INTERVJU

Razgovor s novozaređenim svećenikom Subotičke biskupije, vlč. Marijanom Vukovim

Znam komu sam povjerovao! Znao sam da me Gospodin nikad neće iznevjeriti!

Vlč. Marijan Vukov rođen je u Subotici 22. lipnja 1981. Potječe iz aktivne katoličke obitelji. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, a studij teologije završio je na Filozofsko–teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu. Prije godinu dana zaređen je za đakona, a 1. srpnja ove godine za svećenika.

* Nikada nisam posumnjao u svoj poziv

ZV.: Prije otprilike šest godina obratili ste se biskupu sa zamolbom da vas primi među svećeničke kandidate. Već tada, vjerujem, sanjali ste o svom svećeničkom ređenju, koje se dogodilo prije tjedan dana. Kako ste doživjeli taj trenutak?

M. V.: Na početku jubilarne, 2000. godine, donio sam definitivnu odluku da ću postati svećenik. Prvo sam se obratio mom župniku Stjepanu Beretiću, koji me je u kratkom razgovoru i ohrabrio. Župnik mi je potom darovao krunicu i do završetka mature o tomu nismo razgovarali. Nakon posljednjega sata vjeronauka te školske godine otišao sam do župnika s istom nakanom, priopćiti mu da želim biti svećenik. Kad me je biskup 20. svibnja primio – sjećam se da sam bio u svečanom maturalnom odijelu – njegova prva rečenica bila je: Pa mi se već poznajemo. Svakako da me se sjećao kao ministranta iz katedrale. Za mene je bio veliki događaj to što me je tada osobno primio. Osjećao sam se vrlo ugodno, bezbrižno i zaštićeno.

Znam komu sam povjerovao! Nisam se okrenuo ka nečemu propadljivomu, vremenitom ili nesigurnom. Mladima i onima koji su me pitali kako sam se odlučio za duhovno zvanje, rekao sam da je to Božji odabir, Božji poziv. Kada sam jasno spoznao da me Gospodin zove, bilo mi je lako reći ”da”.

ZV.: Možete li usporediti taj trenutak s događajem svojega svećeničkoga ređenja?

M. V.: Već od prvoga susreta biskup Ivan me oduševio. Nastupio je kao pravi pastir, blag, smiren i srdačan, tako da strahu nije bilo mjesta. Sam čin svećeničkoga ređenja za mene je bio ostvarenje višegodišnjeg sna. Mogu reći da je to najljepši događaj u mom životu. U samom obredu ređenja, pred istim tim biskupom obećao sam vjernost i poslušnost, a nakon što sam zaređen radosni detalj bila je činjenica da sam sada odjeven u misničko ruho. To više nije bio stari ministrant, bogoslov ili đakon, nego novi Isusov svećenik. Bogoslovija dugo traje, čitavih šest godina, ali je brzo prošla. Nije mogla imati ljepši završetak od ovakvoga.

ZV.: Danas je teško donijeti definitivnu životnu odluku. Što je za Vas bilo presudno da se mognete odvažiti na tako veliki korak?

M. V.: Znam komu sam povjerovao! Nisam se okrenuo ka nečemu propadljivomu, vremenitom ili nesigurnom. Mladima i onima koji su me pitali kako sam se odlučio za duhovno zvanje, rekao sam da je to Božji odabir, Božji poziv. Kada sam jasno spoznao da me Gospodin zove, bilo mi je lako reći ”da”. Do tog jasnoga trenutka, više je prevladavala nesigurnost, ali kada sam to spoznao nije se bilo teško odlučiti za tako trajni korak. Dva su subjekta ili dvije strane u pozivu: onaj koji poziva i onaj koji je pozvan. Znao sam da me Gospodin nikad neće iznevjeriti. Znao sam da je On onaj koji može pomoći i učvrstiti pozvanoga. Dakle, od mene se očekivala odluka. Kad sam znao da je druga strana, Božja, apsolutno sigurna, s radošću sam mogao mirno izabrati, tj. odazvati se svećeničkom pozivu. Bio sam uvjeren da će me Onaj koji me pozvao i okrijepiti potrebnim milostima u trenucima kada to bude bilo najpotrebnije.

ZV.: U životu nepomućeni uspon i stalni napredak, ljudski gledano, jednostavno je nemoguć. Da li ste možda i Vi tijekom svojih bogoslovskih dana posumnjali u svoju odluku i upućen Vam Božji poziv?

M.V.: Bogu hvala, nikada nisam posumnjao u svoj poziv. Nikada nisam razmišljao o tome da napustim bogosloviju. Bilo je razdoblja i događaja kroz koje sam jasnije, mogu reći objektivnije, uvidio da poziv ima i svoje trenutke kada je potrebno podnijeti žrtvu. Kušnje su bile one koje su mi pomogle produbili i upotpunili cjelovitu sliku duhovnog poziva i odabranja. Nikako ne bih sebi htio pripisati te zasluge, već samo istaknuti da vrijeme oduševljenosti ne može dovijeka trajati, tj. da je duhovni poziv ili bilo koje drugo svjetovno zvanje nezamislivo bez križa.

