MISIJE – Piše: s. Blaženka Rudić

OSNIVANJE MJESNIH CRKAVA

Misijski rad započinje svjedočenjem, a nastavlja se navještajem Krista koji dovodi do obraćenja * Plod obraćenja je krštenje i ucjepljenje u Crkvu * Misijski rad se dovršava osnivanjem mjesne Crkve koja je opća Crkva u malom * U tome mogu puno pomoći male (bazične) zajednice * U misijskom radu treba njegovati duh ekumenizma

Misijsko djelovanje započinje životnim svjedočenjem i djelima ljubavi. Tako se otvaraju srca ljudi za navještaj Riječi. Duh Sveti poziva Kristu sve ljude i budi u srcu privrženost vjeri, te dovodi do obraćenja. Duh Sveti preporađa ljude po krštenju na novi život i okuplja ih u jedan Božji narod, da budu Božja svojina. Na taj način postaje kršćanska zajednica znak Božje prisutnosti u svijetu.

Osnivanje mjesne Crkve – cilj misijskog djelovanja

Obraćenje i krštenje uvode čovjeka u Crkvu gdje je ona već ukorijenjena, a tamo gdje još nije treba poraditi na tome da se osnuju mjesne (partikularne) crkve. Iako se traži osobno obraćenje i odgovor Bogu, Bog ne želi spašavati čovjeka bez povezanosti s drugima. Zadatak misija jest upravo to: utemeljiti kršćanske zajednice i razviti ih do pune zrelosti. Ne može se reći da je postignut cilj ako se ne ostvari osnivanje partikularne Crkve koja ima sve oznake opće Crkve, a živim punom snagom u mjesnom okviru. Partikularne Crkve trebaju biti u čvrstoj povezanosti s općom Crkvom, i to preko biskupa koji je apostolski nasljednik i jamac crkvenog zajedništva.

Svaka takva partikularna Crkva, pa i ona koja je tek nastala ili je u nastajanju, mora već biti misionarska, znači uvijek otvorena Kristovom misijskom nalogu. ”Evangelizacijsko djelovanje kršćanske zajednice, najprije u svome mjestu a onda drugdje kao udioništvo u sveopćoj misiji, najjasniji je znak zrelosti vjere. Da bi netko bio misionar, traži se posvemašnja promjena shvaćanja, a to vrijedi i za pojednice i za zajednice. Gospodin nas neprestano poziva da izađemo iz samih sebe i da dobro koja imamo podijelimo s drugima, počevši od onog što je najdragocjenije, a to je vjera.” (RM 49)

”Djelo zasađivanja Crkve u određenoj skupini ljudi postizava stanovit cilj kad je zajednica vjernika već uhvatila korijen u socijalnom životu i prilagodila se donekle kulturi kraja pa ima neku stabilnost i čvrstoću. To znači da zajednica ima domaće svećenike, pa makar i nedostatan broj, redovnike i laike; posjeduje one službe i ustanove koje su nužne za život i rast Božjeg naroda pod vodstvom vlastitog biskupa.” (AG 19)

Potrebno je da se pripadnost Kristu i Crkvi očituje na svim područjima života i djelovanja. Vjernici kao članovi Božjeg naroda treba da sazrijevaju u vjeri i ljubavi potpomognuti liturgijom, sakramentima i katehezom. Laici, kao članovi građanskog društva, treba da nastoje oko ostvarivanja pravde i ljubavi koristeći sva dostupna sredstva. Obitelji, njegujući kršćanski život, trebaju postati rasadišta laičkog apostolata i svećeničkih i redovničkih zvanja. (ups. AG 19)

Pomoć malih (bazičnih) zajednica

Ove zajednice su se dokazale kao središta kršćanskog oblikovanja i misijskog ižarivanja. Riječ je o kršćanskim skupinama na razini obitelji ili nekoga užeg područja koje se susreću radi molitve, čitanja Svetog pisma, kateheze, razgovora o bitnim ljudskim i crkvenim pitanjima u svrhu zajedničkog zalaganja. One su znak životnosti Crkve, sredstvo odgoja i evangelizacije, sjeme novog društva koje gradi ”civilizaciju ljubavi”. Ove zajednice postaju kvasac kršćanskog života, vode brigu o nemoćnima. Svaki član u njima može doživjeti iskustvo zajedništva u kojem se osjeća kao djelotvorni sudionik i potaknut da sam doprinese zajedničkom zalaganju.

Dakako, da bi takve zajednice bile zaista kršćanske, moraju se temeljiti i živjeti u Kristu, u slušanju Božje riječi, molitvi, euharistiji i zajedništvu. Svaka takva zajednica mora živjeti u zajedništvu s mjesnom i općom Crkvom, u povezanosti s crkvenim pastirima i učiteljstvom Crkve. (usp. EN 58, RM 51)

Duh ekumenizma

Ponajprije, misijske snage koje dolaze iz drugih krajeva i kultura moraju djelovati u zajedništvu s mjesnim snagama za razvoj kršćanske zajednice. To djelovanje će se često odvijati u nekršćanskim okruženjima. I tada treba nastupati u duhu ljubavi i vjernosti Isusovu nalogu o propovijedanju Evanđelja svakom stvorenju.

No, misijski rad je povezan i s ekumenizmom. I druge kršćanske zajednice navješćuju Evanđelje. Treba priznati da razdijeljenost kršćana unosi zabunu i mnogima zatvara pristup k vjeri. Činjenica da radosnu vijest propovijedaju međusobno podijeljeni kršćani slabi njihovo svjedočanstvo. Zato je potrebno poraditi na jedinstvu kršćana kako bi misijska djelatnost bila plodnija.

Svi koji su kršteni uspostavljaju između sebe zajedništvo koje još nije potpuno i savršeno. Zato je potrebna suradnja katolika sa svom kršćanskom braćom u ispovijedanju vjere u Boga, kao i u sudjelovanju u različitim socijalnim i kulturnim akcijama. Ekumenska suradnja i svjedočenje vjere kršćana koji pripadaju različitim kršćanskim zajednicama već je donijelo mnogo ploda. To je od osobite važnosti u današnje vrijeme kad različite sljedbe siju zbrku svojim vrlo aktivnim djelovanjem. (usp. RM 50)