AKTUALNO

PROSLAVA ZAŠTITNIKA SJEMENIŠTA I BISKUPIJE ZAVRŠETAK MOLITVENE OSMINE

U Subotici je 25. siječnja svečano proslavljen blagdan obraćenja sv. Pavla, zaštitnika sjemeništa ”Paulinum” i Subotičke biskupije. Slavlje u sjemeništu bilo je prije podne u deset sati. Sv. misu su predodili biskupi Beogradske metropolije, mons. Stanislav Hočevar, nadbiskup i metropolita beogradski, mons. Ivan P?nzes, subotički biskup, mons. L szl? Huzsv r, zrenjaninski biskup te mons. Đuro Gašparović, pomoćni biskup đakovački i srijemski i vikar za Srijem. S njima su suslavili i poglavari sjemeništa.

Poslije sv. mise biskupi su održali svoju metropolitansku sjednicu u domu biskupije.

Poslijepodne su im se pridružili i biskupi sestrinskih kršćanskih Crkava Vojvodine, episkop bački Irinej Bulović, Istv n Csete Szemesy, reformatski biskup i ?rp d Dolinsky, evagelički biskup. Oni su razgovarali o aktualnoj situaciji Crkve u Vojvodini i o programu pripreme za značajni ekumenski susret koji će se oddržati ove godine u Rumunjskoj.

U 17 sati spomenuti biskupi sudjelovali su u katedrali–bazilici sv. Terezije u proslavi zaštitnika biskupije i na završetku Molitvene osmine za jedinstvo kršćana.

Sv. misu je predvodio biskup domaćin mons. Ivan P?nzes u zajedništvu s drugim biskupima i dvadesetak svećenika i nazočnosti spomenutih biskupa kršćanskih Crkava. Na ovo slavlje okupio se lijepi broj vjernika kako katolika tako i vjernika drugih kršćanskih Crkava koji žive u Subotici.

Prigodnu propovijed na hrvatskom jeziku održao je nadbiskup Hočevar a na mađarskom jeziku bisku P?nzes. Na kraju mise okupljenim vjernicima obratili su se i episkop Irinej i biskup Dolinsky. Oni su govorili o smislu ovogodišnje teme Molitvene osmine za jedinstvo kršćana: ”Gluhima daje čuti, nijemima govoriti”.

Na misi su bili prisutni i predsjednik Skupštine Općine Subotica Saša Vučinić te generalni konzul R. Hrvatske Davor Vidiš i generalni konzul R. Mađarske Istv n Varga.

Na misi su pjevali združeni zborovi ”Albe Vidaković” i ”Sv. Terezija” pod ravnanjem regensa chori Csabe Paskoa a za orguljama je bila s. Mirjam Pandžić.

Poslije sv. mise okupljenim novinarima obratili su se prigodnim izjavama nadbiskup Hočevar i episkop Irinej. U svojoj izjavi nadbiskup Hočevar je rekao kako blagdan sv. Pavla govori da Bog vodi Crkvu kao što je vodio apostola Pavla, te dodao: ”I mi biskupi smo na svom današnjem susretu željeli posvjedočiti da smo u službi Boga koji vodi Crkvu i koji vodi svijet. Mi smo na poseban način izazvani velikim događajem trećega ekumenskoga europskoga susreta koji će se ove godine u mjesecu rujnu održati u rumunjskom gradu Sibiju. Željeli bismo dati tom susretu svoj doprinos, da on ne bi bio samo događaj za sebe nego da bi u svim kršćanima koji žive na ovim prostorima izazvao jedan pozitivan proces u ekumenskom razmišljanju i djelovanju. I ovaj naš ekumenski susret želio je dati mali doprinos u službi tog procesa kako bi svi kršćani bili sve sposobniji čuti Božji glas i odgovoriti na njega. Mi smo se zato osvrnuli i na prilike u kojima živimo i radimo kako bismo bolje otkrili svoje konkretne zadaće a time i potvrdili želju i ustrajnost da se i ubuduće susrećemo te sve više kao biskupi različitih Crkava zajedno surađujemo i otkrivamo Božje planove.” Nakon njega novinarima se obratio i episkop Irinej. On je potvrdio nadbiskupove riječi i istaknuo kako se danas očitovala želja da susret biskupa kršćanskih Crkava Vojvodine na čelu s beogradskim nadbiskupom–metropolitom postane o blagdanu sv. Pavla tradicionalan, kako bi onda i okupljenim vjernicima mogli posvjedočiti svoje zajedništvo na završetku Molitvene osmine. On je također naglasio da je dobro zajednički otkrivati putove navještanja evanđelja stadu koje im je povjereno na ovim prostorima. Episkop Irinej je naglasio da bi takvi susreti trebali biti i češći a ne samo jednom godišnje, kako bi mogli zajednički pratiti aktualnu situaciju u društvu i Crkvi te dati svoje konkretne poticaje i upozorenja osvjetljene Kristovim evanđeljem.

