II. VATIKANSKI KONCIL – Piše: mr. Mato Miloš, OCD

BLAŽENA DJEVICA MARIJA I CRKVA (LG VIII)

Marija Djevica i Majka, model Crkve (14)

Blažena Djevica je darom i zadaćom bogomaterinstva, koje je združuje sa Sinom Otkupiteljem, te svojim posebnim milostima i ulogama tijesno sjedinjena i s Crkvom. Bogorodica je tip Crkve, kao što je to već sv. Ambrozije učio, to jest u redu vjere, ljubavi i savršenog sjedinjenja s Kristom. U otajstvu, naime, Crkve, koja se također s pravom naziva majkom i djevicom, Blažena Djevica Marija je prva odlično i jedinstveno pružila primjer djevice i majke. (LG 63).

1. Marija, tip Crkve

To je nauk sv. Ambrozija, koji u Mariji ne gleda tip Crkve u hijerarhijskom i sakramentalnom smislu institucije, već u smislu davateljice i njegovateljice nadnaravnog života. Sabor upotpunjuje Ambrozijevu misao: Marija je tip Crkve u redu vjere, ljubavi i savršenog sjedinjenja s Isusom. Ona je njezina slika kao djevica i majka u tom redu. Marija kao djevičanska majka tip je i slika djevičanske majke Crkve. Marija djevičanski začinje i djevičanski rađa. Začinje najprije vjerom, a onda tijelom. Ne radi se ovdje o nekom vremenskom prvenstvu Marijine vjere pred tjelesnim začinjanjem Sina Božjega, nego se radi o prvenstvu jednog novog duhovnog elementa, djevičanskog začeća, pred tjelesnim elementom rađanja. Djevičansko začeće uključuje začeće od Duha Svetoga. Ono što se u Mariji zbiva od Duha Svetoga, bez kojeg se povijesno utjelovljenje, takvo kakvo se dogodilo, ne može ni zamisliti. To znači da ga Marija ne može ostvariti kao ljudska majka ako ga prije ne obuhvati i potvrdi vjerom u njegovu nadnaravnost. U tom smislu Marijina vjera u utjelovljenje po Duhu Svetomu bitan je prvenstveni element djevičanskog začeća i rađanja, koje je, ukoliko je duhovno–tjelesna stvarnost, vidljivo. Tom vjerom kojom je začela i rodila Riječ Božju bez sudjelovanja muža, Marija je tip Crkve, koja vjerom i ljubavlju rađa djecu Božju. Rađajući Krista, Marija sudjeluje s Duhom Svetim u utjelovljenju Sina Božjega, Crkva, rađajući Božju djecu, sudjeluje samo u pritjelovljenju ljudske djece Sinu Božjemu. Rađajući Krista, rodila je Glavu, koja će Crkvu izgraditi kao svoje otajstveno Tijelo. Stoga se može s Pseudo–Petrom Damjanskim reći: Marija je na neki način rodila Crkvu. Mao majka Glave više je od svih otajstveno u Duhu Svetom povezana s Glavom, jedinstveno je njezin ud, prva stanica otajstvenog organizma, najdublje i najkorjenitije u nj ugrađena. Značajno je da Sabor ne kaže da je Marija sudjelovala u rađanju djece Božje, nego da sudjeluje, htijući time upozoriti na trajnu povezanost Crkve i Marije u njihovu djelovanju. Kao š to je bila suradnica Kristova, tako je i suradnica Crkve, koja je njegovo Tijelo. Marija je tip Crkve ukoliko se oživljuje, pokreće i upravlja Duhom Svetim, koji u Majci Sina Božjega na poseban način stanuje kao u uzvišenom hramu ili svetištu, sebi posvećenom. Budući da je taj isti Duh Tješitelj, koji je duša Crkve i koji na neizreciv način sve dijelove Kristova otajstvenog Tijela povezuje s uzvišenom Glavom Kristom, Sinov Duh, ili Kristov Duh, Djevicu Majku na poseban način povezuje s Kristom i na taj je način čini uzorom Crkve.

