USKRSNA PORUKA DR. IVANA PENZESA, SUBOTIČKOG BISKUPA

USKRS JE TEMELJ NAŠE VJERE

Kršćanska Braćo i Sestre!

Prvi korak kršćanskog života, na koji smo milošću Božjom pozvani, sastoji se u izlasku iz vlastitoga straha i zaključanosti. Žene su, za razliku od Jedanaestorice i svih ostalih, imale dovoljno odvažne ljubavi da se usude doći na grob Isusa Krista. Nemoguće je biti kršćanin ukoliko nismo sposobni odreći se svake sigurnosti. Kršćanstvo je avantura iskoraka u nepoznato i nepredvidivo, iskoraka u kojemu nema niti jednoga drugog oslonca osim Boga. Dokle god svoju nadu polažemo u bilo koga drugoga ili bilo što drugo, ne možemo se smatrati Kristovim učenicima. Bogatom i uglednom mladiću Isus nije rekao da siromasima daruje samo dio svojih dobara, ukoliko želi biti savršen, nego je tražio da proda sve i razdijeli siromasima. Tek kada to napravi moći će ići za Isusom i slijediti ga.

Drugi je korak usmjerenost prema Bogu. Nije dostatna spoznaja da živimo život koji nas ne ispunjava niti zadovoljava. Nije dovoljno ni opredjeljenje da krenemo na put potrage za Smislom. Potrebno je gledati u pravom smjeru i tražiti na pravom mjestu. Početak vjere je priznavanje povijesne činjenice praznoga groba. Isus je, sukladno pismima, premda ubijen i pokopan, ustao od mrtvih. Nakon te zore osmoga dana ništa više nije isto. Isus Nazarećanin, koji je Krist, konačno i neponištivo obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost. Tako smo svi mi pozvani hoditi u novosti života. Prazan grob govori rječitije od svega i snaži svaku Isusovu izgovorenu riječ i učinjeno djelo. Tu nije moguće, a nije ni potrebno previše mudrovati. Uskrsnuće ili prihvaćamo ili ne prihvaćamo, te prema toj odluci utvrđujemo svoj život. A kako bismo mogli povjerovati, potrebno nam je najprije, poput učenika, vidjeti. Potrebno nam je upoznati činjenicu praznoga groba i susresti se s praznim povojima. Zato je bitna i neizostavna cjeloživotna kateheza, tj. poučavanje u vjeri razmjerno našoj dobi i mogućnostima shvaćanja.

Kada činjenicu uskrsnuća vidimo i povjerujemo sposobni smo za sljedeći korak. Spremni smo poistovjetiti se s Kristom. Kadri smo prihvatiti suumiranje s Kristom kako bismo, premda nekima zvuči kao ludost a drugima je sablazan, mogli zajedno s njime suuskrsnuti. Suobličenje s Kristom treba zahvatiti potpuni život. I naš i Kristov, od rođenja preko smrti i uskrsnuća do kraljestva Očeva.

Isus je prošao zemljom čineći dobro zato jer Bog bijaše s njime. Istim su Duhom bili povezani. Zato je i ono što je Isus činio bilo – dobro. Iz toga s pravom smijemo zaključiti kako je najpreče otvoriti se Božjem Duhu, prionuti uz njega i dopustiti da nas ispuni. Tek kada iz svog života odbacimo sve ono što nas zarobljava moći ćemo biti potpuno Božji i On će moći djelovati po nama. Teško je odreći se svojih unaprijed donesenih uvjerenja, navodne sigurnosti da su naše odluke najispravnije, te navezanosti na prolazno i propadljivo. Ali upravo to je ona smrt koju smo pozvani podijeliti s Kristom. To je onaj ukop u kojem ća nas razdirati sumnje i napasti da smo krivo prosudili, loše izabrali i uzaludno nastojali. To je jedini način da suuskrsnemo s Isusom.

Ovim mislima želim svima sretan Uskrs i obilje blagoslova od Uskrslog Spasitelja!

+ Ivan, biskup

USKRS – 2007. – Priredila: Željka Zelić

”Ne poznajem nijednog drugog Gospodina doli Isusa iz Nazareta: Pobijedio je smrt i silu moćnih. Ne poznajem nijednog drugog, kojem bismo bezgranično i bezuvjetno mogli vjerovati doli Razapetog i Uskrsnulog: On živi i jamči za moj život. Vjerujem!” (o. Roman Bleistein)

Iskustvo drugih...