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana na način hodočašća po subotičkim crkvama ove godine je u Subotici održana po trideseti put. Ove godine vjernici kršćanskih Crkava kroz osam dana molili su za jedinstvo prema zadanim temama u katoličkim crkvama sv. Marije, Marije Majke Crkve, sv. Jurja, sv. Križa, u franjevačkoj crkvi i u katedrali te u pravoslavnoj crkvi ”Vaznesenja Gospodnjega” i u evangeličkoj crkvi. Na molitvi u pravoslavnoj crkvi sudjelovao je i biskup P?nzes koji se na kraju molitve obratio okupljenim vjernicima te im podijelio blagoslov.

A. Anišić

DANI BISKUPA IVANA ANTUNOVIĆA

U okvira Dana biskupa Ivana Antunovića 2007. u petak, 26. siječnja održan je XV. ”Razgovor” Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost ”Ivan Antunović”

Razgovor je tradicionalno okupljanje Hrvata u Subotici koje je započela Hrvatska prosvjetna zajednica na čelu s biskupom Lajčom Budanovićem 1934. godine. Razgovor je zamišljen kao ”trenutak istine” hrvatske zajednice. Stoga je svaki Razgovor imao određenu temu, značajnu za život te zajednice u Bačkoj. Razgovor je redovito održavan do 1941. godine a poslije toga nije održan sve do 1990. godine kada ga je obnovio Institut ”Ivan Antunović” i od tada se redovito održava.

Ovogodišnji Razgovor održan je u Hrvatskom kulturnom centru ”Bunjevačko kolo”. Skup je započeo pjesmom Alekse Kokića ”BUNJEVCI BISKUPU ANTUNOVIĆU” koju je recitirao sjemeništarac Filip Čeliković. Slijedio je pozdravni govor predsjednika Instituta dr. Andrije Kopilovića. U svom govoru on je istaknuo zadovoljstvo što se ovakvo okupljanje događa po petnaesti put, a napose što su na ovakvim susretima obrađene mnoge teme koje su dale svoj doprinos održavanju i produbljivanju vjere Hrvata Bunjevaca na ovim prostorima. To je osobito značajno bilo za vrijeme domovinskog rata, kada su takva okupljanja pomogla da Hrvati u Bačkoj opstanu i ostanu svoji na svome.

Slijedilo je predavanje tajnika biskupije, mr. Mirka Štefkovića pod naslovom ”Relativizam vodi u ateizam”. Taj mladi svećenik Subotičke biskupije je u vrlo preglednom predavanju najprije protumačio pojam relativizma i ateizma semantički, zatim se osvrnuo na njegovo filozofsko odnosno religijsko, teološko tumačenje, osvrćući se napose na ono što o njima govore crkveni dokumenti.

