MEDITACIJA – Piše: Stjepan Lice

Majčinska jasnoća

S majkama je najlakše. To je poznato gotovo svakome. Majkama je najteže. No, to jedva koja od njih zna. Jer, majka se, jednostavno, podrazumijeva.

Jasno je da je majka uvijek prisutna, uvijek brižna. Jasno je da na ono što je do nje neće trebati čekati. Jasno je da ona pritom ne očekuje nikakvu posebnu zahvalnost. Njoj je dovoljno zadovoljstvo njezine djece. Jasno je da nema tako duge noći koju ona, ustreba li, neće probdjeti i potom proći kroz dan, ne propuštajući ništa što se od nje očekuje. Još više – što ona od sebe očekuje. Jasno je da će majka uvijek imati razumijevanja i da se pred njom ne treba opravdavati. Njezina ljubav opravdava. Jasno je da će ona i poslije duga vremena primiti svoje dijete, ma što da se u tom vremenu zbilo, kao da nije bilo nikakvog proteka vremena, kao da nije bilo nikakvih rana, jer je njezina ljubav bdjela. Jasno je da će majka uvijek imati strpljivosti za svoje dijete od prvih njegovih riječi, od prvih koračaja, od prvih životnih zbunjenosti, od prvih bitnih životnih pogrešaka i promašaja. Jasno je da je ni učestalo ponavljanje istih djetetovih pogrešaka, istih promašaja, ma u kojoj životnoj dobi njezino dijete bilo, neće obeshrabriti u njezinu povjerenju. Jasno je da se majka nikada ne može toliko umoriti, da ne bi imala još volje, još snage, još vedrine. Pa i kada joj snage i zdravlje posustanu, pa i kada posve obamre od umora i iscrpljenosti, pa i kada uistinu više ništa ne može, njoj će zbog nekog trenutka slabosti biti toliko krivo da će joj se sve činiti manjim od njezinog trenutka slabosti. I bez razloga će si predbacivati što si je dopustila trenutak u kojem je bila samo čovjek, u kojem nije uspjela, kao i uvijek, biti i majka. No, majčinski razlozi različiti su od običnih ljudskih razloga. Oni uključuju daleko više. Oni poniru daleko dublje, dosižu daleko više. Jer majke poznaju dušu i njezinu osjetljivost i znaju kako je bolno kada ih netko povrijedi. Znaju to po sebi i zbog toga to nikada ne bi htjele priuštiti svome djetetu.

Može čovjek imati neodređeno mnogo godina, on će svojoj majci uvijek biti dijete. Ona će se uvijek na svoj majčinski način odnositi prema njemu. Zna to katkada, pa i počesto, zasmetati. Jer svatko bar katkada poželi biti odrastao (isto kao što bar katkada poželi biti dijete). No, majka u odnosu prema svome djetetu nikada ne može razmišljati ni na koji drugi način osim na svoj – majčinski. Tek neke majke svoje majčinstvo umiju iskazivati obzirno, uvažavajući okolnosti, s mnogo poštovanja i samozatajnosti, dok druge ne umiju drukčije nego izravno. Ali to je uvijek ista ljubav – majčinska.

Sve je to toliko jasno, da teško može postati upitno. Od te jasnoće nerijetko se previdi da je, isto tako, posve jasno voljeti majku i svoju joj ljubav iskazivati. U svojoj površnosti i užurbanosti, sigurni u majčinu ljubav, sigurni da smo ljubljeni, zaboravimo voljeti je i iskazivati joj svoju ljubav. A i majkama je potreban topli pogled, topla riječ. I njima treba ruka u koju se mogu pouzdati. I njima treba djetetova ljubav – i ne samo prigodice, i ne samo kada je teško, kada nešto neslućeno predstoji. Ma koliko da su ljubljene, i njima uvijek treba ljubav njihovog djeteta.