NAŠ KANDIDAT ZA SVECA – Uređuje i piše: o. Ante Stantić, OCD
GOVORI VAM SLUGA BOŽJI O. GERARD TOMO STANTIĆ
Jakost, dječja slabost
”Dječja vjera”, čiji smo smisao i značenje već iznijeli, u
povezanosti je s drugom lakonskom tvrdnjom oca Gerarda: ”Sva
moja jakost dječja slabost (a to je): primiti što ćeš mi
pružiti”1. Priznavanje, svijest, nastojanje oko ”dječje
slabosti”, uvjet je da se u duši, po milosti Isusa Krista i
zagovorom Presvete Djevice, ”popravi što je Eva pokvarila”2.
Dakle, da se oslobodimo ”primjesa istočnoga grijeha”i
postignemo stupanj ”dječje vjere”!
1. ”Dječju slabost” naš kandidat za oltar s bačkih ravnica
poistovjećuje s Malim putom sv. Terezije od Djeteta Isusa, a
slikom ”igre” želi dočarati kako u duhovnom životu treba
slijediti ”slabost djeteta” kako bismo ”popravili” ono što je
Eva pokvarila. Život je Male Terezije ”dječja igra u usporedbi
s drugim svecima”. Gerard u slikama tumači smisao igre i cilj
igre: ”Nazaretski Isus veliko cvijeće, Mala Terezija malo
cvijeće: jedno i drugo miriše po svem svijetu. Ovako ćemo
cvijeće postati ako ćemo Vas (Isusa i Mariju) slijediti. ”Uvjet
je: Ako ćemo željeti da nam sve bude gorko osim Vaše (Isusa i
Marije) ljubavi... Moje igranje, Isuse i Marijo, Vama
dopadanje... Danas već svetost nije strogost nego
jednostavnost, poniznost, život malih žrtava, igra...”3.
2. Kako bi kršćanin uspio biti ”slab” kao dijete mora se ponašati
kao dijete, a ”malo dijete ne zna biti oholo, ali ne zna ni
čekati: većma se stane derati u nevolji. Takav ću bit,
(odlučuje sluga Božji)”4. Kako bi plakanje, ”deranje” postiglo
ovaj cilj, napominje o. Gerard: ”živom vjerom želim plakati do
god mi vrata ne otvoriš”, i podvlači u čemu je smisao plakanja,
dodajući veliku ništicu ”0” i malu ništicu ”o”, kojima se
vjerojatno poziva na napis: ”ništa”, ”ništa”, ”ništa”, što
sveti Ivan od Križa više puta zapisuje na grafikonu svoje
knjige Uspon na goru Karmel, na ”strmom” putu koji vodi na vrh
gore Karmel, za razliku od druga dva sporedna puta, po kojima
se ne stiže na vrh, k sjedinjenju duše s Bogom. Veliko ”ništa”
u logici označava Isusa Krista, koji se ponizio u Utjelovljenju
a malo ”ništa” ”dječje plakanje”, to jest ”dječju slabost”,
poniznost, odnosno biti kao Isus Krist, koji se po
Utjelovljenju ponizio i postao dijete.
3. ”Dječje plakanje”, jer je put jačanja duhovnog života, u
logičnom slijedu, s prethodnim prikazima, o ”dječjoj vjeri”,
”dječjem stanju” i ”dječjoj slabosti”, znači: kako bi ”dječja
slabost” jenjavala, a duhovni život jačao, trebaju rasti
bogoslove kreposti, treba se dogoditi: ”Bacanje drva u vatru:
kad sebe bacamo na vatru ljubavi. Kada treba biti pripravan na
svaku žrtvu... Isusov križ gori a svatko neka žrtvu ljubavi
voli.” Uz veliku ništicu ”0” i malu ništicu ”o” dodaje tekst:
”Neću zanemariti Tebe i sebe, (neću) zanemariti milost. Ako
zaručnica ranjenoga nije ranjena, nije dostojna biti
poljubljena. Tko Te voli do rana se bori”5. Jamačno, kada je
takav ”plač slabog djeteta”, onda ”Isusova poniznost je naša
ljepota. Naša sigurnost također poniznost, da lijepi ostanemo.
