CARITAS

Doživljaj jedne volonterice subotičkog Caritasa

Već nekoliko godina posjećujem jednu tihu mirnu staricu. Nikada se ne žali, ponekad šuti, obriše suze, ne priča mnogo. Jednoga dana zateknem je kako sjedi kraj peći, grije se i plače. Pitam je: Zašto plačete? Počela je svoju priču.

Znate, imala sam ja obitelj i za kratko vrime sve sam izgubila. Dragi Bog pozvao je mojeg sina, posli čovika i opet drugog sina, ostala sam sama s jednim potomkom. I ona je očla za svojom srićom. Opet sam sama.

No, nasmiješila mi se i nastavila priču. Počeli ste mi dolaziti vi iz Caritasa, pospremite mi ovo malo sirotinje. Obalazite me i skraćujete mi vrime i ove dugačke zimske dane. Srićna sam ja sa vama, osićam da opet imam porodicu, i imam je, jer sve vas volim, jer osim vas stvarno nikog nemam. Zastale smo šuteći. Uhvatila sam je za ruku i nasmiješila se, bila je sretna. Ovu priču ispričala je bez suza, mirna i opuštena. Morala je to ispričati da bi se oslobodila tjeskobe u duši.

Ostavila sam je s krunicom u ruci uz pozdrav Zbogom do sljedećeg susreta.