Doživljaj Uskrsa u nama

Otajstvo Uskrsa za odraslog kršćanina centralni je događaj u čovjekovu životu, kad je u pitanju njegova vjera. Svake godine u korizmi pripremam se ”ponovno” doživjeti misterij Isusove žrtve. Uvijek mi se čini da to ponavljanje u crkvenoj godini čini da zapravo sve svedem na formalnost slavljenja, ili u najbolju ruku u dobar odmor za dušu i tijelo.

Ipak, nije tako. Otajstvo Uskrsa, njegova jačina i dubina je tolika da ”mora” ostaviti dojam na naše duhovne senzore. O njima ovisi intenzitet njegova doživljaja. I tu ističem: ne intenzitet Uskrsa, već intenzitet doživljaja Uskrsa. Te senzore dobivamo po milosti Uskrsa, milosti Boga. Tako da je to jedan krug kojega može prekinuti jedino zlo, ali ga ne može izbrisati. Ti su ”čipovi” vjere ugrađeni u našu bit još kod stvaranja, po Uskrsnoj milosti bivaju obnovljeni zauvijek. Krštenje nam to potvrđuje, a svake godine slavlje Uskrsa nas na to podsjeća. I koliko god bili okupirani vanjskim životom, onim što se ”vidi”, u našim dušama događa se Uskrs.

I nema pitanja: ”Gdje si slavila Uskrs? ili ”S kim si slavio Uskrs?”, jer Uskrs se događa u nama i nema drugoga osim Isusa s kime bismo ga mogli proslaviti. Živimo li ili ne tako da osjetimo Uskrs? Za sada imamo sliku Isusova Uskrsnuća, možemo biti svjedoci vjere u Uskrsnuće, a ako ustrajemo u vjeri, imamo obećanje da ćemo i sami biti uskrišeni ”u onaj dan”. Tada više neće biti puta kojega treba prelaziti, koji će trebati obnavljati, na kojemu ćemo prekidati krug koji nas vodi do Boga. Tada Uskrs, koji je Isus započeo u nama, više neće biti otajstvo za nas, nego dar koji ćemo konačno moći istinski primiti. (Ivana Lazić)

Križ – znak čežnje, uspomene i blagoslova

Križ nas želi podsjetiti na činjenicu da se posvuda nalazimo u Božjoj otkupiteljskoj blizini i ljubavi, da nismo prepušteni sebi samima i ljudima koji bi htjeli nama vladati, već se na svakom mjestu možemo osjećati kao u Božjem prostoru. U Božjoj blizini ne može na nas presudno djelovati često agresivna blizina ljudi. Križ je istovremeno znak da se nalazimo pod izravnom zaštitom Boga. Križ je istovremeno znak blagoslova. S križem u ruci blagoslivljaju se ljudi i predmeti. Križ nam govori da smo zajedno s ovim svijetom dionici Božjega blagoslova, da je nad nama Božja ruka koja nas blagoslivlja i daje nam obilje života. (Anselm Gruen)

Svjetlo

Lucernarij ili služba svjetla veže se uz judeo–kršćansku praksu paljenja svjetiljke uz blagoslovnu molitvu. Unoseći svijeću, upaljenu na novome ognju, u mračnu crkvu, evocira se Kristovo uskrsnuće. Svijeća je ognjeni stup koji je svijetlio Izraelu u njegovu prijelazu kao što pjeva vazmeni hvalospjev: ”Danica koja ne zna zalaza, a to je Krist uskrsli, povratnik od mrtvih, koji svijetli svakom čovjeku...” Obred vazmenoga svjetla razvija se relativno kasno. Uz najstariji rimski običaj da se uskrsna svijeća pali na svjetlu koje se čuva od Velikoga petka, u 8. st. i nadalje, izvan Rima, svjetlo se uzima s nekoga drugog svjetla, vatre (poglavito u Galiji i Irskoj). Oko 10. st. obred paljenja vatre proširuje se posebnim blagoslovom. Uskrsna se svijeća, osim što se blagoslivlja, i ukrašava. Na svijeći je označen križ, tekuća godina te slova alfa i omega, kao znakovi početka i završetka. U početku je poznat samo blagoslovni znak križa nad svijećom, a od 12. st. križ se urezuje u nju zajedno sa spomenutim brojkama i slovima. Tada se u dekoraciju unose i zrna tamjana. U potpuno mračnu crkvu unosi se simbol Krista–svjetla, čiji su dionici i vjernici koji pale svoje svijeće. (dr. Ivan Šaško)

”Ovo je noć koja svjetlošću stupa rasprši tmine grijeha. Ovo je noć koja danas po svem svijetu one što u Krista vjeruju o tmina grijeha i od opačina otima, vraća milosti i pridružuje svetosti. Ovo je noć u kojoj je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao. Ova uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere krivice, i nevinost vraća palima, a radost tužnima. Dokida mržnju, uspostavlja slogu i svladava nasilje.” (Iz vazmenog hvalospjeva)

Uskrsnuće ...

