CRKVA – MAJKA I UČITELJICA – Piše: Mirko Štefković

SAKRAMENT LJUBAVI

– posebni osvrt na odnos između euharistije i ženidbe –

Stalnim čitateljima ove rubrike nije promaklo da smo u više proteklih brojeva upoznavali starije dokumente Svete Stolice. Došlo je vrijeme da se taj niz prekine i to skoro objavljenom postsinodalnom apostolskom pobudnicom pape Benedikta XVI. o Svetoj euharistiji. Ovaj dokument sažima rezultate posljednje Biskupske sinode održane u Vatikanu listopada 2005.. Budući da je spis malo duži, ne ćemo se zaustaviti na svim njegovim detaljima. Potaknuti reakcijama u medijima, uslijedilim neposredno nakon njegovog predstavljanja, osvrnut ćemo se na povezanost između euharistije i sakramenta ženidbe. Prije nego li se usredsredotočimo na odabrani dio dokumenta, dužnost nam je naznačiti njegove glavne karakteristike.

Svoj nauk o euharistiji u ovom dokumentu sveti Otac artikulira u tri logično povezana dijela: euharistijsko otajstvo, liturgijski čin i novo duhovno bogoslužje. On jasno ukazuje kako je liturgijski čin – otajstvo koje se slavi – onaj osobit čin po kojem se kršćanski život preobražava – otajstvo koje se živi, kao novo duhovno bogoslužje u svakidašnjici – zahvaljujući prihvaćenoj vjeri – otajstvo koje se vjeruje.

Na početku dokumenta papa progovara o euharistiji kao sakramentu ljubavi. U euharistijskom slavlju, privilegiranom mjestu predaje, kršćanin prihvaća dar samog Krista kako bi, snagom vjere i sakramentalnog preporođenja, postao Njegovim udom i članom Crkve. Po euharistiji Krist, darujući sama sebe za spas svijeta, objavljuje milosrdnu Božju ljubav prema svakom čovjeku. Euharistija, kao sakrament ljubavi, središte je Crkve, vrelo njezina života i postojanja, najjača veza koja je veže s Gospodinom, a u njezinom krilu povezuje vjernike međusobno. Sudjelujući u euharistiji i mi se uključujemo u dinamiku Kristova darivanja, te tako bivamo preobraženi i suobličeni Njemu, kako bi se i svijet po nama preobrazio i prihvatio spasenje.

Euharistija je po svojoj naravi zaručnički sakrament, otajstvo zajedništva između Krista–Zaručnika i Crkve–Zaručnice. Na tom zajedništvu se temelji i crpi svoju snagu svako zajedništvo žene i muškarca zapečaćeno sakramentalnim vezom ženidbe. Po uzoru na tu vjernu, nerazrješivu i isključivu povezanost između Krista i Crkve kršćanska ženidba trajno povezuje ženu i muškarca (usp. Post 2,24; Mt 19,5). Ako euharistija izražava neopozivost Božje ljubavi u Kristu za svoju Crkvu, onda po uzoru na nju i kršćanska ženidba uključuje tu neopozivost, za kojom svaka prava ljubav čezne. Zato Crkva ne odustaje od prakse, utemeljene na Svetom pismu (usp. Mk 10,2–12), da ne pripušta sakramentima rastavljene koji žive u drugom (civilnom) braku, jer se njihovo stanje i način života objektivno protive onom zajedništvu ljubavi između Krista i Crkve, koje je označene i ostvarene u euharistiji.