U središnjem dijelu predavanja ukazao je na korelaciju relativizma i ateizma u praktičnom životu kako na osobno–privatnoj razini tako i na društveno–javnoj razini. Među ostalim je naglasio:

Osobno–privatna razina

”U prvom redu se želimo kratko zadržati na mikrokozmosu osobnog života pojedinca. Naime, vidjeli smo kako ateizam, osobito onaj praktični, i relativizam rade na nekom tobožnjem oslobađanju čovjeka. Žele ga osloboditi da sam može živjeti kako mu najbolje odgovara, da se može dobro osjećati. Međutim, ako bismo mi uspjeli stvarno izolirati pojedinca tako da nema nikakvih utjecaja sa strane, da sam živi u svom svijetu uvjerenja i slobode, što bi se dogodilo? Taj čovjek bi prije ili kasnije spoznao da je osuđen na smrt! Nitko od nas nije monada, nije otok, koji opstoji samo radi sebe i po sebi. Čovjek je društveno biće, i to ne samo u onome što on hoće, nego kao osoba. Zato je vrlo krivo reći da su osobna uvjerenja smo stvar pojedinca. Osobna uvjerenja jednog Marxa, ili jednog Adolfa Hitlera su ostavila velike posljedice za čitav svijet. Naša uvjerenja, ma koliko bila osobna i privatna, imaju svoju društvenu dimenziju.

Uzmimo tako u obzir načela na kojima temeljimo svoje živote, za kojima se povodimo, ciljeve za kojima težimo. Uopće nije svejedno da li sam za legalizaciju eutanazije i pobačaja. Nije svejedno da li sam za socijalnu pravdu i protiv svake vrste diskriminacije među ljudima. No, odakle mi uvjerenja na kojima temeljim svoj život, za kojima se povodim? Svjesni smo da puno toga roditelji ne uspiju svjesno prenijeti na svoju djecu, jer ih vrlo često u tome preteknu obavijesna sredstva i ulica. Čak ni škole nisu u stanju prenijeti sve vrijednosti, koje su jednom mladom čovjeku potrebne da bi ozbiljno i odgovorno stasao za život.

Jedan talijanski autor, Remo Bodei govori o kulturnoj opustošenosti gledajući na ljude kao siročad bez tradicije s izgubljenim identitetom kako gube pravac prema cilju. Više ne znaju ni kuda trebaju ići, jer su zaboravili kamo su krenuli.

Uvjeren sam da relativizacija vrijednosti koje smo primili, osobito vrijednosti kojima već skoro dva tisućljeća Crkva Kristova oplemenjuje ovaj svijet, nužno dovodi do zaboravljanja Boga. Mjesto apsolutnog zakonodavca ne može ostati upražnjeno, a kad s njega biva odstranjen Bog, čovjek nastupa umjesto njega. Sigurno da nas ovo vrijeme tehničkog napretka u tome značajno podržava, čak i potiče, ali kad čovjek zauzme Božje mjesto, onda i on prestaje biti čovjek, jer nema pravog čovjeka, pravog humanizma bez Boga.

Društveno–javna razina

Na širem horizontu društvenog života sve ovo poprima samo šire dimenzije, pa su tako i posljedice puno uočljivije i veće.

Jedan dokument Papinskog vijeća za pravne tekstove kaže:

ŠVelikaĆ utopija Š...Ć slobode bez istine, je nažalost u fazi rastućeg širenja. Za nju, sazrelu u filozofskom ozračju prosvjetiteljstva i agnostičkog relativizma, nije objektivna istina ona koja osigurava moralnu dopuštenost i pravnu razboritost normi i biomedicinskih pokusa, nego samo relativna ili konvencionalna istina, pragmatički plod statističkog i političkog kompromisa, ili čak čistog ekonomskog interesa.

Čini se da na ovom području možemo uraditi vrlo malo. Međutim, u zakonodavnoj vlasti sjede ljudi koje smo i mi birali, bez obzira da li svojim aktivnim ili pasivnim glasom. Na lokalnim razinama se događa isto. Te ljude još bolje poznajemo. Kad imamo prilike s kime od njih zapodjenuti razgovor, dužni smo iznijeti i svoje pozitivne prijedloge za rješavanje problema. Potrebno je da svatko od nas osjeća odgovornost ne samo za sebe, nego i za društvo u kojem živi. Zar ćemo i mi poput Kaina upitati ”zar sam ja čuvar brata svoga” (Post 4,9)? Zato mi ne smije biti svejedno što u raznim dijelovima svijeta ljudi nemilosrdno pate i umiru.

