OBITELJ – Uređuje: obitelj Huska

Ili jesi ili nisi ... kršćanin/kršćanka

Dragi čitatelji! Iskreno kažem – bez Njega, živoga Boga, ne bih ni mogla, ni htjela živjeti. Svijet koji sam vidjela, ljudi koje sam upoznala i istine spoznala, dokazuju mi da je čovjek 20. stoljeća smrtno ranjen u svojoj biti, jer je Boga Ljubav okrivio za ljudsku patnju i skupa s njom je tjera iz svog života. Boli me čovjekova bol koju živi jer bira – smrt. Kako li će preživjeti novo, još teže stoljeće bez Boga? Kad sam se kao mlada djevojka, dobro odgojena katolkinja, obratila, shvatila sam jedno: ili jesam ili nisam kršćanka. Mogu birati život ili smrt. Časi borbe nisu lagani i uvijek se vraćaju, ali Bog mi je kad sam mu rekla ”DA!” dao plan, nacrt, misiju. Nešto od mene želi, a ja mu neću reći ne. I, život biram! Nešto me tjera da ga branim, da se borim za malene, za svako nerođeno dijete. Način još tražim, ali bar poznajem Put... Nisam ga dostojna, znam. Ali, ne odustajem.

vh

aktualno – KOLIKO KOŠTA ŠKOLOVANJE?

Ako ste roditelj u Republici Hrvatskoj, a vjerojatno i šire, i ako vam dijete ide u osnovnu školu, zasigurno ste se susreli s fenomenom kojeg ćemo sada opisati. Dođe dijete iz škole i prije negoli vam kaže ”Dobar dan” gura vam neki papirić pred oči, vi uzmete listić na kojem piše da se nudi neki dodatni priručnik iz nekog od predmeta, koji doduše nije obvezan, no ako ga želite kupiti za svoje dijete da zaokružite ”DA” i pošaljete po djetetu 40 kuna. Ako se ne odlučite kupiti taj dodatni priručnik (časopis ili nešto treće) da zaokužite ”NE” i ispod toga se potpišete.

I sad ste na blagim mukama. To nije jedini listić koji ste dobili u toj godini od svojeg djeteta. Je li taj priručnik baš koristan za vaše dijete ili nije? Je li to nešto što ni ono samo neće ni pogledati, a kamoli preko njega dodatno vježbati taj predmet? Je li to još jedna beskorisna stvar zbog koje ćete baciti 40 kuna? A ”četrdeset po četrdeset” i nakupi se toga... No, vaše vas dijete gleda i ”navija”, a vi mislite: Ako mu ne kupim, a svi drugi svojoj djeci kupe, kako će se osjećati kad bude jedini koji će pognute glave vratiti listić sa zaokruženim ”NE”? Pa si još mislite, nakon što ste već po treći puta u situaciji da svoje dijete šaljete u školu s odgovorom ”NE”, kako će na vas početi gledati učitelj/ica? Hoće li o vama misliti da ništa ne želite za svoje dijete, da ste socijalni slučaj? Hoće li i vaše dijete početi promatrati kao dijete ”drugoga reda”? Ma, naravno, možda je učitelj/ica daleko iznad toga da po vašoj kupovnoj moći ocjenjuje dijete, ali ”crv” vam ipak ne da mira... Hajde, kupit ću mu još i to, valjda je to zadnje u ovoj školskoj godini...

Ili ste roditelj koji je toliko zauzet svojim brigama, pa će vam i sam razgovor s djetetom biti nepotreban napor, izvadit ćete novčanik i dati mu 50 kuna (jer nemate sitnije), pa mu još dodati da onih 10 zadrži... samo da se riješite rasprave za koju sada nemate ”živaca”... A dijete će biti sretno (zbog onih 10 kuna!).

Ili ste roditelj sa stavom, pa ćete sat vremena provesti u razgovoru s djetetom, testirajući njega samog je li siguran da mu taj priručnik baš toliko treba ili je i sam svjestan da ga neće ni pogledati... a ako misli da ga manje volite što ga odgovarate od te školske kupovine ponudite mu da umjesto toga za tih 40 kuna zajednički dogovorite neku njemu korisniju ”investiciju”... I dijete će ipak biti zadovoljno, pa možda i neće spuštene glave vraćati listić ”NE”, nego će se još pohvaliti prijateljima da je on umjesto toga dobio nedjeljni obiteljski izlet u Trakošćan, uz očevo obećanje da će na livadi odigrati i nogomet na ”dva mala”, pa je to sigurno i više nego tih 40 kuna...

Ili ste roditelj koji jednostavno mora odlučiti između 40 kuna za taj promašeni izdatak i 40 kuna za najelementarniji odlazak u dućan toga dana...

