VJERNICI PITAJU – Odgovara: dr. Andrija Kopilović

Koga ljubiti – Boga ili roditelje?

Gospodin Isus je rekao: ”Tko ljubi oca svoga, majku svoju, brata ili sestru više nego mene, nije mene dostojan.” Što će biti s onima koji tako čine i kakva im je vječnost?

B. Monoštor

Postavili ste teško pitanje. Općenito je teško razmišljati o ”apsurdnim” rečenicama Svetoga pisma. Jedna od tih rečenica je i ova koju ste citirali. Podsjetimo se da je vrhovni zakon Svetoga pisma u Starome zavjetu bio zapovijed ljubavi: ”Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i bližnjega svoga kao samoga sebe.” To je, dakle, vrhovna norma ponašanja prema Bogu, prema čovjeku i konačno prema samome sebi. Po toj normi Zakona, čovjek se pravilno postavlja u trodimenzionalnom odnosu koji ga jedini može cjelovito ispuniti. S druge strane, danas smo okruženi inflacijom riječi – pojmova – pa i pojmova koji su jedno drugom suprotstavljeni. Što mislite, što danas ljudi misle kada izgovore riječ ”ljubav”? Uistinu se može malo karikirano izreći ona narodna poslovica: ”Koliko ljudi toliko ćudi.” Međutim, moramo isto tako znati da se s Bogom ne možemo šaliti i da je njegova riječ istinita i nema naličje nego samo lice, jer je objavljena. Ljubav je – kako apostol Pavao kaže – jedina krepost koja ostaje. Proći će vjera, proći će i ufanje, ali ljubav ostaje. Proći će vjera u onom času kada ugledamo kao stvarnost ono što vjerujemo. To se zbiva u čas prelaska u vječnost i uranjanja u Božji svijet. U Boga sada vjerujemo, a kada ga budemo ugledali, neće biti potrebna vjera. Sada se u Boga pouzdajemo ili mu se nadamo, njega molimo, a u času kada uronimo u njegovo blaženstvo, naša nada će biti suvišna jer ćemo uživati ”gledajući ga licem u lice”. Dapače, imat ćemo udio u njegovoj božanskoj naravi, znači i ufanje prestaje. S druge strane, isti taj Bog nam je objavio po apostolu Ivanu da je on Ljubav. Naš Bog, u koga mi vjerujemo, dakle, nije Bog Ljubavi nego je Bog – Ljubav. Dakle, u Bogu ljubav nije krepost, niti je to neki dodatak njegovu biću; njegova narav jest ljubav. Prema tome, ljubav ostaje zato što živjeti u Bogu znači živjeti u punini njegova bića, a to njegovo biće jest ljubav. Sjetimo se najnovije enciklike pape Benedikta XVI. koji je smatrao važnim istaći u d anašnje vrijeme, baš u vrijeme inflacije pojma ljubavi, onu jedinu jedincatu istinu da je prava i pravcata ljubav samo Bog. Prema tome, jer je njegova narav Ljubav, On ima pravo od nas – svoje djece – koju je stvorio na svoju sliku, tražiti konačno opredjeljenje za ljubav. Što to znači? To znači da moramo u sebi postaviti ljestvicu vrednota o samom pojmu ljubavi. Trebamo razlikovati ljubav, kako to Papa spominje u enciklici, kao agape – to je vrhunska ljubav koja je Bog – i koju ćemo mi posjedovati u Bogu u vječnosti. Ljubav kao put do Boga, dakle, njegova silazna linija ljubavi je čin stvaranja, čin otkupljenja, čin objavljenja, čin kojim Bog kuca na svaka vrata. Papa tvrdi da Bog ”silazi” k nama da bi nam pokucao na srce i da bi ga osvojio. Osvojio ga je tako da je Sina svoga predao za nas, da tko god vjeruje u njega ima život vječni. Ivan kaže: ”i mi smo povjerovali u ljubav”. U koju ljubav? U onu o kojoj nam je Bog progovorio u Sinu, koga nam je darovao i za nas predao, da po njemu i mi mognemo uzići k Bogu. Dakle, ponovit ću, silazna linija Božja je stvaranje, otkupljenje i objava. A naša linija prema susretu s Bogom je put vjere, put spoznaje i prihvaćanja, te pružene Božje ruke, koju uzvraćamo ljubeći Boga zato što je on dostojan ljubavi sam po sebi, a ne samo zato što smo mi iskusili da je on dobar. Ako tako postavimo stvar i tako gledamo na Boga, onda je posve naravna i sljedeća rečenica da ne možemo istom ljubavlju – ovakvom božanskom, milosnom – ljubiti nikoga više nego samo njega, jer on je sama ljubav i kad njega ljubimo samo se grijemo na suncu te ljubavi i učimo od njega ljubiti. Prema tome, ljubav prema ocu, majci, bratu, sestri, ženi, bližnjemu, mogu biti samo utoliko prava ljubav ukoliko je ona ožarena onom ljubavlju koju smo stekli ljubeći Boga. Stoga Isus kaže: ”Tko ljubi oca svoga, majku, braću, sestre više nego mene, nije me dostojan”, jer ne možemo pravo ljubiti oca, majku, brata, sestru, bližnjega svoga, dok ne ljubimo Boga, jer se samo u toj Božjoj školi ljubavi može nau i ti krepost ljubavi prema ocu, majci, bratu, sestri...