U ovom kontekstu se nama vjernicima pogled okreće prema Crkvi kao zajednici. Na koji način se kao vjernici možemo angažirati, ne samo pojedinačno, nego i udruženim snagama za one koji su potrebni. Vjera koja se suviše privatizira, koja ostaje samo u sferi romantične pobožnosti, ne zamjerite, postaje sterilna. Zato jedni druge trebamo poticati i bodriti u konkretnom življenju vjere u ljubavi prema bližnjemu. Ta ljubav je zrcalo i test ispravnosti ljubavi prema nama samima, a isto tako i naše ljubavi prema dragom Bogu. Postoje razne inicijative zajedničkog djelovanja vjernika za boljitak svijeta. Niti jedna od tih inicijativa još nije učinila da se svi ljudi osjete zaštićenima, vrijednima i sretnima. No, mnogima je upravo preko tih inicijativa pruženo baš to blaženo iskustvo, iskustvo Božje skrbi za njih. Zato se ne trebamo obeshrabriti, jer se isplati raditi i zalagati za neprolazne vrijednosti. One su još i danas na cijeni, samo je malo onih koji su ih spremni platiti. To je način posredovanja vjere! Zato Isus svojima veli da su i da budu svjetlost svijeta!

Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima. (Mt 5,16)

Diskusija

U razgovor se nakon predavanja uključilo desetak sudionika, koji su ukazali na još neke konkretne momente u kojima se osjeća prisutnost relativizma, odnosno relativiziranja načela kršćanskoga življenja i morala ali isto tako svijesti pripadnosti Bunjevaca hrvatskom narodu, što je osobito izraženo od domovinskog rata na ovamo, zašto je dijelom kriva i vlast ove države koja je dala Bunjevcima, kao etničkoj skupini, prava nacionalne manjine i time gotovo prepolovila broj Hrvata u Bačkoj. Jedan je sudionik u razgovoru ukazao kako je problem relativizma česta tema u nagovorima pape Benedikta XVI, koji upozorava na njegove vrlo pogubne posljedice za Crkvu i društvo u cjelini.

”Razgovor” je završen vrlo zanimljivom pjesmom Marije Kumičić ”Hrvatski jezik”, koju je recitirala mlada recitatorica Hrvatske čitaonice Ivana Rudić. I ova je pjesma, koja je slučajno nedavno otkrivena, namjerno stavljena u okvir ”Razgovora” budući da se pjesnikinja u toj pjesmi, objavljenoj još 1908., obraća Bunjevcima na bačkim ravnicama kao braći i sestrama potičući ih da njeguju najveće svoje blago ”djedova svojih baštinu svetu” i hrvatski jezik ohrabrujući ih: ”I dokle bude bunjevačke krvi, hrvatski jezik bio ti prvi! Vazda ga njeguj, čuvaj i brani, jeziku našem vjeran ostani!”. To je vrlo značajno naglasiti jer Bunjevci koji ne žele biti Hrvati ističu kako su Bunjevci postali Hrvatima tek nekim Titovim ukazom koji ih je svrstao među Hrvate. I spomenuta pjesma, objavljena u subotičkom glasniku ”Neven”, svjedoči da je svijest Bunjevaca o pripadnosti hrvatskom narodu u njima živjela uvijek od doseljenja u te krajeve sve do danas.

A. Anišić

Hrvatski jezik

      Bunjevče, brate!
      Kraj Jadranskog mora
      Znaš li gdje stoji
      Velebit gora?

      Vrleti silne
      K nebu se dižu
      Srebrni vali
      Temelj im ližu.

      Velebit gora
      Ponos Hrvata,
      Milo nas sjeća
      Bunjevca brata.

      Pod njim bo zdravo
      Niklo je sjeme,
      Iz kog se razvi
      Bunjevačko pleme.

      Zato nam isti
      Jezik je bratski,
      Sladki i krasni
      Jezik hrvatski.

      Po njemu, brate,
      Jedna smo duša,
      Koja srdaca
      Kucaje sluša.

