CRKVENI MORAL – Piše: Andrija Anišić

PRAVO NA ODMOR

Ovih dana nazvao me jedan prijatelj. Bio je prilično uzbuđen i tužan. Rekao mi je: ”Morao sam Vas nazvati. Nekom moram ovo reći. Već pet tjedana nisam imao ni jedan dan odmora. Radim i nedjeljom. Ne mogu više ovako. Što da radim?”

Teško je na ovo pitanje dati odgovor koji bi konkretno riješio njegov problem. S jedne strane posao mu je nužan jer mu donosi potreban prihod za život obitelji, a s druge strane stalno je odsutan iz obitelji. Osobito je naglasio: ”Ne mogu više bez nedjeljne mise!” Rekao sam mu u podužem telefonskom razgovoru ono što sam u tom času mogao reći kao čovjek i kao svećenik. Potkrjepljujem to ovdje Crkvenim naukom.

Čovjek mora raditi. To mu je naložio Stvoritelj od početka: Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji! (Post 1,28). No Bog stvoritelj je istovremeno odredio i dan odmora (usp. Post 2,2–3). Po Mojsiju je potanko protumačio što je mislio kada je kod stvaranja sedmi dan odredio za dan odmora: Šest dana neka se vrše poslovi, ali sedmi dan neka bude dan posvemašnjeg odmora, Jahvi posvećen (Izl 31,15). Za kršenje te zapovijedi odredio je Bog i strogu kaznu (usp. Izl 31,16). U Novom zavjetu Isus je pročistio slavljenje ”subote” kao neradnoga dana ističući da je i toga dana ipak ljubav prema Bogu i bližnjemu najvažnija. On time, međutim, nije dokinuo propis o slavljenju sedmoga dana kao neradnoga dana i dana Bogu posvećenoga. Poslije Isusova uskrsnuća Dan Gospodnji više nije subota nego nedjelja.

Suvremeni Crkveni dokumenti jasno ističu PRAVO NA ODMOR u neradne dane. Prije svega misli se na tjedne odmore, ne isključujući ni godišnje odmore. Kompendij Socijalnog nauka Crkve navodi različite crkvene dokumente. Ljudi stvoreni na Božju sliku moraju imati dovoljno odmora i slobodnog vremena kako bi mogli njegovati svoj obiteljski, kulturni, društveni i vjerski život (br. 284). Za to je prije svega predviđen Dan Gospodnji (nedjelja) ali odredba o odmoru i svetkovanju odnosi se i na zapovijedane blagdane. Nedjeljom i zapovjedanim blagdanima vjernici se moraju uzdržavati od rada i aktivnosti koje sprječavaju iskazivanje poštovanja Bogu, radovanje svojstveno Danu Gospodnjem, vršenju djela milosrđa i neophodno opuštanje uma i tijela (br. 284). Istina, Crkva pod određenim uvjetima dopušta kršenje te odredbe: Obiteljske potrebe ili društveno korisna djela mogu biti opravdan razlog zbog kojih se čovjek može odreći nedjeljnog odmora, ali ne tako da se stvore navike štetne po vjeru, obiteljski život i zdravlje (br. 284). Vrlo je značajna i jasna sljedeća uputa: Javne vlasti dužne su budno paziti kako građanima ne bi bilo oduzeto, radi ekonomskog probitka, ono vrijeme koje je namijenjeno odmoru i štovanju Boga. Poslodavci imaju tu istu obavezu prema svojim radnicima (br. 285).

Ove odredbe Crkve jasno pokazuju da u gore navedenom slučaju poslodavac izravno krši i Božji naum o odmoru i ljudsko pravo na odmor. Poslodavci, koji su kršćani, trebali bi toga biti stalno svjesni a kod bezbožnih poslodavaca treba se pozivati na pravo svakoga čovjeka na odmor koje je određeno pozitivnim zakonima međunarodnog prava i svake države. Rekao sam prijatelju neka pokuša svom poslodavcu objasniti svoju situaciju i zamoliti ga, premda se radi o sezonskom poslu, da mu barem nedjeljom odobri par sati da može otići na misu i biti na obiteljskom ručku. Da li je uspio u borbi za svoja temeljna prava još ne znam. Daj Bože da jeste!

Hrvatske katoličke internetske stranice (64.)

Neokatekumenski put

U sekulariziranom svijetu koji se snažno razvija od druge polovice 20. stoljeća pod utjecajem znatnoga povećanja materijalnoga blagostanja u demokratskim društvima, jedan od evidentnih trendova jest i dekristijanizacija tj. zapostavljanje ili izlazak iz kršćanske vjere već krštenih vjernika. Kao odgovor na ove procese usporedo je u Katoličkoj crkvi nastao neokatekumenski pokret (grč. neos: nov; katechumenos: onaj koji biva poučavan, učenik; u ranoj Crkvi, vrijeme priprave za krštenje osoba obraćenih na kršćanstvo), kao sredstvo za reevangelizaciju suvremenoga čovjeka. Hrvatska internetska adresa jest:

http://www.camminoneocatecumenale.it/hr/index.asp

Na hrvatskom dijelu ove, inače izvorno talijanske internetske stranice, nalaze se, prije svega, dokumenti vezani za neokatekumenski put (Statut, Dekret, Interventi i sl.), a s druge strane, nekoliko podlinkova o nastanku ovoga puta, iskustvu pape Ivana Pavla II. s njime te komentar Statuta neokatekumenskoga puta od strane jednoga profesora kanonskoga prava. Inače, je stranica na talijanskome te na još nekim svjetskim jezicima stranica bogatija, tj. nisu svi originalni sadržaji stranice prevedeni na hrvatski jezik.

Neokatekumenski put utemeljen je 1964. u Madridu, a 2002. službeno je priznat od strane pape Ivana Pavla II. kao prvi pokrsni katekumenat u Crkvi. Neokatekumenski put nije udruženje, pokret ili redovnička kongregacija, već put kršćanske inicijacije za ponovno otkrivanje krštenja, odnosno kao katekumenat nakon krštenja u službi biskupija i župa. Neokatekumenski put danas je nazočan u više od 880 biskupija u svijetu s oko 16.700 zajednica u 5.000 župa, a uz to ima i 315 obitelji u misijama u najdekristijaniziranijim mjestima u svijetu.

s. b.