MEDITACIJA – Piše: Stjepan Lice

Strpljivost tvoje ljubavi

Tvoja je ljubav strpljiva u nama.

Ona je iskusila što znači roditi se kao dijete, biti krhak i nezaštićen, biti nemoćan.

Iskusila je što znači biti slab i umoran, neshvaćen i neprihvaćen.

Iskusila je kako se lako rasipa ono što se s naporom gradi.

I da ima koraka na koje jednostavno ne dospiješ.

Tvoja je ljubav strpljiva u nama.

Upoznala je tromost ljudskoga srca, no jedino je u njemu imala kamo nasloniti glavu.

Upoznala je da je ljudska riječ poput lista što se suši i pada, ona ista koja ga je vjekovima dozivala.

I dozvala.

Upoznala je da je čovjekov život tek dašak i našao ga prikladnim da mu povjeri oganj i vjetar svojega Duha.

Tvoja je ljubav strpljiva u nama.

I kada nam povjeravaš da zidamo tvoje kraljevstvo, ne brojiš nam opeke: ti si svaka naša opeka.

Ne premjeravaš nam dane i godine: poput prosjaka ti se zadovoljavaš trenucima, brižno ih skupljaš, nijedan ne previdiš.

I pamtiš dobro.

Samo dobro pamtiš.

Tvoja je ljubav strpljiva u nama.

Svojim dječjim očima ona začuđeno promatra našu nestrpljivost.

Svojim pogledom punim boli i čežnje ona pripravlja dan u kojem ćemo dorasti do punine ljudskosti.

U kojem od drugih više nećemo zahtijevati da budu više nego im je dano.

U kojem ćemo spoznati da je tvoje ime vječnost svakog bića, ma gdje se zatekao.