      Ti sada živiš

      Na ugarskih ravni,
      Gdje brižno čuvaš
      Jezik svoj slavni:

      Najveće svoje
      Blago na svietu,
      Djedova svojih
      Baštinu svetu.

      I dokle bude
      Bunjevačke krvi,
      Hrvatski jezik
      Bio ti prvi!

      Vazda ga njeguj
      Čuvaj i brani,
      Jeziku našem
      Vjeran ostani!

Marija Kumičić

(objavljeno u ”Nevenu”, Zabavno–poučnom misečniku za Bunjevce i Šokce, 15. ožujak 1908.)

PAPINE RIJEČI

LJUBAV PREMA NEIZLJEČIVIM BOLESNICIMA

/Iz poruke pape Benedikta XVI. za XV. Svjetski dan bolesnika/

Na liturgijski spomen Blažene Djevice Marije, 11. veljače 2007., u Seoulu u Južnoj Koreji proslavljen je Petnaesti svjetski dan bolesnika. Održano je više susreta, predavanja, pastoralnih skupova i liturgijskih slavlja s predstavnicima Crkve u Koreji, sa zdravstvenim osobljem, bolesnicima i njihovim obiteljima. Tim povodom Papa je uputio svoju poruku. Donosimo nekoliko dijelova iz nje.

Crkva želi podržati neizlječive bolesnike i one u krajnjem stadiju bolesti, pozivajući na ujednačenu socijalnu politiku koja će moći pridonijeti uklanjanju uzroka mnogih bolesti i osobitom ustrajnošću tražeći bolju zdravstvenu pomoć za sve koji umiru i koji ne mogu računati više na nikakvu vrstu medicinske kure. Potrebno je promicati politiku koja će biti u stanju stvoriti uvjete u kojima će ljudska bića na dostojanstven način moći podnijeti neizlječive bolesti te se suočiti sa smrću. U tom je smislu neophodno još jednom istaknuti potrebu za većim brojem centara za palijativnu skrb, koji će nuditi cjelovitu pomoć pružajući bolesnicima humanu pomoć i duhovnu pratnju koja im je potrebna. To je pravo koje pripada svakom ljudskom biću i koje svi moramo zauzeto braniti.

Želim ohrabriti napore svih koji svakodnevno djeluju kako bi zajamčili neizlječivim bolesnicima, kao i onima koji se nalaze u završnoj fazi bolesti, te njihovim obiteljima, prikladnu i ljubavlju ispunjenu pomoć. /.../

Sada se obraćam vama, draga braćo i drage sestre koji trpite zbog neizlječivih bolesti i koji se nalazite u krajnjem stadiju bolesti. Ohrabrujem vas da motrite patnje raspetoga Krista te se, združeni s njime, obratite Ocu uz puno uvjerenje da je čitav život, a ponaosob i vaš, u njegovim rukama. Znajte da će se vaše patnje, združene s Kristovima, pokazati plodnima u korist potreba Crkve i svijeta. Molim Gospodina da osnaži vašu vjeru u njegovu ljubav, osobito u ovim kušnjama kroz koje prolazite. Nadam se da ćete, gdje god bili, uvijek naći ohrabrenje i duhovnu snagu kojom će vaša vjera rasti i koja će vas voditi još bliže Ocu života. Po svojim svećenicima i po svojim pastoralnim suradnicima, Crkva vam želi pružiti potporu i biti uz vas, pomažući vam u trenucima potrebe, uprisutnjujući tako Kristovo milosrđe puno ljubavi prema svima koji trpe.

Na koncu, tražim od svih crkvenih zajednica u cijelome svijetu, a osobito od onih koje se posvećuju služenju bolesnicima, da nastave uz pomoć Marije, koja je Salus infirmorum – Zdravlje bolesnih, davati učinkovito svjedočanstvo milosrdne skrbi Boga, našeg Oca. Neka Blažena Djevica, naša Majka, utješi sve koji su bolesni i podrži one koji su svoj život posvetili, poput dobrih Samarijanaca, liječenju fizičkih i duhovnih rana onih koji trpe. S vama sjedinjen mišlju i molitvom, od srca podjeljujem svoj apostolski blagoslov kao zalog Gospodnje snage i mira.

