ZAJEDNO NA LITURGIJI – Piše: dr. Andrija Kopilović

17. 06. 2007. JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

2 Sam 12,7–10.13; Ps 32,1–2.5.7.11; Gal 2,16.19–21; Lk 7,36–8,3

Oprosti mi, Gospodine, krivnju grijeha moga

Bogoslužje današnje nedjelje pred nas stavlja jedno gorko iskustvo. To je iskustvo grijeha. Svi mi odrasli imamo to iskustvo koje nas tereti, jer čovjek s grijehom osjeća kako ga s jedne strane optužuje Božji zakon, a s druge strane njegova savjest. Stoga je jednako tako poznato iskustvo kako je divno osjetiti oproštenje. Psalmist danas vapi Gospodinu za oproštenjem grijeha, jer i prvo čitanje i evanđelje govore o toj Božjoj dobroti koja oprašta. Blažen je onaj čovjek komu je grijeh otpušten i komu je zločin pokriven, a to može učiniti samo Bog. Mi ljudi možemo praštati, ali duboko u našoj savjesti ostaje pamćenje i stoga je istinita izreka: ”Opraštam, ali ne mogu zaboraviti.” Grijeh jedino Bog može oprostiti i zaboraviti, zapravo ga uništiti, pa je zato stvarno blažen onaj komu Bog oprašta grijeh. Naše priznanje pred Bogom je naša poniznost i naša iskrenost kao temelj onoga što Bog hoće: da priznamo kako nam samo on to može učiniti i zato je Bog utočište naše u tjeskobama. On nas čuva i tješi pravom radošću i daje nam da ponovno možemo početi iz početka. Najveći dar za nas kršćane je ponizna istina, da svaki puta pred Bogom možemo opet početi ispočetka. Ponizno, ali iskreno.

24. 06. 2007. DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU – ROĐENJE SVETOG IVANA KRSTITELJA

Iz 49,1–6; Ps 139,1–3.13–15; Dj 13,22–26; Lk 1,57–66.80

Tebe žeđa duša moja, Gospodine Bože moj

Liturgija današnje nedjelje pred nas stavlja i tjeskobu i križ. Stavlja pred nas put po kojem se dolazi do obraćenja. Obraćenje je trajni proces kojega svatko od nas nosi duboko u srcu kao želju, a i kao potrebu, jer dokle god smo na ovom svijetu nismo tako savršeni da ne bismo mogli biti bolji. Psalmist u današnjem bogoslužju pokazuje tu neobičnu čežnju svake ljudske duše da se uistinu želi obratiti i biti potpuno Božja. Čovjek je stvoren od Boga i za Boga, stoga ne može biti do kraja sretan bez njega. ”O Bože, gorljivo tebe tražim, tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje kao zemlja suha, žedna, bezvodna.” Prekrasna slika koja pokazuje ljudsku narav. Tamo gdje nema Božje milosti i Božjega duha naša je duša kao suha zemlja. Stoga je mjesto susreta svetište – svetište Božje – za nas napose u euharistiji, a svetište je i naša duša, jer se s Bogom možemo susresti u sabranoj molitvi. Put do toga susreta je s jedne strane čežnja i s druge strane ljubav. Ljubav koju tražimo i ljubav koja nam se uzvraća, a dokaz koliko ljubimo je u stvari naše služenje. Duša će mi biti kao sala i mrsa sita i ”hvalit ću te kliktavim ustima” ako u Bogu postignem taj svoj mir i sreću, jer sam upravo pred Bogom onakav kakav mogu i trebam biti: svaki dan bolji.

1. 07. 2007. TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

1 Kr 19,16b.19–21; Ps 16,1–2a.5.7–11; Gal 5,1.13–18; Lk 9,51–62

Ti si, Gospodine, baština moja

Služiti Bogu, što to znači? Na tu službu poziva Bog, a čovjek se odaziva i govori svoj: da. Služiti Bogu, kaže apostol Pavao, znači kraljevati. Služiti Bogu znači biti do kraja slobodan. Isus, oslobođen svih navezanosti, pa i materijalnih dobara, pokazuje tko je taj sluga Božji koji je tako slobodan da uvijek i svagdje može služiti Gospodinu. Psalmist moli da to i on može činiti. Prvi je vapaj molitve: ”Tebi se utječem. Čuvaj me, Bože, jer si Ti jedini Gospodin, jedini Gospodar kome ja želim služiti.” Gospodin je baština moja, ne samo zato što je onaj koji u ruci drži sudbinu moju, nego onaj koji je dostojan čovjekovog potpunog predanja, a to je služenje u predanju. To predanje je u stvari slavljenje Boga našim životom u svagdašnjici. Blagoslivljati Gospodina koji nas svjetuje i neprestano poučava srce, pa i onda kada toga možda nismo svjesni, po događajima, porukama, drugim ljudima. Mi smo oni koji taj njegov glas pokušavamo slijediti i po njemu živjeti te na taj način postajemo uistinu službenici Božji, jer pronosimo slavu njegovu. Ustvari ta slava je odaziv na poziv. Tada, ako tako Gospodinu služimo u radosti i veselju, on nas ne ostavlja, a napose ne ostavlja našu dušu da ”gladuje i žeđa” i iskusi dubine podzemlja. ”Pravednik truleži ne ugleda”, kaže psalmist i zato je važno da i ove nedjelje, kada razmišljamo o služenju, znamo kako je služenje po riječima apostola Pavla u stvari Gospodovanje, jer služiti Bogu znači biti jedno s njime.

8. 07. 2007. – ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU

Iz 66,10–14c; Ps 66, 2–3a.4–7a.16.20; Gal 6,14–18; Lk 10,1–12.17–20

Kliči Bogu sva zemljo

Današnje Bogoslužje riječi nam govori o slobodi i nezavisnosti onih čiji su koraci pozvani biti misionarima mira. Što znači biti misionar, biti propovjednik i navjestitelj? To znači pronijeti ovim svijetom Božju slavu i Božje ime. Tumačiti Božju volju, pomagati ljudima da je shvate, prihvate i slijede i tako u suradnji s Bogom ostvare sreću. Stoga Crkva danas u psalmu 66. moli i zahvaljuje ”kliči Bogu sva zemljo i opjevaj slavu imena njegova” da mu se preko nas i po nama dade hvala dostojna, jer čovjek je ona ”hvala” po kojoj, njegovim srcem i usnama, sva priroda klikće Bogu za ljepotu i zahvalu. ”Kako su potresna djela tvoja”, divi se psalmist, jer je sva zemlja pozvana klanjati se, pjevati, zahvaljivati i slaviti Boga. Nemoguće je da ta predivna stvorenja to čine svjesno, jer svijesti nemaju. Oni imaju smisao slavljenja Boga samo preko čovjeka koji može slaveći i zahvaljujući objedinjavati sav stvoreni materijalni svijet i dati Bogu hvalu. Tako je zapravo središte stvaranja čovjek koji u sebi ujedinjuje sav stvoreni svijet i udahnutu mu dušu, te se na taj način Bog i on nalaze u istom poslanju, a to je proslava. Proslava onoga što sva priroda duguje Stvoritelju, a u isto vrijeme i temelj za suradnju daljnjega stvaranja na što je čovjek pozvan. Diviti se ljepoti zemlje, rijeka i mora, znači hvaliti Boga, a poštovati je u ekološkoj svijesti, znači također, bojati se, štovati, biti odgovoran Bogu i za Boga.