VJERNICI PITAJU – Odgovara: dr. Andrija Kopilović

Budite s umirućima

Medicinsko osoblje nam ne preporuča pristup voljenoj osobi u posljednjim časovima smrti. To obrazlažu riječima: ”da nam ostanu u lijepoj uspomeni”. Kakav bi stav kršćani trebali imati glede toga pitanja?

Student TKI

Hvala na pitanju. Rado ću odgovoriti, makar ne toliko teoretski, koliko iz četrdesetogodišnje pastoralne prakse. Kao svećenik, aktivan u pastoralu, imam pozamašno iskustvo upravo glede toga pitanja. Živimo, naime, u vrijeme takozvane promjene vrednota ili, da kažem jasnije, živimo u vrijeme iskrivljene ljestvice vrednota. Drugo, živimo u civilizaciji koja bi se često doslovno mogla nazvati ”civilizacijom smrti” a ne ”civilizacijom ljubavi”. Nikako se ne bi mogla nazvati civilizacijom života, pa je zato ovo pitanje danas izazovno. Radi se o temeljnom stavu vjernika kršćanina, kako prema smrti, tako i prema ukopu. Jednom riječju, prema otajstvu ili ”tajni” smrti. Najvažniji moment čovjekova života svakako je čas njegova dolaska i odlaska s ovoga svijeta. Da li svjesno ili podsvjesno, svatko se od nas sprema i protiv svoje volje za čas kada će biti pozvan napustiti ovaj život, kada će mu sati biti odbrojeni i zemaljski život završen. Tijekom životne putanje čovjek stječe svoje najmilije, voljene osobe u obitelji; svoje potomstvo, mnoge prijatelje, znance, a bilo bi nemoguće živjeti i prolaziti kroz život bez voljenih osoba. Ako prihvatimo prvu tvrdnju, da je najvažniji trenutak našega života nakon rođenja naš odlazak, onda je vrlo jasno i usporedivo kako se našem dolasku raduju oni koji su nas željeli i kako nas srdačno i svečano prihvaćaju. Jednako tako bi, po kršćanskom učenju, čas našeg odlaska trebao biti također čas ljubavi i čas djelotvorne ljubavi osobe koja tješi i pomaže. Mi puno puta zaboravljamo da Bog kao dobri Otac daje na neki način osobi koja se približava smrti naslutiti da se bliže posljednji časovi i zato je zapravo ”najokrutnija smrt” ona koja se događa u bolnici. Ne zbog toga što se radi o nemogućnosti bolničkog osoblja da boravi pored umirućega, koliko zbog činjenice da se tada u času umiranja, kad već čovjek osjeća da ga mnogo toga napušta, javlja najtužniji osjećaj da ga napuštaju njegovi najmiliji. Dokazano je u psihologiji da je daleko lakša smrt ako je umirući okružen osoba m a koje ga vole, ako ga čak drže za ruku. Moram spomenuti svoje iskustvo: meni je moja mama presretno, zadovoljna umrla na mojim rukama. Nikad ne mogu dovoljno zahvaliti Bogu za taj veliki čas. Bila je to milost za mene i za nju, jer je to željela, nikako ne umrijeti negdje na strani, napuštena, ostavljena. Zbilja je prešla iz zemaljskog života u vječni ”svečano” jer je bila okružena osobama koje je vole. Dakle, umirući ništa više ne prima osim ljubavi, a prisutnost ljubljenih osoba je ta sigurnost da nije napuštena i da nije ostavljena. Sama smrt, koja se ”nadvija”, ”straši” i zato je vrlo važno svojom blizinom pružiti zaštitu i sigurnost umirućemu. To je, dakle, prvo. Smrt je naravna pojava i treba joj pristupiti naravno, ali smrt je i važan trenutak kojem trebamo posvetiti najveću moguću pažnju. To su zadnji trenuci u kojima još možemo iskazati ljubav.