Sve ljepote da gledamo moramo da se zgadimo. Kad na našu
ljepotu po Isusu razmatramo, ovu (ljepotu) sačuvamo. Kada se
ponižavamo.” Na temelju poniznosti, kojom slijedimo Isusa,
postajemo ”Stvorenja odlikovana, tako da možemo reći da je
krastav, ranjen, gol, prosjak, najbogatiji kralj postao...
Ljepša je postala priroda zbog svoje krune, Isusovog
Utjelovljenja, nego što je bila kada je Bog stvorio svijet;
nije bila nakićena kao što je po Isusu postala nakićena... Kad
bi svi ljudi postali mirni jaganjci još ni onda nismo dovoljno
kazali, kako su po Isusu odlikovani... Ali, sredstvo ljepote je
poniznost; čuvanje (ljepote): opet poniznost.”6
U konačnici: ”biti slab kao dijete” nije drugo nego poniznošću se
osloboditi onoga ”što je Eva pokvarila”, kao što sluga Božji
spominje, a to je oholost, sebeljublje. Biti kao dijete je isto
što i ”sloboda”, od uvjetovanosti istočnoga grijeha, od
oholosti.
Zato se treba uvjeriti: ”Sva je pobožnost i svetost slabog
kršćanina: poniznost. Neka što češće pomisli: ja sam mala
mrvica, grli me Isusova ručica; bez Njega se neću pomaknuti,
može sa mnom što hoće činiti. On nas po nemilim neprijateljima
pritišće, da kao iz spužve iscijedi svu gadnu sebičnost,
oholost, da ozbiljna bude naša poniznost i zrelost za nebo”7.
Gerard vapi: ”Isuse, izvadi me iz bare opasnosti svijeta i
tijela!” Jer, ističe: ”Istinito čovjekovo dostojanstvo je
samoodricanje strasti”8. U mjeri po kojoj se duša uspije izvući
”iz bare”, ističe Gerard, postiže se ”poboljšanje i sebične
ljubavi uništenje”. ”Poboljšanje” pak ima pozitivnog učinka ne
samo u vlastitom životu nego pozitivno utječe i na ljude, jer
”poboljšanje je pošećerenje života i svijeta”9!
1 Bilješke hrvatski, 006637
2 Ondje, 0050038.
3 Razg. s Isusom i Majkom, 004088–0090.
4 Theologia past., 002684
5 Theologia past., 002878
6 Ondje, 002877
7 Ondje, 003008
8 Put k Isusu, 004833
9 Ondje,002962
KARIZME U CRKVI
U današnjem teološkom riječniku karizma znači takvo djelovanje
Božjega Duha na vjernika koje nije posredovano institucionalno
preko sakramenata, ali koje se ne može iznuditi. Kroz
posvećenje koje daje primatelju, ili mimo toga, služi izgradnji
Tijela Kristova. Ona se pokazuje ili u pojedinačnom fenomenu
ili u cjelini kroz čudesnu puninu, pobjedničku živost i uvijek
novo pojavljivanje. To djelovnje je iznad čovjekove snage i
stoga svjedoči za božansko podrijetlo kršćanstva i Crkve protiv
”svijeta” i u njemu vladajućih ”moći i vlasti” čiji se napad na
Crkvu može odbiti samo karizmatskom snagom njezina Duha, smatra
J. Gewiess.
Y. Kongar smatra da su karizme darovi naravi i darovi milosti, te
su zato svi vjernici karizmatici. Duh Sveti koristi jedne i
druge na izgradnju Crkve. Svi su naime pozvani sve svoje darove
vršiti u korist svih. Sudionici pokreta odgovaraju da je točno
da su svi vjernici pozvani biti karizmatici, ali se svi ne
odazivaju, te je zato moguće da postoje karizmatske grupe, a da
pri tome ne budu drugi diskriminirani.
Duh je dar, ali i djelitelj darova. On je uvijek isti, ali su
različiti njegovi darovi. Svaki dar, međutim, očituje Duha
Svetoga. /Tomislav Ivančić, Duh Sveti i karizmatski pokret,
Teovizija, Zagreb 2000., str. 30–31/
|