* Obitelj me je na svakom koraku podržala

Htio bih uvijek biti otvoren za mlade, odnosno da župni dom bude mjestom zajedničkog okupljanja. Želio bih biti s mladima ne samo s druge strane oltara, nego neki puta i na hodočašću, izletu ili običnom športskom događaju.

ZV.: Potječete iz dobre katoličke obitelji. Koliko je ta situacija utjecala na Vašu odluku?

M.V.: Ta činjenica na moju odluku utjecala je pozitivno i ohrabrujuće. Kada Gospodin zove nema toga čovjeka koji bi mu nakon spoznaje njegove ljubavi u bilo kojoj teškoj situaciji mogao okrenuti leđa. Poznajem dosta kolega koji su imali trnovit put do svećeništva i ostvarili ga. Pri tome mislim na tešku obiteljsku situaciju, kada i sami roditelji odvraćaju svoje dijete od svećeničkoga zvanja.

ZV.: Ali, kod Vas to nije bio slučaj...

M. V.: Nije. Volim kazati da sam od svoje pokojne bake naučio moliti krunicu. Ona je pri kraju svog života nekoliko godina živjela u našoj obitelji. Vjeronauk kao i zajednički odlazak na nedjeljnu svetu misu bila je za nas normalna i redovita stvar. Obitelj me je na svakom koraku podržala, kako roditelji tako i brat i sestra.

ZV.: Vjerujem da ste tijekom studija imali prilike upoznati život Crkve u susjednoj nam Hrvatskoj. Što je ono što biste od toga voljeli vidjeti i kod nas?

M. V.: Katoličku malonogometnu ligu! Volio bih vidjeti župne domove otvorenije za mlade, tj. da župe više budu mjesto radog okupljanja mladih međusobno i sa svećenikom. Nije ni tamo na svim župama tako, ali se mogu naći poticajni primjeri. Ima i kod nas takvih župa. U našoj bi se biskupiji možda češće mogla organizirati hodočašća, kao i različite aktivnosti ne nužno vezane uz crkveni život – izleti, sport, druženja – koja su ipak povezana sa župom.

* Svećenik treba biti čovjek za ljude

ZV.: Slika svećenika se u posljednjih pedesetak godina znatno promijenila. Koja je po Vama uloga svećenika u današnjem društvu?

Svećenik treba biti čovjek za ljude, i to ne samo za vrijeme boravka u crkvi nego i izvan crkve: prisutan među vjernicima u svakidašnjim situacijama.

M. V.: Načelno je uloga svećenika ista kao i prije pedeset godina, ali su okolnosti bitno promijenjene. Svećenik možda danas nije ”Vi” ili ”gospodin”, ili osoba kojoj se uvijek prilazi s poštovanjem, nego je često puta predmet ili objekt preko kojega se Crkva napada. Hoću reći da je slika svećenika u profanom svijetu narušena. Svećenik treba biti čovjek za ljude, i to ne samo za vrijeme boravka u crkvi nego i izvan crkve: prisutan među vjernicima u svakidašnjim situacijama. Svakako da je veličina i važnost svećeničkoga poslanja uvijek ista, no danas možda i veća. Društvo, odnosno zajednica vjernika bez njega ne može.

ZV.: A isto tako niti on bez nje?

M. V.: Jasno.

ZV.: Kao svećenik imat ćete vrlo širok djelokrug rada. Što je ono čemu biste se voljeli osobito posvetiti?

M. V.: Za početak je to mađarski jezik kako bih se lakše prilagodio našoj biskupijskoj situaciji.

ZV.: A kada je riječ o pastoralu?

M. V.: Htio bih uvijek biti otvoren za mlade, odnosno da župni dom bude mjestom zajedničkoga okupljanja. Želio bih biti s mladima ne samo s druge strane oltara, nego neki puta i na hodočašću, izletu ili običnom športskom događaju. Vjeronauk jet bitan i važan, ali ne i jedini susret s mladima. Ovisno o tome gdje me biskup postavi, potrudit ću se prilagoditi situaciji i potrebi.

ZV.: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima – Vaše je mladomisničko geslo. Zašto baš to?

M. V.: Duboko je obilježeno u Svetom pismu kao znak izabranja i poslanja. Mesija je Pomazanik, poslan vršiti djela koja objavljuju Kraljevstvo Božje. Moje geslo izrazito je svećeničkog karaktera, ali i vrlo programsko. Daje jasnu sliku kroz Isusove riječi što čovjek odnosno svećenik treba činiti. Tijekom godina skupljao sam sličice tiskane prigodom ređenja i mladih misa mnogih svećenika, i u svom tom bogatstvu i raznolikosti biblijskih citata, izabrao sam geslo poput jednoga našega starijega svećenika.

Razgovarao: mr. Mirko Štefković