TU OKO NAS

HVALA ŠTO SI ME POVEO

Zahvaljujem Ti, vječni Bože, što si mene grješnu poveo svojim putovima istine, ljubavi, čistoće i pravednosti u mjesecu rujnu prošle godine u vjeronaučnu dvoranu župe sv. Roka u Subotici. Tada je došao čas da se moje ”kameno” srce otvori i prihvati beskrajnu ljubav našega blagog Gospodina koji je nesebično i velikodušno pruža i daje svima koji vjerujemo njemu i njegovom sinu Isusu Kristu, našem Gospodinu.

Molim Gospodina za svu braću i sestre koja još nisu otvorila oči, srce i dušu da povjeruju da je Bog jedini pravedan i istinit i da svatko pod tom spoznajom ima pravo na sreću i radost iako mu se čini da je tužan i nesretan i da je njegov teret i muka najveća. Mi imamo Isusa Spasitelja. Samo prihvatimo i živimo po Božjim načelima, jer Bog je neizmjerna ljubav i sreća. Ta misao i osjećaj su divni i nijednom riječi se ne mogu opisati ni napisati. Divno je živjeti sa sviješću da smo neizmjerno voljeni i ljubljeni.

Od srca zahvaljujem župniku i s. Silvani koji su mene, i vjerujem sve iz naše grupe koji pohađamo vjeronauk za odrasle i pripremamo se za primanje svetih sakramenata, uvjerili da je Bog stvaran i istinit, da je neizmjerna ljubav njegova i da on daruje pravi mir i istinsku sreću.

Na Badnju večer primila sam sakrament Euharistije u 28. godini svoga života. Poslije Božića nastavila sam slijediti Isusov put i sada sam pred krizmom. Želim upoznati svoju vjeru što bolje i u svemu prihvatiti kršćanstvo kao svoj način života, jer Isusovo evanđelje je najbolji program života, kako to župnik često ističe. Na njegov poticaj napisala sam ovo u nadi da će možda još netko, kada pročita ovo moje životno iskustvo, pomoći nekome da upozna Boga i počne slijediti Isusov put ljubavi koji potpuno usrećuje čovjeka. /S.S.

Svjedočenje

Bez Euharistije nema života

Što nedostaje mom životu? Na ovo pitanje sve donedavno nisam znala pravi odgovor. A sudjelovala sam već na prvom duhovnom seminaru o. Jamesa Manjackala i znala sam što kao kršćanka trebam činiti. Postila sam petkom o vodi, hodočastila na Bunarić pješice po 7 kilometara, molila sam i redovito išla na svetu misu. A ipak, vrijeme prolazi a meni sve ide naopako (uplatimo more a moramo se ranije vratiti, uplatimo doček Nove godine a ni to nije prošlo bez problema...). Nikuda nismo stigli na vrijeme, nismo ništa stizali pa su se i prijatelji udaljili od nas, počeli su nas zaobilaziti.

I opet isto pitanje – radim li ja sve što treba? Što nedostaje mom vjerskom životu? Već na prvom seminaru, na koji sam ”slučajno” stigla na poziv prijateljice, čula sam da je o. James prozvao moje ime, da sam ozdravila. Tada sam se tješila da je to moje ime, ali su kasniji događaji pokazali da nije bilo tako.

Na drugom seminaru, na kojem sam bila od početka, sve je bilo drugačije. Mnogo mi je pomogla teta Milka u franjevačkom samostanu usmjeravanjem i upućivanjem u duhovnom životu. Ona je mene i moju obitelj podržavala da ustrajemo u molitvi. Za vrijeme polaganja ruku o. Jamesa osjetila sam vrlo neobično raspoloženje, od želje da plačem do nagona smijanja što je bilo začuđujuće s obzirom na probleme s bolesnom kćeri. Snažno sam čula riječi o. Jamesa na propovijedi u kojoj je rekao da je važno blagovati Isusovo tijelo na svakoj misi, naravno ako smo spremni za to. To je svrha i vrhunac svete mise. Te večeri o. James je molio za bolesnike i prozvao moje ime. Čula sam – Ana – i osjetila snažan poriv da ustanem i krenem poput djeteta u školi. Bila sam sigurna da sam to sada JA.

Seminar je prošao, a ja sam kupila knjige o. Jamesa, počela sam čitati i shvaćati značenje Euharistije. Često i svjesno sam pristupala sv. Pričesti na misi. Jednom sam se pričestila i osjetila da me obuzima neka toplota, čak bih mogla reći ”slatkost”, milina. Nisam ni sanjala da bi se to meni moglo dogoditi. Išla sam naručiti misu zahvalnicu u crkvi nakon toga i činilo mi se da ću poletjeti hodnikom. Shvatila sam napokon: dragi Bože, ja sam sve radila što kršćani trebaju raditi, ali se nisam pričestila na svakoj misi, a najvažnija je blagoslovljena bijela hostija, Isusovo tijelo. Od tada sve nam je u životu krenulo na bolje. Ja to tako i doživljavam, od Boga smo dobili besplatno zimovanje (preko umirovljenika), čak mi se nudi medicinsko pomagalo koje sam prije trebala platiti... Danas molim samo za Njegovu volju jer moja nije bila za mene ispravna. Također znam da nije dovoljno baciti dinar pred crkvom kad čujem – teto, gladan sam – jer on je gladan, a Božje je dijete. Najčešće odmah uđem u obližnji Maxi i kupim kiflu ili komad pizze i darujem mu i znam da to nije iz običaja ili straha već iz ljubavi prema čovjeku u kojem vidim Boga.

Znam da ovo moram posvjedočiti kako bi i drugi bili svjesni da je Isus stalno prisutan u Euharistiji i da ovu milost moramo koristiti kako bi naš život dobio pravi smisao.

Ana