KORIZMA – SEDAM ISUSOVIH RIJEČI S KRIŽA

Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!

Lk 23,34

Isuse, pomozi mi da razmišljajući o ovim tvojim riječima uđem u prostore tvoje božanske ljubavi. Danas želim proniknuti u tvoj način razmišljanja i preuzeti tvoj mentalitet, koji je toliko drukčiji od mog ljudskog shvaćanja. Promatrajući te kako na križu moliš za svoje neprijatelje i opraštaš im, usuđujem se zamoliti te da i mene naučiš praštanju, toj božanskoj osobini po kojoj ti se mogu najviše približiti.

Otkako sam bolesna, često sam usamljena i izdvojena od drugih. Ti znaš da ima članova moje obitelji i prijatelja koji su me u ovim teškim trenucima iznevjerili i napustili. Neću ti skrivati, razočarana sam i teško mi pada njihovo ponašanje. Ne mogu reći da me to ne boli, da sam ”iznad” toga. Hrabri me što znam da je i tebe boljelo kad su te prijatelji napustili i izdali, i što znam da pred tobom ne moram glumiti heroja. Zato ti priznajem sve ono što me ranilo i povrijedilo, svaku nepravdu, uvredu, napuštenost i zanemarenost.

Ali Isuse, ti me pozivaš da zajedno odemo korak dalje. Ne želiš da ostanem zarobljena u tim osjećajima, u ranjenosti. Ne želiš da mnome vlada želja da uzvratim na isti način. Želiš da s tobom uđem u prostore slobode, čija se vrata nazivaju praštanje. Pomozi mi da hrabro učinim taj korak s tobom. Pomozi mi da zajedno s tobom izgovorim one božanske riječi kojima si s križa molio za one koji su te razapeli: ”Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!” Ja te molim, Gospodine, pomozi mi da ne osuđujem one koji su me napustili u nevolji, i da ih shvatim. Možda ne znaju kako da mi pomognu ili nemaju snage sa mnom podijeliti patnju. Blagoslovi ih i oprosti im, te pomozi meni da im i ja oprostim! Udijeli mi milost da im, ako ikada budu u kakvoj potrebi, pomognem koliko god budem mogla, ne pamteći zlo.

Danas ćeš biti sa mnom u raju!

Lk 23,43

Isuse, hvala ti na riječima koje si prije svoje smrti uputio razbojniku. Pomozi mi da proniknem u tajnu božanske ljubavi po kojoj je prvi u raj ušao jedan razbojnik! Taj radnik posljednjega sata – posljednje minute! – jednom svojom rečenicom, jednim vapajem i uzdizanjem srca prema tebi doseže kraljevstvo nebesko koje ostaje neuhvatljivo tolikima prije i poslije njega. Što mi želiš poručiti ovim svojim riječima, Isuse?

Da u tvome kraljevstvu vladaju druga pravila. Da nije važno što i koliko činim, nego s koliko ljubavi. Da iz bolesničke postelje mogu strpljivošću učiniti više za spas duša nego radeći od jutra do mraka bez ljubavi. Da onaj tko je u ljudskim očima bezvrijedan i beskoristan može u tvome kraljevstvu biti najveći. Da ne osuđujem druge, jer ne poznajem njihovo srce. Da ne očajavam kad mi se čini da sam daleko od tebe i da te nisam vrijedna, jer me jednom svojom riječju možeš spasiti. Da jedna sekunda čiste ljubavi vrijedi više nego čitav život mlakosti. Da me i nakon grješnog života možeš pozvati u svoje kraljevstvo ako te u času svoje smrti zazovem.

Da ne čekam taj zadnji čas, nego da ti se obratim već danas.

Ženo, evo ti sina! Evo ti majke!