KORIZMA – 2007.

O PEPELNICI I KORIZMI

Korizma, vrijeme priprave na Uskrs javlja se u rimskoj liturgiji od 4. stoljeća a započinjala je Prvom nedjeljom korizme. Od 6. stoljeća njezin se početak pomiče na srijedu koja prethodi toj nedjelji. Toga dana su pokornici, a uskoro i ostali vjernici, primali pepeo kao znak ulaska u korizmenu pripravu za slavlje Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana.

Današnja liturgija Pepelnice, kao i cijele korizme naglašava obraćenje i posvemašnju obnovu kršćanskog života, poglavito kroz post, milostinju i molitvu. Traži se od kršćanina da se približi Kristu svojim načinom života, svojom patnjom i trpljenjem. Da svojim križem života postane dionik Kristovog otkupiteljskog puta prema Kalvariji i prema razapinjanju.

Nastanak korizme i Pepelnice

Od samih početaka Crkve znamo da su kršćani prakticirali post u vremenu koje je prethodilo Uskrsu tj. godišnjem slavljenju Vazma ”kako to početkom 3. stoljeća svjedoči Hipolit Rimski i, nešto kasnije, Didascalia apostolorum. Slično je u to vrijeme postila i Aleksandrijska crkva. Egeria (Eteria) svjedoči da je u 4. stoljeću i u Jeruzalemskoj crkvi korizma trajala 40 dana.

U Rimu je u počecima korizma trajala tjedan dana. Negdje između 354. i 384. godine pojavljuje se u Rimu 40–dnevni post koji je započinjao na 1. korizmenu nedjelju, a završavao na Veliki četvrtak. To je bio korizmeni post za razliku od posta na Veliki petak i subotu koji se zvao vazmeni post. U 6. stoljeću su korizmi dodani i dani od srijede do 1. korizmene nedjelje. Zašto? Javni pokornici odrješenje za grijehe dobivali su na Veliki četvrtak. Stoga su tijekom cijele korizme postili. Na početku posta posipali su se pepelom u znak pokore. Budući da na 1. korizmenu nedjelju to nije bilo moguće (jer se nedjeljom ne vrši pokora!), posipali su se pepelom u srijedu. Zašto baš u srijedu? Jer je u davnini misa bila samo srijedom, petkom i nedjeljom. Tako je za javne pokornike korizma počinjala u srijedu prije 1. korizmene nedjelje. Ubrzo su tu praksu prihvatili i ostali vjernici. Kasnije su tu praksu crkveni Oci protumačili na sljedeći način: budući da korizmeni post treba trajati 40 dana, nedostaje onoliko dana koliko je korizmenih nedjelja (jer je nedjeljom zabranjen post!). Dani od Pepelnice do 1. korizmene nedjelje te Veliki petak i Velika subota ponovno daju 40 dana.

Papa Grgur II. u 8. stoljeću dodaje u korizmi i četvrtak kao dan euharistije tako da je u to vrijeme misa bila srijedom, četvrtkom, petkom i nedjeljom. Svagdanja misa uvedena je puno kasnije. Nedjelja Cvjetnica nastaje u 4. stoljeću po uzoru na svečanu procesiju koja se te nedjelje obavljala u Jeruzalemu. U 5. stoljeću te se nedjelje čitala muka po Mateju, a pobožni puk tijekom 7. i 8. stoljeća uvodi i procesiju s palminim granama.

Obred pepeljenja

”U starom je zavjetu pepeo znak propadljivosti i znak je grešnika. Međutim, pepeo je znak i čovjekove smrtnosti.” (Nav. dj., str. 814.). Posipanje pepelom označava javnu ispovijed. Simbolikom te mrtve tvari čovjek priznaje svoju grešnost te tako postiže Božje milosrđe. Nije dakle čudno da se simbolika pepela razmjerno rano javlja u kršćanskom bogoslužju gdje postaje znakom pokore i obraćenja.