Uskrsnuće Isusa Krista je temelj našega vjerovanja u uskrsnuće života. Često se govorilo i govori se da je naše tijelo zatvor naše duše te da je duhovni život put koji vodi iz toga zatvora. No, svojim vjerovanjem u uskrsnuće tijela mi navješćujemo da duhovni život i tjelesni život ne moraju biti međusobno odijeljeni. Naše je tijelo, kaže apostol Pavao, ”hram Duha Svetoga” i zato je posvećeno. Uskrsnuće tijela znači da sve što smo svojim tijelom proživjeli nije prolazno, dapače, sve će to biti uzvišeno u vječni život s Bogom. Kao što je Krist nosio znakove svoje patnje na svom uskrslom tijelu, tako će i naša tijela nakon uskrsnuća nositi na sebi znakove naše patnje. Uskrsnućem će naše rane postati znakovima božanske divote. (Henri Nouwen)

Ako ja ne uskrsavam, uzalud je Isus uskrsnuo

Uskrs je Božja konačna pobjeda nad križem ne samo u nekoj nedohvatljivoj budućnosti, nego već sada i ovdje, u svakome mjestu i vremenu. I znak kršćanstva nije križ, nego Uskrs!

Kršćanstvo je zapravo Uskrs. Iz Uskrsa je nastalo kršćanstvo: iz vjere da Raspeti živi. Kršćanstvo je vjera nedjeljnog uskrsnog jutra, vjera pobjede vječnoga života nad smrću križa, vjera pobjede svjetla nad tminom, ljubavi nad mržnjom, pobjeda radosti nad tugom. Uskrs probija zid smrti, neprobojni zid između prolaznosti i raspadljivosti svijeta i vječnosti. S Uskrsom vječnost postaje standard života našega svijeta. Uskrs je konačni i središnji događaj objave i Isusova života. Uskrs je najveća prekretnica povijesti i odlučni božanski poticaj životu koji se ne može ugasiti do konca našega svijeta. Uskrs ne zahvaća samo čovjeka, nego i sve stvorenje živi u uskrsnom uzdahu za posinjenjem (Rim 8,19–23). Biti kršćanin znači živjeti Uskrs, a nijekati Uskrs znači nijekati i Isusa i sve kršćanstvo. Uskrs nije događaj koji se dogodio samo na Isusu u jednome trenutku i koji svijet očekuje na koncu vremena. Ne, s Isusovim uskrsnućem započelo je doba Uskrsa, započeo je život na uskrsni način, vrijeme Božje prisutnosti na uskrsni način. Pobjeda nad smrću ne odnosi se samo na čovjekov posljednji trenutak na zemlji, nego na sve što degradira život: na patnju i bolest, osamljenost i napuštenost, na grijeh, krivnju i sve oblike odijeljenosti od milosti. Zato odgovara parafrazirati riječi apostola Pavla: Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša (1 Kor 15,17).

Čini se da je takav Uskrs kao samo središte i srž kršćanstva u suvremenom kršćanstvu zaboravljen, gurnut u stranu, nejasan, zatrpan mitskim slikama za djecu i neprosvijetljenu pučku vjeru. Kao da je izgubio onu prevratnu navjestiteljsku snagu koja zahvaća čovjeka božanskim životom. Evanđeoske slike opisa uskrsne zbilje nastoje nadići nemoć riječi da opiše snagu doživljaja uskrsne vjere iz koje je eksplodiralo kršćanstvo. A suvremeno kršćanstvo kao da se iz čudne navjestiteljske tromosti zadovoljava tim slikama i ne traži bogatstvo sadržaja ispod te slikovitosti. Doživljaj Uskrsa, uskrsna vjera, pretvara kukavice u heroje, preokreće strah i tjeskobu u neuništivu vjeru u sebe i život, u vjeru koja brda premješta, pretvara beznađe u neutrnutu nadu, osjećaj nemoći u snagu koja ne klone pred najvećim nedaćama koje čovječanstvo susreće. (Ivo MARKOVIĆ, Svjetlo riječi)