Iv 16,26

Isuse, prije svoje smrti dao si mi veliki dar: svoju majku. I još više, mene si povjerio njezinoj majčinskoj brizi i zaštiti. Kakav je moj odnos prema tvojoj i mojoj majci Mariji? Koliko je zapravo poznajem? Želim na trenutak zastati pod križem i promotriti je u ovome trenutku dok joj mač probada dušu, onaj mač boli koji je naslutio starac Šimun u Hramu još tridesetak godina prije(Lk 2,35).

Evanđelja je prate od Navještenja, kad joj je anđeo dao do znanja da će postati majkom Spasiteljevom – tvojom majkom – do ovoga trenutka kad postaje majkom Crkve – i mojom majkom. Oba ta trenutka njezina života, kao i oni manje ili više skroviti trenuci između te dvije točke, odvijaju se pod znakom majčinstva. Najprije tjelesnoga, a zatim duhovnoga. I ona, premda Bezgrešna i Milosti Puna, morala je tu rasti. I ako se katkad pitam zašto moj duhovni rast mora biti popraćen kušnjama i trpljenjem, kažeš mi: Evo ti majke. Pogledaj nju. Nije li ona morala trpjeti i kročiti u nepoznato vođena čistom vjerom, da bi od nazaretske djevice postala Kraljicom Neba? Iako je bila oslobođena istočnoga grijeha, tko kaže da joj je bilo lako?

Isuse, molim te da me danas oslobodiš iskrivljene slike o tvojoj majci. Pomozi mi da shvatim i prihvatim njezinu ulogu u povijesti spasenja. Daj mi da prepoznam što je njezino DA značilo za moj život i moje spasenje. Oslobodi me svake sladunjavosti i sentimentalnosti vezane uz nju, kako bih mogla realno promatrati njezin život i svoj život. Daj mi da promatrajući nju shvatim što je prava vjera i predanje u Božju volju. Nauči me da je nasljedujem u njezinoj poslušnosti prema Ocu. Ohrabri me da se redovito utječem njezinoj zaštiti i zagovoru kako bi me vodila sve dublje u zajedništvo s tobom. Pomozi mi da od nje naučim što je srž svakog majčinstva, tjelesnog i duhovnog: služenje tebi u bližnjemu.

Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

Mt 27,46 Mk 15,34

Isuse, zar ti – ostavljen od Boga? Zar Bog koji je po proroku rekao svakome od nas: ”Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, ja tebe zaboravit neću? (Iz 49,15), zar da on napusti tebe, svoga Sina, Ljubljenoga, u kojemu mu je sva milina (Mt 3,17)” Da si bio napušten od ljudi, to razumijem. Ali od Boga?! Ti koji si sam Bog, i jedno s Ocem (Iv 10,30).

A ipak, upravo si se tako doživio u onome trenutku na križu. Ostavljen od ljudi i od nebeskog Oca, potpuno sam. To je bila najdublja dubina patnje, muka s kojom se tjelesno trpljenje ne može usporediti. Što te u tome trenutku odijelilo od Oca, s kojim si istobitan i u čiju si volju bio predan od prvog do posljednjeg daha svoga zemaljskog života? Nije li to – kao što su se upitali učenici – moglo biti i drukčije? Nije li moglo i bez toga?

Uviđam, Isuse, da si morao i to doživjeti, radi moga spasenja. Spustio si se i u taj mračni ponor radi nas ljudi. Jer, ponijevši na svojim leđima grijehe svijeta, nisi mogao zaobići tu strahovitu posljedicu grijeha: potpunu odijeljenost od Boga. Tvoja ljubav prema nama nije poznavala ”elegantnog” rješenja problema, nije se željela poslužiti prečacem. Ljubio si do kraja.

