VJERNICI PITAJU – Odgovara: dr. Andrija Kopilović

Uskrs i krsna obećanja

Stalno se naglašuje da je Uskrs najveći blagdan, što prihvaćam, ali sve više se spominje da je središnji događaj Uskrsa obnova krsnih obećanja. Zašto je to i da li je to tako?

Dobronamjerni vjernik

Hvala vam za ovo pitanje. Opće je poznata stvar da je Uskrs najveći blagdan. Činjenica da je Isus Krist pobjednik nad smrću toliko je velika novost koliko i stvaranje svijeta. Kao vjernici znamo da je Bog stvorio svijet. Stvorio ga je, kako sama Biblija opisuje, u fazama, ”u danima”, ali kruna svih stvorenja bio je čovjek. Čovjek je biće koje je u život pozvano isključivo iz najveće Božje ljubavi i zato je ono ”Bogolično” i ”Bogooblično”. Čovjek u sebi nosi ”otisak” Božjeg bića, dakle daleko prije svih vremena svaki pojedinac, pa tako i svatko od nas, postojao je u Bogu na način Božje volje, ne doduše kao zasebno biće, ali svakako u Božjem planu kao ono biće koje će postati stvorenjem. Stvoren iz te čiste Božje ljubavi, čovjek je postavljen na zemlju da na njoj ”zasija”.

Ovaj naš život u usporedbi sa vječnošću uistinu je kratak. Ali ta kratkoća je naš a ne Božji pojam vremena, jer za Boga postojimo od onoga časa kada je on izrekao ”neka bude” i čovjek tako stvoren, stvoren je zato da ga nakon njegovog ”bljeska” na zemlji Bog pozove na ono zašto ga je stvorio: vječno Blaženstvo. Zato je u usporedbi s vremenom naš život beznačajno kratak, ali ipak dovoljno dug da u onom svjetlu u kome smo stvoreni uspijemo ostvariti sebe u onome za što smo stvoreni.

Bog ne može stvarati čovjeka zato da bi ga upropastio, no nažalost, čovjek se može sam upropastiti i to snagom svoje slobode. Sloboda je, uistinu, najveći Božji dar, ali uistinu i ”najopasniji dar”. To naše samoodređenje ”za” ili ”protiv” može nas stajati vječnoga života: u blaženstvu ili, ne daj Bože, u propasti. Zato je važan taj ”trenutak” našega života, koji vremenski tako kratko traje, ali je za nas, kao naš zemaljski hod, vrlo znakovit ovaj. Na tom zemaljskom hodu stvaranje čovjeka je veliki čin Božje dobrote i ljubavi, ali i velika čovjekova tragedija istočnoga grijeha.

Drugo stvaranje, koje je također povijesno, je ono koje slavimo na Uskrs, a to je ne samo što se Krist utjelovio i postao čovjekom, te tako ušao u ono prvo stvaranje, u našu povijest, i uzeo našu narav postavši nam bratom, nego i što je slavno uskrsnuo. Time što je postao naš brat i ušao u našu povijest, i u naš grijeh, doduše ne kao grešnik nego kao onaj koji je u svojoj ljudsko–božanskoj naravi na sebe preuzeo sve naše grijehe kako bi ih iznio na križ. Pobjedom na križu, a ta pobjeda je nošena Božjom, Očevom voljom i njegovom ljubavlju, kojom je on odgovorio toj Svetoj volji. Time je, kao ”janje Božje” koje oduzima grijehe svijeta, ”izišao” iz onog prvog stvaranja.

Dakle, to drugo stvaranje nije započelo Utjelovljenjem, nego se ono dogodilo uskrsnućem, kada je ta ljudska narav, sjedinjena onom božanskom u osobi Isusa Krista, stvarno razapeta na križ i stvarno ubijena, te konačno u uskrsnuću stvarno oživljena i to ne u vidu oživljavanja samoga tijela, nego novoga stvora. Isus posjeduje ono tijelo koje je u grob položeno, ali proslavljeno tijelo ”izmiče” zakonima naše fizike i naše znanosti. Ono je pravo tijelo, no mi ga sada ne možemo i ne znamo definirati, osim činom vjere da je uskrsnuće i materijalni događaj. Dakle, materija je tako preobražena da Isus ima materijalno tijelo, ali sa vlastitostima koje sada nama nisu poznate, osim onih koje su se očitovale u njegovim ukazanjima.

