gledati kao u jedinog Spasitelja i tad će mu utočište, čvrstoća spasenja i ufanje biti snaga da ostane uspravan u svoj poniznosti. Da ne brani sebe po svaku cijenu nego da zna prepustiti obranu svoju i zaštitu onome koji je jači od nas. Psalmist tako i kaže: ”ne oslanjam se na sebe, na Te se oslanjam od utrobe, ti si mi zaštitnik od majčina krila”. Dakle, čovjeku je protiv tjeskobe i napada uvijek zaštita Bog.

4. 02. 2007. – PETA NEDJELJA KROZ GODINU

Iz 6,1–2a.3–8; Ps 138,1–2a,2bc–3.4–5.7c–8; 1 Kor 15,1–11

Lk 5,1–11

Pred licem anđela pjevam tebi, Gospodine

Dijelovi 138. psalma, kojega danas liturgija pjeva, odgovaraju misli vodilji cijelog današnjeg bogoslužja. Danas, naime, Isus ”poziva apostole”, danas ”čisti usta proroka Izaije”, a i onaj koji se osjeća pozvanim i odabranim zahvaljuje Gospodinu od sveg srca jer je naša iskonska želja ”biti u Gospodinu”. Mi smo od Gospodina i kakva li je radost kad su naše molitvene riječi uslišane. Tada je naša duša razdragana, kliče i hvali Gospodina, jer je molitva usana naših i našega srca naišla na razumijevanje, na prihvaćanje i Božju pomoć. Onaj koji je pozvan, a to je svaki čovjek koji je kršten, treba slaviti ime Gospodnje svakim dahom svoga života. Psalmist je svjestan i primjećuje da nastaje još jedna promjena: ”kad god Te zazovem, uslišavaš me i dušu moju krijepiš”. Tako da svaki vjernik, koga Gospodin izabire, zna da ga njegova desnica spašava i zato molimo: ”Gospodine, započeo si pozivom, kršćanskim pozivom u meni svoje djelo... dovrši ono što si u meni započeo!” Poruka ovog psalma je da je Gospodin vječan, kao i njegova ljubav prema nama. Zato nikada ne zapusti molitvu, jer je vječno djelo njegovih ruku, naš poziv i naše poslanje.

11. 02. 2007. – ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU

Jr 17,5–8; Ps 1,1–2.3.4.6; 1 Kor 15,12.16–20

Lk 6,17.20–26

Blago čovjeku koji se uzda u Gospodina

U liturgiji današnjega dana susrećemo poruku iskustva koje imaju svi odrasli kršćani a to je razočaranje u čovjeka. Čovjek je Božje stvorenje, ali je često puta i lutalac, te je zato svatko od nas iskusio kako je u životu teško doživjeti nevjeru, nevjernost, i razočaranje u čovjeka. U vjerniku uvijek ostaje divan osjećaj sigurnosti o kojem pjeva prvi psalam. ”Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih i ne staje na putu grešnika...”, nego koji svoje srce i svoje misli, pa onda sigurno i svoje povjerenje ponajprije i na prvom mjestu poklanja Zakonu Gospodnjem, o kojemu razmišlja, kako kaže psalmist, dan i noć. Zašto? Radi toga što se čovjek u životu mora oslanjati na nekoga. Mora tražiti neko svjetlo, jer je socijalno biće po naravi i ne može se sam ni snaći, ni sve probleme rješavati. Čovjeku je potreban čovjek i čovjeku je potrebna pomoć, ali onaj koji sve svoje pouzdanje poklanja Gospodinu i koji se na Gospodina oslanja, on je tada dao povjerenje onomu od koga ne može doživjeti razočaranje i izdaju. Zato psalmist govori da je ”kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica” koje nisu poput voda što isparavaju jer su stajaće vode, nego one koje stalno žubore i teku i othranjuju stablo što se nikada ne može osušiti. Dakle, naše pouzdanje, koje se oslanja na Boga a ne na ljude, ne može presušiti jer je ”kraj voda tekućica”, a to je Božji Zakon i njegova objavljena Istina.