Drugo, što je vrlo važno zapamtiti, je da postoji naravna dimenzija ljubavi. To je ona ljubav o kojoj mi razmišljamo kada govorimo o ljubavi prema mužu, ženi, djeci, ocu, majci, braći, sestrama... Ta takozvana naravna ljubav je utemeljena ljudskom dimenzijom kao što je krvna veza ili prijateljska veza. Jasno da je ona ograničena svim onim čime je ograničen čovjek. Zato ta ljubav može biti i nakaradna, pa može biti čak i grešna. Može svakako biti i takva ljubav koja nas vodi u ropstvo, a ne u slobodu. Baš radi toga je Isus došao na svijet da nas oslobodi od grijeha i zastranjenja, došao je pročistiti našu ljubav i podići je s naravne na nadnaravnu. Da pokušamo ljubiti svoga oca, svoju majku, bračnog druga u sakramentalnom braku, brata, sestru baš radi toga jer su oni nama otac, majka, brat, sestra, a Bogu su sinovi i kćeri. Kada pročistimo sebe u toj ljubavi prema svojim bližnjima i najbližima u školi evanđelja, tada će ta ljubav postati milosni dar kreposti. A onda, priznat ćete, daleko je viša razina ljubavi ako ih ljubim ne samo zbog ljudske, naravne povezanosti s njima nego i zato što su oni moji bližnji, koje Bog ljubi.

Treća misao koju želim istaknuti jest da sve njih treba ljubiti onako kako ih Bog ljubi, a Bog ih želi vječno ljubiti, želi ih vječno imati uz sebe, želi ih vječno imati u nebu. Kada mi svoje bližnje samo ljudski ljubimo, mi ustvari Bogu ”otimamo” mogućnost da te naše bližnje, o kojima Isus govori, tako ljubimo da ih ne zarobimo. U Bogu zapravo otkrivamo svoje bližnje u novoj dimenziji života, a napose u dimenziji vječnosti, kao svoga oca, svoju majku, braću, sestre i svoje bližnje. Tako, dakle, naša ljubav koja biva pročišćena u školi evanđelja biva ljubav za vječnost. Ona je ovdje na zemlji zemaljska, ona je ovdje uzlazna, jer se pročišćava, a u vječnosti je savršena, jer smo tamo svi jedno u Kristu, odnosno jedno u Bogu.

I konačno, u svemu ovome je najteži izravni odgovor na pitanje što će biti s onima koji tako čine, tj. tako ljube svoje? Moram upozoriti da ne znam. Vjerujem da za Boga ima rješenja i da u svom milosrđu on može podariti spasenje i takvim sebičnim ljudima. No, pazimo jako, milosrđe Božje nadvisuje svaku pravdu i pravednost i u tome je veličina milosrđa. Mi se, ipak, ne smijemo ovdje pouzdavati samo u to, nego moramo nastojati pročišćavati se. Pustimo da u vječnosti Božje milosrđe spašava i one koji su se oteli školi evanđelja ili one koje smo mi oteli iz škole evanđelja sebičnom ljubavlju. Ja čvrsto vjerujem i s tim završavam da je Božja ljubav neizmjerna, jer Bog je sam ljubav i da je vrlo važno ući u proces, ući u školu evanđelja i naučiti živjeti tako kako nas uči evanđelje. Za one koji su prešli u vječnost a da tako nisu činili, valja moliti da bude Bog i njima milosrdan.