MISIJE – Uređuje i piše: s. Blaženka Rudić

BOŽIĆ U AFRIČKIM MISIJAMA

Božić je najradosniji blagdan čitavog kršćanskog svijeta * Slavljenje Božića obilježeno je kulturom i običajima pojedinog naroda * U mnogim misijskim krajevima Isusovo rođenje se slavi u siromaštvu, ali radosnim i otvorenim srcem * Božićno vrijeme je osobito obilježeno darivanjem, ali ne bismo smjeli zaboraviti gladne i siromašne koji trebaju jesti i živjeti i u ostale dane u godini

Zapadni svijet ne može zamisliti Božić bez snijega i borova, bez božićnih sajmova i groznice kupovanja, bez obilja na blagdanskom stolu. Djeca očekuju darove od svih koji darove donose u tom vremenu ma kako se oni nazivali.

Misionari svjedoče da se i u misijama blagdan Božića radosno iščekuje i slavi. To slavlje je obilježeno običajima pojedinih naroda, puno skromnije materijalno, ali ispunjeno pjesmom i plesom, iskrenom radošću zbog Isusova rođenja. Ponajprije, klimatski su uvjeti takvi da se Božić slavi na temperaturi od 30 do 36 oC. Ljudi su lagano odjeveni, ali svakako se trude nabaviti barem neki novi komad odjeće za Božić da bude što svečanije i što šarenije.

Misionari svjedoče da su duhovne priprave za Božić u misijama puno dublje i ozbiljnije nego na zapadu. Ljudi se kroz došašće pripremaju molitvom, ispovijedima, dolaskom na misu, pomiruju se zavađeni. Iako se nitko ne može pohvaliti obiljem, svi se trude pomoći siromašnijima od sebe.

Badnji dan je ispunjen radom, a u predvečerje već sve treperi od radosnog iščekivanja. Polnoćka se slavi svim srcem uz zvuke bubnjeva i drugih tradicionalnih glazbala, pjesmom i plesom. Iako vlada veliko siromaštvo u afričkim misijama, svi se trude nabaviti malo bolju hranu za Božić, da barem na Božić bude mesa ili dovoljno riže. Darovi koje daruju djeci vrlo su skromni: rijetke vrste voća koje uspiju nabaviti za taj dan, pokoji slatkiš. Misionari također dijele darove koje su nabavili uz pomoć dobročinitelja, a to su igračke i ono što je djeci potrebno za školu, čemu se oni osobito vesele.

Božić je istinski blagdan radosti jer se slavi rođenje. Iako su brojna rođenja u afričkim zemljama, gotovo svakodnevna, ona su uvijek događaj radosti, bogatstvo u obitelji, koliko god bili siromašni. Zato se raduju dolasku Djeteta – Boga. Uprizorenje jaslica se događa na afrički način. Izrađuju kipove i štalicu od različitih materijala, i naravno da je mali Isus crni. Božićnu radost i veselje žele donijeti u sve kuće. Zato se podijele po ulogama i pjevajući svima navješćuju radosni događaj spasenja.

Vapaj iz Ruande

U božićno vrijeme zagledani smo u Malog Isusa u jaslicama. Odlučujemo biti plemenitiji od ljudi koji su u Betlehemu pred Isusovom Majkom i Josipom zatvarali vrata te se Isus morao roditi u štalici. Božićnim blagdanima osobito se vesele djeca. Iznenađujemo ih darovima koje za njih u ime Malog Isusa stavljamo pod božićno drvce. Obitelj se zajedno veseli. Na blagdanskom stolu imamo svega u izobilju.

Ova idilična slika proslave Božića ipak nam ne smije zastrti pogled prema djeci koja pate u misijskim područjima. Svećenik salezijanac don Danko Litrić, misionar u Ruandi u Africi javlja nam o vapijućoj bijedi djece u Domu Gatenga:

”Imamo jako puno siročadi, preko tisuću. Većina spava kod raznih obitelji u gradu, kod rodbine ili prijatelja. Samo njih sto pedeset izabranika (djeca uličari, siročad i beskućnici), koji nemaju nikog živog od svojih, žive i borave u Domu. Svi ih gledaju sa zavišću, jer bi svi htjeli biti kod nas. Ali nema mjesta. I ovo je više nego bi se normalno moglo primiti. Mališani spavaju po dva u krevetu: divno ih je vidjeti – jednom glava gore, drugom dolje. Za vrijeme ručka jedu u tri smjene. Svaki dan se mijenja hrana: jedan dan je grah s rižom, drugi dan su žganci s graškom. Slasno i vrlo brzo prstima pojedu hranu s tanjura. Začas ostanu bez posla. Bilo mi je užasno vidjeti ih kako bi još jeli, ali nema više. Kriomice sam brisao suze, jer me je srce boljelo što ne mogu biti siti. Nakon svih tih naših đaka, kojih ima u podne 1260, slijedi još jedna ”specijalna” grupa djece iz naše okolice koji čekaju, ako što ostane...

Strašno! Strašno je biti gladan – ne imati dosta za jelo! Je li moguće biti gladan? U ovo doba! U trećem tisućljeću poslije Krista? U doba kad čovjek šeće po svemiru od jednog do drugog planeta, između zvijezda! U naše dane neviđene visoke tehnike! U vrijeme obilja – kad se tone pšenice, kukuruza, mesa, maslaca... bacaju u more ili pale. Kad mnoga djeca i odrasli ljudi bacaju ne samo kruh, već meso i kolače u kante za smeće! Ipak, gladnih ima jako puno u svijetu, ovdje u Ruandi. To je istina i kruta stvarnost – koju ja mučno proživljavam svaki dan. Istina je tvrdoglava činjenica! Premda nevjerojatna, neshvatljiva, užasna!”

Djeca u Ruandi neće dobiti pod božićno drvce čokoladu (koju većina nije nikad ni vidjela) ili igračku, ali ako dobiju šaku riže imat će bolju budućnost te će zahvaljivati dobrim ljudima i dobrome Bogu na daru života. Uključimo se u lanac dobrote i spasimo djecu koja su budućnost i Crkve i svijeta.

Dr. Milan Špehar, nacionalni ravnatelj za misije u Hrvatskoj (preuzeto sa www. katolici.org)