Uskrs je stvaranje novoga čovjeka ili, ako hoćete, stvaranje novoga svijeta. Zato je Uskrs najveći događaj i najveći blagdan, jer je početak novoga čovječanstva. Isus je svim rođenima nakon njegova uskrsnuća, koji prihvaćaju njegov nauk kao normu vlastitog života, omogućio da mogu biti baštinici njegove naravi već ovdje u ovom životu, a napose u vječnosti, u blaženstvu. Kako to?

Snagom svoga uskrsnuća Isus je ustanovio sakramente po kojima se događa stvarni susret Boga i čovjeka. Susret je doduše za nas ljude vidljiv samo znakovima, ali daleko dublji i važniji za nas je onaj nevidljivi dio, a to je stvarni susret s Bogom, koji nam se po Isusu Kristu približava kao spasenje. Fizičko rođenje je zacijelo veliki događaj, ali novo rođenje tj. krštenje je puno veće! Kako smo rođenjem rođeni za ovaj svijet, tako smo krštenjem rođeni za vječni život i blaženstvo, jer postajemo posinjena Božja djeca. U pracrkvi su se krstili samo odrasli. Tako možemo razumjeti zašto je vrijeme korizme i vrijeme katekumenata, koje je trajalo i po više godina, bilo tako uređeno da se krštenik spremao ne samo poukom nego napose životnom praksom kako bi se odrekao svega onoga što je kršćanstvu strano i tek kada je bio zreo mogao je ”zaplivati” uzvodno, tek tada ga je crkvena zajednica pripustila krštenju. Ako se takav odrastao čovjek u sebi promijenio i u cijelosti odrekao svojih loših navika i krivog načina života, onda je za njega krštenje u uskrsnoj noći doslovno značilo novo rođenje, rađanje novoga čovjeka u Krista obučena. Zato se i krstilo samo u toj noći i samo odrasle osobe. Ti su odrasli uzimali novo odijelo, bijelu haljinu, haljinu besmrtnosti. Bjelina nije znak nevinosti, nego besmrtnosti. Zato su novokrštenici tu bijelu haljinu javno nosili čitavih tjedan dana. Od toga potječe naziv ”Bijela nedjelja” za osmi dan Uskrsa. Novokrštenici u bijelim haljinama bili su dika i ponos crkve koja Bogu ”rađa” novo potomstvo. Zato je ta bijela haljina znak dostojanstva koje smo primili na krštenju. Ta bijela haljina se odlagala i u njoj se sahranjivalo. I danas se po tradiciji, koja mnogima nije poznata, sanduk pokojnika oblaže bijelom bojom, a i pokrov je također bijele bolje, jer sve to podsjeća na novoga čovjeka koji smrću prelazi u vječni život.

Dakle, da zaključimo, zašto je ovdje u središtu događaja Uskrsa obnova krsnih obećanja? To je zato da se na Uskrs tako spremimo da, iskreno iz sveg srca i zrelo iz sveg uvjerenja, mognemo obnoviti obećanja, te se tako obnovimo i u milosti krštenja. Uskrsna ispovijed je stoga neophodna, kao pokora i obnova kroz korizmu, jer se Uskrs ne može slaviti – kako kaže apostol Pavao – sa starim kvascem. Stoga se svake godine Uskrs slavi kao dan obnove, dan čišćenja, dan obraćenja, dan ostavljanja ”staroga” čovjeka u obnovi krsnih obećanja. Uskrs je, dakle, najveći blagdan i najveći događaj, a naša obnova krsnih obećanja jest upravo njegova središnja proslava.