2. Crkva – Djevica i Majka

Promatrajući njezinu tajanstvenu svetost i nasljedujući njezinu ljubav te vjerno izvršavajući Očevu volju po vjerno primljenoj Božjoj riječi, Crkva i sama postaje majkom. Propovijedanjem, naime, i krštenjem rađa na nov i besmrtan život sinove, začete po Duhu Svetom i od Boga rođene. I ona je djevica, koja vjeru zadanu Zaručniku cjelovito i neokaljano čuva te nasljedujući Majku svoga Gospodina, snagom Duha Svetoga djevičanski čuva cjelovitu vjeru, čvrstu nadu, iskrenu ljubav (LG 64).

Promatrajući Marijinu tajanstvenu svetost i nasljedujući njezinu ljubav te vjerno izvršavajući Očevu volju, po vjerno primljenoj Božjoj riječi Crkva i sama postaje majkom. To znači, da Crkva postaje majkom time što nasljeduje Mariju u njezinu djevičanskom materinstvu po vjeri, ljubavi, poslušnosti, po vjerno primljenoj Božjoj riječi. Crkva kao majka u svom nastajanju ovisi o Marijinu djevičanskom materinstvu kao o svom vlastitom planu, prema kojem se stvara, ostvaruje i nastaje. Marijino djevičansko materinstvo je predložak prema kojem Bog izrađuje sliku majke Crkve. Crkva nije ništa drugo nego kopija Marije. Ona je reprodukcija Marije samo u jednom drugom redu nego što je red fizičkog bogomaterinstva, otisak Marijina lika u kršćanskoj zajednici. Kao što je Marija majka, tako je i Crkva majka, jer propovijedanjem, to jest prihvaćanjem Božje riječi u vjeri i predavanjem te vjere te krštenjem, čija se voda od davnine shvaća krilom Crkve, rađa Božje sinove. Marija je Krista prva rodila i unijela u svijet. Posredovanjem Crkve Krist se unosi u pojedine duše. To je nastavak Isusova rađanja iz Marije, produljenje tog rađanja, njegovo konačno završenje. Marija je već rađanjem Isusa u Betlehemu rodile udove, i to potencijalno. Propovijedanjem i krštenjem samo se aktualizira, i to uz suradnju Marijinu ono što je već u potencijalnom stanju s Isusovim rođenjem od Marije došlo na svijet. U tom smislu rođenje Isusovo od Marije i od Crkve nisu dva rođenja, već jedno, gledano u dvije faze. Materinstvo Crkve nije samo kopija Marijina materinstva, nego se u toj kopiji skriva i sam original, koji je u njoj prisutan.

Kad kažemo: Crkva je djevica, što to znači? Jasno je da tjelesno djevičanstvo nije svojstvo svih članova Crkve. Ono nije svima ideal, jer je sakrament braka potreban za život Crkve. Ovdje se misli na duhovnu cjelovitost, na ”cjelovitost vjere, na čvrstoću nade, na iskrenost ljubavi”, kako uči sv. Augustin. Kao Marija, tako i Crkva rađa svoju djecu vjerom, nadom i ljubavlju prije nego tijelom, to jest sakramentom. Sakrament krštenja je samo ostvarenje vjere na razini materijalnoga simboličkog rađanja, kao što je utjelovljenje bilo ostvarenje Marijine vjere na razini tjelesnog rađanja. Crkva je dakle djevičanska majka, kao i Marija, time što vjerom, nadom i ljubavlju snagom Duha Svetoga rađa djecu Božju, kao što je Marija vjerom, nadom i ljubavlju snagom Duha Svetoga rodila Sina Božjega. Crkva dnevno začinje Krista vjerom u djevičanskom krilu, rađa ga krštenjem. To je nauka Augustina, Ambrozija i Bede Časnoga. Crkva je zajednica, množina. Ona nema lice jedne osobe. Ona je neodređena. Takvo je i njezino materinstvo. Da se s njom kao majkom može doći u kontakt, mora primiti pojedinačne crte, konkretno lice, određen majčin lik, inače se čovjek osjeća pred nečim, na primjer pred domovinom. Marija daje Crkvi to određeno majčinsko lice. Prisutnost Marijina materinstva u materinstvu Crkve otvara mogućnost osobnog pristupa Crkvi kao majci.