Milostinja

Traži se od svakog vjernika da u vrijeme korizme osim posta i molitve daje milostinju onima koji su u potrebi. Vjernik treba u tom svetom vremenu činiti i djela milosrđa. ”Pokora i djela ljubavi čiste od grijeha i krote zlo u čovjeku. Molitve govore i općenito o korizmenim djelima (što onda svakako uključuje i djela milosrđa)” (Nav. dj., str. 824.).

Molitva

Molitva je prisutna u cijelom Svetom pismu. Već u Starom zavjetu vidimo prisutnost molitve u Izraelskom narodu. Psalmi su cijele zbirke molitava. Tako i u Novom zavjetu, posebno u liku Isusa Krista, imamo prisutnu molitvu kao intimni i bliski kontakt s Bogom (razgovor s Bogom). Molitva je izraz cjelokupnog života: ona nadahnjuje vjernički život, a vjernički život potvrđuje molitvu i čini je istinitom. Naše molitve ne govore izravno o smislu i važnosti molitve, upravo zato što su one – molitve. Pobožnost Križnoga puta i korizmeno euharistijsko slavlje (korizmene propovijedi) je, između ostalog, uzvišena molitva kršćanske zajednice i Bogu svakako najdraži čin ljubavi koji mu vjernik može iskazati u korizmi ali i inače tokom crkvene godine. Sve je manje vjernika na svakodnevnim misama. Korizma je lijepa prigoda da svi koji imaju vremena i mogućnosti o tom razmisle te se uključe u svakodnevno sudjelovanje u svetim misama. Svi koji to čine mogu posvjedočiti da je svakodnevna misa izvor velikoga blagoslova kako za pojedinca tako i za obitelji, a onda i šire za čitavu zajednicu.

Post

U Bibliji nam se post predočuje kao odricanje od nečeg. Najčešće se misli na odricanje od hrane, pića a ponekad i od spolnih odnosa i to jedan ili više dana. U kasnijem židovstvu govori se kako post i pokornička odjeća nisu vrijedni ako nisu povezani s pokajanjem i dobrim djelima. U Novom zavjetu, na samom početku, daje nam se slika Isusa Krista, koji boraveći četrdeset dana u pustinji posti.

Naše molitve dovoljno govore o postu i pokorničkim djelima. No, danas se post stavlja u kontekst pozitivnih i radosnih spasenjskih plodova. Postovi služe za borbu protiv duha zloće, a obdržavanje korizme pomaže vjernicima da se vježbaju u uzdržljivosti. Cilj te terapije je da se vjernik odrekne onog što mu je dozvoljeno da bi se kasnije lakše mogao odreći od onog što mu kao vjerniku nije dozvoljeno (grijeh).

Korizmenim vježbanjem u postu ulazimo u novi život na sliku Krista pobjednika kojeg slavimo na blagdan Uskrsa za koji se i pripremamo kroz korizmu. Uzdržljivošću vjernici daju hvalu Bogu, a darežljivošću mu postaju slični. Primljena pričest i korizmeni post postaju vjernicima ljekoviti.

Suvremeni oblici pokore

Suvremeni oblici pokore susreću goruće probleme našega svijeta: siromaštvo – podjela na bogate i siromašne, nezaposlenost – depresivno beznađe zbog nespremnosti snaći se u složenom društvu, razni oblici ovisnosti, osamljenost, ugroženost okoliša itd.

Pušenje je teška bolest i ovisnost našega svijeta koja razara zdravlje ljudi i nanosi golemu štetu zdravstvenom sustavu. Zato se civilizirani svijet sustavno bori protiv pušenja. Ovisnost o duhanu ne uništava samo vlastito zdravlje, nego i zdravlje onih koji udišu pušački dim. Pušiti u prostoriji gdje se nalaze nepušači je oblik nasilja koje pušači moraju posvijestiti. U korizmi bi pušači, ako već ne mogu prestati pušiti, mogli svakako smanjiti količinu cigareta koje će popušiti ili početi sami izlaziti iz zajedničkih prostorija i pušiti vani. Nepušači treba da poštuju pušače, ali ne i pušenje, kako bi se sukobi s pušačima pozitivno rješavali.