Hvala ti, Isuse, na takvoj ljubavi. Hvala ti na tajni Otkupljenja koju, evo, jedva dohvaćam svojim razumom. Hvala ti što si na križu platio cijenu mojih grijeha i stekao mi spasenje. Molim te za sve one trenutke kad se i ja osjećam napuštenom od Boga, da ne upadnem u očaj nego da se sjetim da me i u tome razumiješ, da si i to doživio prije mene. Daj mi milost da se u takvim trenucima sjetim da si mi uvijek blizu, da me nikad ne napuštaš. Daj mi razumijevanja za sve ljude koji se osjećaju napuštenima od Boga i pomozi mi da im u taj ponor donesem tračak tvoje blizine.

Žedan sam.

Iv 19,28

Isuse, ovim svojim riječima podsjećaš me da si ne samo pravi Bog, nego i pravi čovjek. Za svoga zemaljskog života bio si mi u svemu sličan, osim u grijehu. Znao si biti umoran, žedan, gladan, žalostan, razočaran... kao i ja. Ništa ljudsko nije ti bilo strano. Nisi bio imun na bol i patnju svakodnevnoga života. Tvoja muka na križu nije bila ublažena tvojom božanskom naravi.

Hvala ti, Isuse, što me pozivaš da u tvome čovještvu prihvatim sebe kao čovjeka: kao duh, dušu i tijelo. Pomozi mi da prihvatim svoje tijelo sa svim njegovim ograničenjima i svim patnjama koje mi zadaje bolest. Pomozi mi da upoznam kako je lijepo biti čovjekom i shvatim da je upravo to ono što Otac od mene traži – ni manje, ali ni više. Nije me stvorio životinjom, ali ni anđelom. Daj mi da upoznam sebe u toj istini i da, nasljedujući tebe, dosegnem onu puninu svoga čovještva koju mi je Otac namijenio od početka.

A zatim mi u srce usadi onu duhovnu žeđ kojom si na križu žudio za Ocem i za mojim spasenjem. Daj mi da te uvijek čista srca tražim, i da te tražeći nalazim. Pomozi mi da svima onima koji žeđaju za tobom pokažem put prema tebi, nositelju vode života.

Dovršeno je!

Iv 19,30

Isuse, hvala ti što si izdržao do kraja. Ispunio si Očevu volju u potpunosti. Ovim me riječima učiš strpljivosti i izdržljivosti koja mi tako često nedostaje. U bolesti se tako često pitam: koliko još? Dokle moram trpjeti i kad će sve to proći? U trenucima duhovne utjehe, puna sam obećanja i dobrih odluka, ali kad naiđu kušnje brzo se pokolebam i malakšem. Jedan dan još i mogu strpljivo trpjeti, možda čak i koji tjedan. Već si umišljam da sam snažna, na putu svetosti! Ali kad se tjedni pretvore u mjesece, a mjeseci u godine, koji čovjek može izdržati bez tvoje pomoći? Tu ću tek upoznati sebe i svoju slabost, ali ne zato da me ta spoznaja utuče, nego da se naučim pravoj poniznosti koja se u svemu oslanja na tebe i ne drži puno do svojih zasluga. Na tom ćeš mi putu pokazati što znače one riječi sv. Pavla: ”Kad sam slab, onda sam jak.”

Potrebna mi je, Isuse, tvoja snaga i tvoja ustrajnost. Ulij u moje srce vjeru da me Duh tvoj Sveti vodi i upravlja mojim životom. Daruj mi povjerenje u nebeskoga Oca, da on u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube. Daj mi da osjetim sigurnost u tvoju ljubav i u to da me nećeš kušati preko mojih mogućnosti. Pomozi mi da povjerujem da ćeš mi dati snage upravo u onome trenutku kad mi bude potrebna i onoliko koliko mi bude trebalo. Nadopuni, Gospodine, moje trpljenje strpljivošću, kako bi ono urodilo plodovima mira i radosti. Daj mi da s vedrinom prihvatim sve ono što moram proći da bi se u svemu izvršila volja Očeva. Gospodine, dovrši što si počeo za mene! U tebe se, Gospodine, uzdam. Djelo ruku svojih ne zapusti!

Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!

Lk 23,46

Opažam, Isuse, da tvoj prvi i zadnji zaziv s križa počinje riječju ”Oče”. Otac te poslao, došao si ispuniti njegovu volju, u njegov se zagrljaj vraćaš. Čitav je tvoj zemaljski život bio pod znakom onoga ”Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla” (Iv 4,34) – time si se hranio i jačao, to ti je bilo vazda pred očima. Na odlasku si rekao da ideš k Ocu pripraviti nam mjesto. Ti si put do Oca i nitko ne dolazi Ocu osim po tebi. Ti si u Ocu i Otac u tebi, ti i Otac jedno ste. Sve počinje i završava s Ocem, on je početak i svršetak svega. U njemu je počeo i moj život, u njemu će se i nastaviti u vječnosti.

Kakvog si mi Oca došao objaviti? Je li on strogi sudac koji jedva čeka da pogriješim, pa da me kazni? Je li on netko pred čijom se srdžbom moram skrivati? Je li netko tko će mi, ako mu se povjerim, navaliti teško breme pod kojim ću se srušiti? Isuse, to nije tvoj i moj nebeski Otac. Otac kojega mi ti objavljuješ sama je dobrota i nježnost, prepun je milosrđa i jedva čeka da mu se obratim kako bi me mogao obasuti svojim blagoslovom i svojom ljubavlju. Otac je to koji bdije nada mnom, veseli mi se, čezne za prijateljstvom sa mnom. Nije ravnodušan, prati me budnim okom punim skrbi i pažnje. Voli me i kad sam grješna, ne napušta me kad se udaljim od njega. Uvijek je tu i čeka da mu se vratim. Bez puno riječi prima me u svoj zagrljaj i sve oprašta.

Hvala ti, Isuse, što mi pokazuješ Oca. Hvala ti što me oslobađaš iskrivljene slike o njemu. Ali zašto još uvijek u mome srcu postoji tračak nepovjerenja prema Ocu? Ti ni na križu nisi izgubio povjerenje u njegovu ljubav, nego mu u potpunom predanju povjeravaš svoj posljednji dah. Odakle u meni taj strah, sumnja? Isuse, želim se danas od tebe naučiti povjerenju u Oca. Želim to od tebe izmoliti. Želim da ove tvoje riječi – Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj! – postanu moja svakodnevna molitva, ne samo za trenutak moje smrti, nego za čitav moj život.

Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj, svoju dušu i tijelo, čitavu sebe. Predajem ti sve što jesam i sve što imam. Predajem ti svoju prošlost, svoju sadašnjost i budućnost. Predajem ti svoje zdravlje i svoje spasenje, svoj sadašnji život i svoj vječni život. U tvoje ruke, Oče, predajem i sve ljude, s povjerenjem djeteta koje zna da ga Otac bezuvjetno i neizmjerno ljubi. U tvoje ruke, Oče!

PAPA O KORIZMI

GLEDAT ĆE ONOGA KOGA SU PROBOLI” (Iv 19,37)

/Iz Poruke pape Benedikta XVI. za korizmu 2007./

Križ objavljuje puninu Božje ljubavi

U otajstvu križa objavljuje se u punini silna snaga milosrđa nebeskog Oca. Da bi ponovno zadobio ljubav svoga stvorenja, On je prihvatio platiti najvišu cijenu: krv svoga Sina Jedinorođenca. Smrt, koja je za Adama bila znak krajnje samoće i nemoći, tako se preobrazila u najviši čin ljubavi i slobode novoga Adama. S pravom se dakle može, zajedno s Maksimom Ispovjednikom, reći da je Krist ”umro, ako se može tako reći, na božanski način, jer je umro slobodno”. Na križu se očituje Božji eros prema nama. Eros je naime – kao što kaže Pseudo Dionizije – ona snaga ”koja ne daje onome koji ljubi da ostane zaokupljen samim sobom, već ga tjera da se sjedini s onim koga ljubi”. Imali li ”luđeg erosa” (N. Cabasilas) od onoga koji je nagnao Sina Božjega da se sjedini s nama dotle da je trpio posljedice naših krivnji kao da su njegove vlastite?