Ali, razvedeni katolici koji žive u drugom braku ne prestaju biti članovima Crkve! Naprotiv, jer Crkva, iako sveta po svojoj Glavi–Kristu i svojim proslavljenim članovima u nebu, te po sakramentima kao sredstvima spasenja, ovdje na zemlji samo je zajednica grešnika pozvanih na obraćenje. U tom smislu dokument nabraja devet načina aktivnog života vjere onih vjernika koji pate zbog svog bolnog stanja nemogućnosti pristupanja sakramentima, a to su: sudjelovanje na svetoj misi bez primanja pričesti, slušanje Božje riječi, klanjanje, molitva, sudjelovanje u životu zajednice, povjerljivi razgovor s duhovnikom, karitativno djelovanje, djela pokore i kršćanski odgoj djece. Vjernike koji su drugom (civilnom) braku, a nije im moguće dokazati ništavnost prethodno crkveno sklopljene ženidbe, a objektivno stanje onemogućuje im obnavljanje prethodnog zajedništva, Crkva potiče da se sa svojim novim partnerom vježbaju u kreposti i međusobnom potporom obvežu na čist život u odricanju, kako bi ponovno mogli pristupiti euharistijskom stolu. Isprobana crkvena praksa za takve slučajeve preporuča veliku pažnju i diskreciju, kako bi se izbjegla pomutnja glede jasnog nauka o sakramentalnoj nerazrješivosti ženidbe.

Sveti Otac zato preporuča veliku pastoralnu skrb oko priprave zaručnika i provjere njihovih nakana glede temeljnih obveza bitnih za valjanost ženidbe. Ozbiljnim rasuđivanjem na ovom području može se izbjeći da emotivni poticaji i površni razlozi navedu dvoje mladih da prihvate obveze i odgovornosti koje poslije neće moći niti znati poštovati. Zato je po svaku cijenu potrebno promicati i braniti kršćansku ženidbu i obitelj, jer svaka šteta koja im se nanosi rana je ljudskom suživotu kao takvom.

Hrvatske katoličke stranice (61.)

Zajednica kršćanskog života

http://www.zkz.hr/

Katoličku duhovnu zajednicu pod nazivom Zajednica kršćanskog života čine ”muževi i žene, odrasli i mladi, svakog društvenog staleža koji žele izbliže slijedili Isusa Krista i surađivati s njim na izgradnji Kraljevstva...” kroz njegovanje i obnavljanje duhovne baštine sv. Ignacija Lojolskog (1491.–1556.), utemeljitelja Družbe Isusove. Od osnutka isusovačkog reda ove su zajednice djelovale pod nazivom Marijine kongregacije, a poslije Drugoga vatikanskog koncila ime im je promijenjeno u Zajednica kršćanskog života, kako bi se istaknula važnost zajedništva. Zajednica je rasprostranjena širom svijeta, a prve se zajednice u Hrvatskoj utemeljuju 1991. godine. Internetska adresa hrvatske zajednice jest:

http://www.zkz.hr/

Na stranici se nalaze osnovne informacije o cilju zajednice, njezinom historijatu u Hrvatskoj, ustroju, aktivnostima, izdanjima itd., s daljnjim izbornicima u okviru svakog od ovih osnovnih izbornika. Među ostalim, na stranici su obavijesti o formaciji i razvoju duhovnosti članova skupine, što je temelj djelovanja ove katoličke zajednice; o tiskanim izdanjima Hrvatske zajednice kršćanskog života – glasilo Živjeti zajedno, mjesečne Obavijesti, Pjesmarica, te Glasilo svjetske zajednice – koje se u pdf i doc formatu mogu preuzeti i sa stranice (postoji arhiva starih brojeva); tu su i informacije o župnoj kući u Žmanu na Dugom otoku, gdje se organizira ljetovanje za članove zajednice i druge osobe željne duhovnoga odmora (na kojemu su do sada sudjelovali vjernici iz Hrvatske, BiH, Slovenije, Crne Gore i Srbije) itd.

Skupine koje se formiraju u okviru Zajednice kršćanskog života broje desetak članova, a pri njihovu formiranju vodi se računa o osobnosti, godinama, kulturi i obrazovanju.

Danas u Hrvatskoj djeluje nekoliko ovakvih regionalnih skupina – u Zagrebu, Osijeku i Rijeci, dok su sve nacionalne skupine (a ima ih u oko 60 zemalja) dio Svjetskoga saveza zajednica kršćanskog života.

s.b.