Molitva uskrslom Spasitelju

Gospodine Isuse Kriste, koji si svojom smrću nadvladao smrt, molimo Te po Tvom slavnom uskrsnuću: ne dopusti da naše duše trunu u niskim mislima i življenju, već nam pošalji anđela svoje milosti da odvali s naše duše kamen okorjelosti i zlih navika. Probudi nam srce na pravo obraćenje u uskrisi nas jakošću Duha Svetoga na nov život u Tebi, da u ljubavi i svetosti za Te živimo i tako umaknemo duhovnoj smrti. Amen! (Slava Božja)

Iz uskrsnih običaja bačkih Hrvata

Uskrsni ponedjeljak odnosno Vodeni ponediljak

Na uskrsni ponedjeljak, sačuvan je sve do danas običaj polivanja djevojaka i žena pa se on još naziva i Vodeni ponediljak. U prošlim vremenima polivači bi polijevali divojke vodom. U gradu su ih obično obilazili pješice, a na salašima konjima ili kolima. Danas su konji i kola zamijenjeni automobilima. I danas su najčešće momci polivači obučeni u narodne nošnje i idu u polivanje s tamburicama odnosno u pratnji tamburaša. Isto tako, prijašnji običaj polijevanja vodom, zamijenjen je polijevanjem kolonjskom vodom ili parfemom. Tako je izgubljen stari običaj polijevanja vodom po kosi. Kako piše Bela Gabrić, taj je običaj bio vrlo neugodan za djevojku budući da su je dva momka držala za ruke, a treći je polivo, tako da je cijelo vedro (kabo) vode iz bunara polio po djevojci i dobro je ukvasio. Takvih ih je momaka danas, na zadovoljstvo djevojaka, manje. No, unatoč neugodnosti zbog polijevanja hladnom vodom i da su se zbog toga tijekom dana morale više puta presvlačiti, djevojke su se i dičile time jer su po broju mokrih ruva (odijela) susjedi i prolaznici znali koliko je koja od djevojaka imala polivača. No, ono što je do danas ostalo nepromijenjeno jest darivanje polivača od djevojke, a sastoji se od darivanja šarenoga jaja i naranče, te kićenja cvijećem (ružmarin, jorgovan, sunovrat ili zumbul). Kako bi se ovaj običaj sačuvao i za buduće naraštaje i da bi svoju djecu od malena učili ovom starom bunjevačkom običaju, očevi malih dječaka također prakticiraju ovaj običaj iako su oženjeni i sa sinovima idu u polivanje supruge, bake, tetaka i drugih rođakinja i susjeda. (Željka Zelić)

Iz uskrsnih običaja drugih naroda

U Sjevernoj Americi Uskrs je dijelom sekulariziran, odvojen od sakralnog. Najpoznatiji je običaj lova na pisanice – roditelji ili rodbina skriju pisanice u kući ili dvorištu/vrtu, a potom ih djeca traže. Belgija ima slične tradicije kao Amerika ali se češće govori da uskrsna jaja donose zvona iz Rima. Naime, priča govori da zvona sa svake crkve na tihu subotu (stille Zaterdag) ne zvone jer su otišla u Rim. U istočnom dijelu Nizozemske pale se uskrsne vatre u sumrak. U okolici Magdenburga dječacima se simbolički ”isprašio tur” da bi se iz njih istjeralo loše ponašanje. Taj je običaj bio čest i u Škotskoj gdje postoji izreka ”istučen kao na Uskrs” koja znači da je za neki prijestup dobivena preblaga kazna. U Norveškoj je zanimljiva tradicija da se na Uskrs rješavaju ubojstva – na televizijskim su programima detektivski filmovi, časopisi objavljuju kriminalističke priče, a čak i kartoni mlijeka imaju priče o neriješenim ubojstvima. Norvežani i Danci na Veliku subotu u džepovima nose komadiće beskvasnog kruha umotanog u bijelo platno da bi ga pojeli u ponoć. Sam običaj bio je čest i u vikinško doba kad su Vikinzi nosili sa sobom zizmelene bobice koje su simbolizirale život. U Finskoj i Švedskoj malena djeca odjevena kao vještice skupljaju slatkiše od vrata do vrata u zamjenu za ukrašene cica–mace. U Laponiji se uz pjesmu i ples igraju sa snijegom, prave se snjegovići te se slavi Isusovo uskrsnuće i buđenje prirode. U Bugarskoj i Rumunjskoj na Veliku subotu stavljaju se brašno, sol, kvasac i pisanice na prozore, a od tih se sastojaka na Uskrsni ponedjeljak zamijesi kruh. Potom se kruh blaguje da bi godina bila plodna. Na Lampedusi, talijanskom otočiću na Uskrs se zaboravljaju sve svađe i nesporazumi.