”Onoga koga su proboli”

Draga braćo i sestre, upravimo svoj pogled u Krista prikovana na križu! On je najpotresnija objava Božje ljubavi, ljubavi u kojoj eros i agape, daleko od toga da se suprotstavljaju, jedno drugo osvjetljuju. Na križu sam Bog moli svoje stvorenje za ljubav: on žeđa za ljubavlju svakog od nas. Apostol Toma priznao je Isusa ”Gospodinom i Bogom” kada je svoju ruku stavio u ranu u boku. Ne iznenađuje stoga što su mnogi sveci u Isusovu Srcu pronašli najdirljiviji izraz toga otajstva ljubavi. Moglo bi se čak reći da je objava Božjeg erosa prema čovjeku, u stvari, najviši izraz njegove agape. Uistinu, samo ljubav u kojoj se združuju slobodno sebedarje i oduševljena želja za uzajamnošću ulijeva radost koja omogućuje da se lakše podnesu i najteže žrtve. Isus je rekao: ”A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (Iv 12,32). Gospodin žudno čeka naš odgovor, očekuje od nas da prihvatimo njegovu ljubav i dopustimo da nas On privuče k sebi. Međutim, nije dovoljno samo prihvatiti njegovu ljubav. Na tu ljubav treba odgovoriti i potruditi se priopćiti je drugima: Krist ”me privlači sebi” da bi se sjedinio sa mnom, kako bih naučio ljubiti braću istom ljubavlju.

Krv i voda

”Gledat će onoga koga su proboli”. Gledajmo s vjerom u Isusov probodeni bok, iz kojeg su potekli ”krv i voda” (Iv 19,34)! Crkveni su oci promatrali te elemente kao simbole krštenja i euharistije. Preko krsne vode, zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga, omogućen nam je pristup u samu dubinu ljubavi Presvetog Trojstva. U korizmenom smo vremenu, spominjući se svoga krštenja, pozvani izaći iz samih sebe i, u povjerljivom predanju, otvoriti se Očevu milosrdnom zagrljaju (usp. sv. Ivan Krizostom, Kateheza, 3,14 sl.). Krv, simbol ljubavi Dobrog Pastira, izlijeva se u nas osobito u euharistijskom otajstvu: ”Euharistija nas uvodi u čin Isusove žrtve... ulazimo u samu dinamiku njegova predanja samoga sebe” (enc. Deus caritas est, 13). Živimo, dakle, korizmu kao 'euharistijsko' vrijeme u kojem ćemo, prihvaćajući Isusovu ljubav, naučiti tu ljubav širiti oko sebe riječju i djelom. Razmatranje ”Onoga koga su proboli” potaknut će nas na taj način da otvorimo svoje srce drugima i prepoznamo povrede dostojanstva ljudskog bića. To će nas, na poseban način, potaknuti da se borimo protiv svakog oblika prijezira života i izrabljivanja osobe i da ublažimo drame samoće i napuštenosti u kojima žive mnoge osobe. Neka korizma bude za svakog kršćanina obnovljeno iskustvo Božje ljubavi koja nam je darovana u Kristu, ljubavi koju svakoga dana moramo i mi sami ”iznova darivati” bližnjemu, u prvom redu onome koji trpi i koji je u potrebi. Samo ćemo tako moći u punini sudjelovati u uskrsnoj radosti. Neka nas Marija, Majka ljubavi, vodi na tome korizmenom putu, putu istinskog obraćenja Kristovoj ljubavi. Vama, draga braćo i sestre, želim koristan korizmeni hod i od srca svima udjeljujem svoj posebni apostolski blagoslov.