NAŠ KANDIDAT ZA SVECA – Uređuje i piše: o. Ante Stantić, OCD

GOVORI VAM SLUGA BOŽJI O. GERARD TOMO STANTIĆ

Isusova ”malenost” i duhovni život kršćanina

U prethodnom prikazu doznali smo da je Isus, prema zamisli oca Gerarda, ”uvijek Mali”, u svim otajstvima njegova Utjelovljenja.

Kada tragamo za značenjem toga mišljenja, u duhovnom životu, otkrivamo da je to zato jer je duhovni kršćanski život rast: treba najprije biti ”malen” kako bi se moglo rasti.

”Malenost” se treba ”provlačiti” kroz cijeli proces duhovnoga života, a ona je isto što i poniznost – sloboda. Kao što se Božji Sin ponizio kad je uzeo na sebe ljudsku narav, postao Dijete, tim putom mora poći i kršćanin kako bi postavio uvjete za rast u punini života s Utjelovljenim Sinom Božjim. O. Gerard ”malenost” zapravo poistovjećuje s ”duhovnim ogoličenjem” sv. Ivana od Križa, ili ”Malim putom” sv. Terezije od Djeteta Isusa.

Kako Gerard govori običnom puku s bačkih ravnica, o toj temi, služi se slikama svoje Bačke kako bi vjernicima dočarao ono što želi reći o značenju ”malenosti”. Među ostalim piše: ”Koren žita duhovnog života je poniznost. Čim se čovjek ponizi odmah se usreći jer ponizan doživi da ga Bog miluje i više mu ugodnosti udijeli nego što zaslužuje. Zadovoljan je onaj koji je ponizan. Žito mora istrunuti da bi izniklo”(1).

Zapravo ”trunjenje” pšeničnog zrna je uvjet da žito uspije izniknuti i rasti. Sličan proces se mora dogoditi kršćanskoj duši kako bi uspjela rasti u Isusu Kristu. Opet novom slikom o žitu Gerard objašnjava što kršćanska duša dobiva kada postane ponizna, dijete u duhovnom značenju: ”Mali Isus je pogaženo, iz korijena iščupano žito ali nije istrunulo nego privremeno uvenjeno a po uskrsnuću oživljeno i na vijek slavno, puno slasti i jakosti”(2). Takav proces se treba dogoditi u duši kršćanina kako bi rastao. To sluga Božji opet dočarava slikom pšenice: ”Mali Isuse, Ti si lijepo zeleno proljetno žito koji želiš u nama rasti. Kad nas muče i ubijaju, onda sazrijevaš kao na drvetu Križa. Mi ovako nećemo umrijeti iako smo umrli”(3). U ovoj slici Gerard zapravo pretače sadržaje sv. Pavla apostola koji govori u ”su–umiranju s Isusom Kristom da bi smo s njime su–živjeli”.

Dinamizam rasta u Isusu Kristu nije samo čovjekov rad, askeza, nego i milost Duha Svetoga, zato se Duhu Svetom treba utjecati kako bi se ovako zamišljen dinamizam rasta ostvario: ”Duhovnog života motor je Duh Sveti. Bez njega je duša trulo cvijeće, ili, bez štovanja (Duha Svetoga) uvenulo cvijeće, ili suha ili crvljiva voćka, bolesna ili mrtva ptica”(4).

Ovako zamišljen i uspostavljen duhovni život kršćanina vodi u duhovno kršćansko iskustvo: ”Kad Isusak u nama postane zrela vlat po suzama pokore i vrućine srca, jamačno po suradnji putovima bogoslovnih kreposti, vatrenoj ljubavi, bit će nam u nebu čudnovat brat: mi ćemo njemu biti sladak kolač a on nama”(5).

Već na zemlji kršćanska duša, ako slijedi put ”malenosti”, može doživjeti iskustvo Isusove blizine jer se oslobađa sebičnosti to jest postaje ”malena”, ponizna, slobodna: ”Tko za Isusom ide taj ne nosi sebe. Samo sebičnost ne prima milost. Tko prima milost vazda ima radost jer duša prima najslađe zalogaje”(6). Ono će gledati, govoriti, činiti što dolikuje: ”S Isusovim očima gledati, jezikom Isusovim govoriti, rukama Isusovim djelovati. Jedini stid to ne slijediti, kad bi s očima drugo gledali ili što se njemu ne bi dopadalo itd...”(7).

Gore iznešeno Gerard nije samo drugima priopćavao nego je sam, osobno, tako živio. Zapisuje, među ostalim, na dan svojeg srebrnog jubileja misništva: ”Netko je na 25 obljetnicu primocije za notu uzeo: Za Tebe, Isuse, da sve umre, za Malog Isusa živi, da tako Mali Isus u njemu raste i naraste”(8).

Ovako programiran duhovni kršćanski život je i danas, za svakoga aktualan, kada sebičnost tako razarajuće djeluje, ali pod uvjetom da otvori svoju dušu snazi Božje ljubavi. Stoga Gerard poručuje i danas: ”S vatrom se kuha i peče dobro jelo, ali vatra zna uništiti i ono što je skupocjeno, (jamačno, u kontekstu, po sebičnosti). Tko gori od vatre ljubavi pripravlja Isusu jelo. Tko gori (od strasti) čini Sotoni djelo milo”(9).

––––––

1. Thelogija past., 003845.

2. Ondje, 003842.

3. Razg. s Isusom, 003844.

4. Biser mišljenja, 004345.

5. Ondje, 004336.

6. Ondje, 004341

7. Ondje, 004340.

8. Theologia past., 002663.

9. Ondje, 002663.

POETSKI KUTAK – Uređuje: Lazar Novaković

VANJA RADAUŠ

Rođen je 29. travnja 1906. u Vinkovcima. U rodnom gradu završava gimnaziju. U Zagrebu završava studij kiparstva na Umjetničkoj akademiji. Spada u velikane hrvatske skulpture. Održava brojne izložbe u Hrvatskoj i u inozemstvu.

Piše i poeziju. Objavljene su mu zbirke Slavonijo, zemljo plemenita, Kosilica vremena, Rekvijem za tifusare...

Umro je u Zagrebu 24. travnja 1975.

MOJI SU SVI UMIRALI MIRNO

      Moji su svi umirali mirno.
      Ne znam da l' sa osmijehom
      Ali sigurno sa savjesti čistom.

      Moji su živjeli dugo,
      Radili do smrti.
      Tuđe nisu željeli,
      Ni dirali,
      Ni uzimali.

      Imali su malo, skoro ništa
      Al su bili zadovoljni.
      Nikad jalna
      Moja mater,
      Nikad,
      Nikom nikad nije bila.
      I učila mene
      Da živim srcem
      Sa ljudima –

      Svitom.
      A razum,
      Razum nije puno.
      Bože, ne može se bez njeg.
      Al ni s njim ponekad
      Ne baš jako puno.

Vanja Radauš