Suočena s ovakvim primjerima na koje se tuže roditelji u Hrvatskoj, Udruga Glas roditelja za djecu (GROZD) provodi u školskoj godini 2006/07. akciju ”STOP TRGOVINI PREKO DJECE U ŠKOLAMA”. Cilj je dobiti jasniju sliku što se sve djeci u školama nudi kao dodatni sadržaj i koliko to košta. Koliko je od toga sadržaja zaista korisno (jer itekako ima korisnih dodatnih stvari), ali i koliko je toga jednostavno beskorisno, pa možda čak i štetno. Nakon jasnijeg uvida u ponude kojima se zasipaju djeca, a koje na kraju dolaze do roditelja, cilj je ponuditi i određena rješenja. Kao prvo rješenje, odnosno imperativ, nameće se već i sam model komunikacije između škole i roditelja. Naime, dijete ne smije biti hodajući ”reklamni sendvič”, dijete ne smije biti poštanski reklamni sandučić... Preko djeteta ne smije dolaziti ponuda koja je već njemu samome ”otvorena” u razredu. Dijete ne smije nositi poruku roditeljima u svojoj torbi za koju već i sam zna što sadrži pa je motivirano da ponuđeno dobije. Preko djeteta se ne smije vršiti, reklamnim trikovima, iscrpljivanje džepova njihovih roditelja. Preko djeteta se, na kraju, ne smije stvarati i rivalstvo, nejednakost, zbog svijesti da njemu njegovi roditelji ne kupuju ono što drugoj djeci kupuju njihovi. Sve dodatne ponude u školi trebaju biti kanalizirane izravnom komunikacijom škole s roditeljima, a ne preko djeteta–posrednika. Uostalom, treba uspostaviti i određene kriterije što se u školi može ponuditi kao dodatni sadržaj, a što ne. Treba postojati razina kvalitete i drugih elemenata koji utječu na ne/mogućnost da nešto dođe u dječje ruke preko škole.

(Ivica Relković, dopredsjednik udruge GROZD – Glas roditelja za djecu)

ZA ŽIVOT – Uređuje: Vesna Huska

za život: RIJEČI ZA ŽIVOT

Jedna je učiteljica jednog dana zamolila svoje učenike da na papiru napišu imena svih drugih učenika u razredu i da ostave malo mjesta kraj svakog imena.

Tada je rekla učenicima da razmisle što je najljepše što mogu reći o svojim razrednim drugovima, te da to napišu kraj svakog imena. Cijeli sat je potrajalo dok su svi bili gotovi, a prije izlaska iz razreda papire su predali učiteljici. Preko vikenda, učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan list papira i navela sve lijepe primjedbe koje su učenici napisali o svakom pojedinačno. U ponedjeljak je svakom učeniku dala papir s njegovim imenom. Ubrzo su se svi smiješili. ”Zaista?”, čuli su se šapati... ”Nisam imao pojma da nekom nešto značim!” te: ”Nisam znala da se tako sviđam drugima” – bili su komentari. Liste se kasnije nisu više spominjale. Učiteljica nije znala jesu li učenici diskutirali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo važno. Vježba je ispunila svoj cilj. Učenici su bili sretni i zadovoljni sobom i drugima. Godinama kasnije je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu i učiteljica je otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja. Jedan za drugim, oni koju su poznavali mladića, prilazili su kovčegu da bi mu odali posljednju počast. Nakon pogreba, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda. Markovi roditelji su također bili tamo i nestrpljivo su čekali da razgovaraju s učiteljicom. ”Htjeli bismo vam nešto pokazati”, rekao je otac i izvukao novčanik. ”Ovo su pronašli kad je Mark poginuo. Vjerujemo da ćete to prepoznati.” Iz novčanika je izvukao vrlo istrošeni komad papira, očito mnogo puta savijan i rastvaran. Učiteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim riječima Markovih razrednih drugova. ”Htjeli bismo vam se zaista zahvaliti što ste to napravili”, rekla je majka. ”Kao što možete vidjeti, Mark je ovo vrlo cijenio.” Svi bivši učenici su se skupili oko učiteljice. Charlie se nasmiješio i rekao: ”Ja svoju listu također još imam. U najgornjoj je ladici mog radnog stola.” Chuckova žena je rekla, ”Chuck me zamolio da listu zalijepim u naš vjenčani album.” ”I ja svoju još uvijek imam”, rekla je Marilyn. ”U mom dnevniku je.” Vick i je izvukla svoj rokovnik i pokazala svima svoju istrošenu listu. ”Uvijek ju nosim sa sobom” – rekla je Vicki i primijetila: ”Vjerujem da smo svi sačuvali liste.” Učiteljica je bila toliko dirnuta da je morala sjesti i zaplakati. Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više neće vidjeti.

U zajedničkom životu s ljudima često zaboravljamo da će svaki život jednog dana završiti i da nikada ne znamo kada će taj dan biti. Zbog toga bismo osobama koje volimo i o njima brinemo trebali reći da su nam nešto posebno i važno. Recimo im to prije no što bude kasno.

protiv života: UČITELJICA PROTIV OBITELJI

U jednog zagrebačkoj školi (zapadni dio grada) dogodio se skandalozni slučaj vrijeđanja učenika iz obitelji s više djece.

Izvor (koji je želio ostati anoniman zbog bojazni od posljedica otkrivanja identiteta) nije želio otkriti ni školu i prenio nam je sljedeće: Učiteljica je djeci u razredu govorila o socijalnim teretima države ističući kako u tom sudjeluju obitelji s više djece. Rekla je zatim i to da je ona imala jedno dijete, pa tako nije bila na teret državi. Zatim je zatražila da, pred svima u razredu, ustanu učenici iz obitelji s više djece!!! I djeca su, kao državni socijalni krivci, morala ustati!!!

(Ivica Relković, dopredsjednik udruge GROZD – Glas roditelja za djecu, www.udruga–grozd.hr)