A sada pitanje u vezi ukopa. Puno puta po ovom pitanju stoji obrazloženje ”da nam ostanu lijepe uspomene”. Danas se inače veoma krivo odgajaju generacije u vezi smrti i ukopa. Neki su sada već i odrasli, a događa se to i današnjoj djeci. Pitanje je zašto bismo lagali da je u životu sve lako, da je sve u životu romantično i da je u životu sve ugodno, kada to nije život. Ako je netko odgojen za ugodno, za lijepo, za lagano, to je nerealno, kao i izgovor ”da nam preminuli ostanu u lijepoj uspomeni”. I to je sve laž. To je svojevrsno samozavaravanje, jer će nam svima u životu trebati velika potpora i psihička snaga kad i sami budemo u takvom stanju da više nećemo drugima biti ”lijepa uspomena”. Može se dogoditi da se razbolimo, da se – ne daj Bože – u saobraćajnoj nesreći unakazimo i tako postanemo ”ne–simpatični” i ”ne–lijepi”. Ako se život gradi na samozavaravanju da je sve lijepo, onda smo prekrili životu drugu stranicu, a ta je da postoji i ona strana života gdje čovjek mora ostati drag i ”lijepa uspomena” unatoč toga što se muči, što je bolestan, što je smršavio, što mu je tijelo iznakaženo. Iznakaženo tijelo nije gadno ako je osoba voljena i ako je volimo baš zato što je u životu iskusila i taj gubitak prvotne ljepote. Zato je krivo odgajati generacije ljudi u tom lažnom svijetu ”samo lijepoga”. Stoga je važno da i djeca posjećuju bolesnike, da se cijela obitelj pojavi kada polako ”vene” bolesnik, kada polako odlazi, jer je važno od malih nogu shvatiti da je to dio života.

Dopustite malu digresiju: roditelji ne brane djeci da na filmu gledaju porođaj ili da gledaju u filmu strahovita, izmišljena, ubojstva i mučenja, a kada se radi o dragoj osobi kao što je baka, kao što je neki rođak ili prijatelj, onda odjednom zatvaraju djeci oči jer žele da im oni ”ostanu u lijepoj uspomeni”. Ovo je i pedagoški i kršćanski gledano neprihvatljivo. Skrivati pred djecom – generacijom koja se odgaja – činjenicu i realnost života kao takvog u koji spada i bolest i smrt.

Konačno, osvrnimo se na pitanje sprovoda. Zar nije već sada u našem vremenu upravo sprovod nalik na ”otklanjanje otpada koji nam smeta”? Oprostite na izrazu, ali kada se dolazi na sahranu pet minuta prije obreda i na koncu kada se sprovod ”obavi” već nakon nekoliko minuta nastavlja se s radom kao da se nije ništa dogodilo, to zapravo znači da je svaki od nas unaprijed zaboravljen. S druge strane, bojimo se kako ćemo biti brzo zaboravljeni, jer ćemo i mi biti tako brzo uklonjeni. Mnoga djeca nikad neće znati da su imali baku ili djeda, pa im se tada izmišljaju priče, mnoge nebulozne priče, kuda je baka ”otišla”, kamo je otišla voljena osoba, jer smo ih ostavili kod kuće i nismo ih poveli na sprovod. Sprovod je čin, i to zadnji čin, štovanja ljudske osobe. Doduše, njegovo tijelo je mrtvo ali nije gadno, samo je mrtvo. Činjenica da je netko sahranjen daje dječjoj mašti duboki doživljaj iz kojeg se može kasnije odgojem postići shvaćanje zašto je groblje sveto, zašto je to mjesto na Svi Svete i druge dane nakićeno i zašto tamo molimo. Dijete koje nema iskustvo što je u grobu, nema iskustvo ni štovanja groba, pa se čudimo što danas naša groblja zarastaju, što su naši grobovi zanemareni.

Završio bih moj odgovor na vaše pitanje jednim sažetkom. Ako ne gledamo život kao realnost, nego kao priču koju mi pričamo, onda se ne poklapa s onom istinom koju je u našem životu ispričao Bog. U toj, Božjoj priči, ima svoje mjesto naše rođenje, naša bolest, naš neuspjeh, naša smrt, naš sprovod i to su vrlo značajne poruke za one koji iza nas ostaju. Odgajati tako da iz svog života maknemo drage i voljene osobe, sami sebe osiromašujemo. Zapamtite, vrlo je nehumana i najgroznija je zapravo smrt ona kada čovjek umire zanemaren, sam, bez nježnosti voljenih osoba. Odgovor, dakle, na pitanje o prisutnosti u posljednjim časovima voljene osobe, kako nam to čak govori medicinsko osoblje da nije praksa, kriv je i nehuman. Suštinski je u suprotnosti onome što bi medicina inače trebala davati kao lijek, kao poruku, kao utjehu. Stoga se ne slažem s tom praksom i ako se tako radi, tvrdim da je krivo!