POVIJESNI KUTAK – Piše: Stjepan Beretić

Bački župnici II.

Bačka kalvarija

Za vrijeme župnika Polereczkog, nadbiskup Petar Klobušicky je 1830. godine podigao kapelu na kalvariji u Baču, koja i danas postoji. Darovima vjernika 1863. kapela je uređena tako da se u njoj mogla služiti sveta misa.

Nadbiskup Klobušicky je 26. kolovoza 1842. godine osnovao zakladu od 4000 forinti za bačke škole, kako bi se iz godišnje kamate te zaklade davala plaća dvojici franjevaca, koji su bili učitelji dječaka. Za školska pomagala darovao još 489 forinti.

Župnik Polereczky je umro za vrijeme Mađarske revolucije 9. kolovoza 1849. godine. Sahranjen je u bačkom groblju među svoje vjernike. Mjesnoj školi je župnik Polereczky darovao svoj vinograd. Za vrijeme župnika Polereczkog župa je Bač porasla brojem vjernika na više od 3000 duša.

Župnik Matija Trskić (1851–1855)

Rođen je u Baji 24. siječnja 1794. godine, a umro u Baču 1. veljače 1855. Nakon mlade mise bio je 1825. godine kapelan u Santovu (danas Hercegszántó u Mađarskoj), pa kapelan u Baćinu od 1826. do 1828. godine. U Dušnoku je bio kapelan 1829. godine, a 1831. u Fajszu kod Kalače. Zatim ga 1832. nalazimo na popisu kapelana u Doroslovu. Za kapelana je premješten 1833. godine u Bač gdje je osam godina službovao kao kapelan: od 1833. do 1841. godine, a uživao je, zbog svoje duhovitosti i vesele naravi, veliku ljubav bačkih vjernika. Godine 1838. je vjerojatno kratko vrijeme bio kapelan u Beregu (danas Bački Breg). Kad je u dobi od 57 godina postao bačkim župnikom, pohodila ga je teška bolest. Kako je dugo bolovao, po dopuštenju nadbiskupa, za župu se u to vrijeme starao njegov kapelan, Petar Kulišić. Matija Trskić je umro 1. veljače 1855. godine. I poslije njegove smrti kapelan Petar Kulišić je nastavio upravljati župom kao upravitelj župe. Matija Trskić je sahranjen među svoje vjernike u bačkom groblju. Ostavio je zakladu za izdržavanje kipa svetoga Ivana Nepomukog. Druga mu je zaklada omogućila svake godine po jednu tihu svetu misu, što je kasnije župnik Balogh povećao svojim darom tako da se godišnje mogla služiti pjevana sveta misa. Treća mu je zaklada vezana za kapelu svetoga Roka u Baji, a iz prihoda te zaklade se godišnje trebala služiti sveta misa za njegove roditelje. Povećao je osnovu zaklade za bajsku i bačku bolnicu. Za bajsku bolnicu je također osnovao jednu zakladu, na osnovu koje je bolnica trebala svake godine nagraditi po jednog darovitog učenika iz obitelji Trskić. Župa Bač je u vrijeme župnika Trskića brojala 3113 vjernika.

Petar Kulišić (1855)

Rođen je u Vaskútu 1. srpnja 1806. godine, bio je kapelan u Kupusini a umro u Dušnoku 17. srpnja 1864. U Čantaviru je bio kapelan 1832. godine, a od 1833. do 1834. bio je kapelan u Vancagi (Bajaszentistván – danas je to sjeverna gradska četvrta grada Baje). Bio je kapelan u Sonti od 1835. do 1837. godine. Od 1838. do 1842. godine je bio kapelan u Bačkom Monoštoru. Nakon što je 1842. godine bio kapelan u Kupusini, Petar Kulišić je bio kapelan u Baču od 1843. do 1848. i od 1852. do 1854. U međuvremenu je 1851. godine bio upravitelj župe Selenča. Kad mu je bilo 49 godina, 1855. godine, bio je upravitelj župe u Baču. Te godine je premješten za župnika u Dušnok, gdje je ostao sve do svoje smrti, 17. srpnja 1864. godine. Tada mu je bilo 58 godina.

Stipan Šamanović (1856–1860)

Šamanović je rođen 11. rujna 1794. u Kákonyu, a umro u Baču 16. veljače 1860. Župnik Balogh tvrdi da je rođen u Vancagi (Szent István – danas sjeverna četvrt grada Baje). Godine 1835. želio je postati prefektom i učiteljem pjevanja u bogoslovnom sjemeništu. Bio je župnik u Dušnoku, odakle je 23. travnja 1855. godine premješten u Bač za župnika, a zatim je 1858. godine postao dekanom i prisjednik ženidbenog suda. Umro je 16. veljače 1860., te je sahranjen u bačkom groblju. Ostavio je zakladu za kupnju velike svjetiljke za crkvu, a jedan od njegovih baštinika, Ivan Šamanović je ustanovio jednu misnu zakladu za župnika Šamanovića.

György Balogh (1861–1889)

Balogh je rođen u Kupusini 16. travnja 1817. godine. Kao dijete znao je samo slovački, u pučkoj školi je naučio mađarski, a u sjemeništu i njemački. Za svećenika je zaređen 1841. godine. Bio je kapelan u Bikiću, Aljmašu, Sonti, Subotici i Somboru. Kao svećenik je počeo učiti hrvatski jezik. Kad je, 1850. godine postao župnik u Vajskoj, već je tako dobro naučio hrvatski da se okušao i u pisanju stihova. U Vajskoj ga je 10. svibnja 1860. godine zatekao premještaj u Bač za župnika. Bio je i tajnik, pa dekan bačkog dekanata i prisjednik Ženidbenog suda. Prikupio je veliki broj knjiga na latinskom, njemačkom, mađarskom i hrvatskom jeziku, te je osnovao dekanatsku knjižnicu. U župnom arhivu u Baču je sačuvano puno dragocjenih podataka o župi i župniku Baloghu. Bio je član Hrvatskog književnog društva svetoga Jeronima u Zagrebu i prvi povjerenik društva za Bačku. Dopisivao se s biskupom Ivanom Antunovićem i iskreno ga cijenio. Razmjenjivao je poštu i s preporoditeljem istarskih Hrvata – biskupom Jurjem Dobrilom.