Ovisnost o alkoholu je težak problem suvremenoga svijeta. Ovisnici o alkoholu razaraju vlastito zdravlje i težak su obiteljski i općedruštveni problem. Posljedice alkoholizma u prometu i na radnom mjestu su uistinu zastrašujuće.

O ovisnosti o drogi ovdje ne govorimo jer je ovisnost o drogi po sebi zlo i nikada nije dopušteno uzimati drogu, dok umjereno pušenje može biti i laki grijeh a umjereno uzimanje alkohola ne mora biti nikakvo zlo.

Moderne ovisnosti

Suvremena nasilna i bezobzirna ekonomska propaganda proizvodi nove potrebe i ovisnosti u ljudi kako bi im prodala proizvode koji im uopće nisu potrebni. Naš je svijet zatrpan stvarima koje nam nisu potrebne. Ovisnost o brandu – zaštitnom znaku je opća pojava: odjevni predmeti imaju punu vrijednost samo ako imaju uvaženi brand i tko ga nema osjeća se manje vrijedan. Komunikatolog McLuhan je stvorio krilaticu medij je poruka, što bi značilo da nam je važnije ono čime se služimo od onoga čemu to sredstvo služi. Primjerice, važnija je sama televizija od onoga što prenosi, odnosno važniji je auto od prijevoza, pa na kraju medij pretvori ljude u ovisnike o televiziji, autu, mobitelu, kompjutoru, internetu, odnosno pretvori ljude u ljude–aute, ljude–mobitele i sl. S te strane Korizma je vrijeme sjetiti se blaženstava: Blago siromasima u duhu... koji su čista srca (Mt 5,3,8), odnosno blago onima koji su slobodni od lažnih vrednota, od ovisnosti, koji su slobodni za Boga, za ljude, za ljubav. Praktično bi to značilo u korizmi od duhovno praznog videa i televizije vraćati se knjizi i čitanju, ne uzimati auto za svaku sitnicu, nego pješačiti, voziti se javnim prijevozom, uzimati stvari prema potrebi, a ne prema ovisnosti, izgrađivati osjećaj za lijepo, a ne skupo itd.

Crkveni propisi o pokori

Prema crkvenim propisima svi su vjernici dužni činiti djela pokore kako bi ovladali svojim nagonima i postigli slobodu srcu. Djela pokore su post, molitva i milostinja. Korizma i svaki petak su dani pokore u Crkvi. Korizma je pogodna za duhovne vježbe, pokornička bogoslužja i hodočašća, karitativna i misijska djela. Post je uzdržavanje od mesa (nemrs) ili neke druge hrane i odnosi se na svaki petak u godini, osim ako petkom nije neka svetkovina. Strogi post i nemrs je na Pepelnicu i Veliki petak. Nemrs obvezuje od 14. godine, a post sve punoljetne do 60. godine (Zakonik kanonskog prava, 1249–1253).

Priredio Andrija Anišić

prema: Hrvoje Cirkvenec / www.kriz–zivota.com; Đuro Posavec, Objavljeno u rubrici: Društvo, 1. 03. 2006 u 16:22

=== === ===

KORIZMA – VRIJEME VELIKIH OBEĆANJA I NADA

Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto posebno naprave, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine. Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: ”Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti” ... Korizma, dakle, nije vrijeme žalosti, nego novo proljeće života. Ona donosi nove šanse, nadu da čovjek postane drugačiji, da u svome životu ispravi ono što ga je do sada mučilo, da postane zdrav, plemenit i dobar. Korizma je vrijeme kad čovjek može ozdraviti svoju dušu, i disciplinom u jelu, piću i radu iscijeliti svoju psihu, ali i svoje tijelo. To su trenuci kad on može čitavo svoje biće očistiti, skinuti teret sa savjesti, ali i sa tijela, kao i teret krivih emocija i maštanja, te teških misli i briga.

Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv. Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova Uskrsa i nade, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti. /Dr. Tomislav Ivančić, ”Oaze života”/