VJERNICI PITAJU – Piše: dr. Andrija Kopilović

Može li kršćanin štrajkati

U novije vrijeme se često susrećemo s društvenom nepravdom. Mislim konkretno na nepravednu naknadu za rad i na nerealnu i zakašnjelu isplatu – ovoga puta za žito. Ima li pravo kršćanin u svojoj savjesti na štrajk i druge vrste prosvjeda?

S. M., radnik, Subotica

U novije vrijeme se stvarno susrećemo u društvu s velikim nepravdama. Crkva nikada ne optužuje, ali u svjetlu evanđeoske nauke ima pravo, dapače dužnost, upozoravati na nepravdu i braniti ona prava koja su neotuđiva čovjekovoj osobi i kojih je darovatelj sam Bog. Crkva zna za krize društva, poznata nam je problematika društva u tranziciji, ali bih vam ipak na pitanje odgovorio jasno. U odgovoru ću se poslužiti Kompendijem socijalnog nauka Katoličke Crkve, jer je pitanje aktualno kako sada a često puta bilo je i u prošlosti, a nažalost bit će vjerojatno još dugo aktualno. Razmišljajući o ovom pitanju, dodirujemo pitanje prava radnika i pravednost nadoknade za rad. Među ostalim, čitamo: Prava radnika, kao i sva ostala prava, zasnivaju se na naravi ljudske osobe i njenom transcendentalnom dostojanstvu. Učiteljstvo za društvena pitanja smatra da je potrebno nabrojati neka od njih, u nadi da će ona biti priznata pravnim propisima: pravo na pravednu naknadu; pravo na odmor; pravo ”na radnu sredinu i proizvodne procese koji ne ugrožavaju fizičko zdravlje radnika i ne narušavaju njihov moralni integritet”; pravo na zaštitu osobe na radnom mjestu, ”tako da radnici ne moraju trpjeti bilo kakvo nasilje nad svojom savješću ili nad osobnim dostojanstvom”; pravo na adekvatnu novčanu pomoć neophodnu za egzistenciju nezaposlenih radnika i njihovih obitelji; pravo na mirovinu kao i na osiguranje u starosti, bolesti i u slučaju nesreća na radu; pravo na društvene mjere u vezi s materinstvom; pravo na okupljanje i udruživanje.

Ta prava su često povrijeđena, što potvrđuju izvjesne žalosne pojave kao što su nedovoljno plaćeni poslovi, rad bez zaštite ili rad neadekvatno prikazan. Naročito se u zemljama u razvoju često događa da su uvjeti u kojima rade muškarci, žene i djeca do te mjere nehumani da vrijeđaju njihovo dostojanstvo i škode njihovom zdravlju. Naknada je najvažniji instrument za ostvarivanje pravde u radnim odnosima. ”Pravedna plaća je legitiman plod rada”; veliku nepravdu čini onaj tko je uskraćuje ili onaj tko je ne isplaćuje blagovremeno i proporcionalno obavljenom poslu (up. Lev 19,13; 5. Lev 24,14–15; Jak 5,4). Plaća je instrument koji omogućava radniku da stekne zemaljska dobra. ”Vodeći računa o zadacima i učinku svakog ponaosob, o stanju poduzeća i o općem dobru, za rad treba pružiti takvu naknadu koja može garantirati čovjeku i njegovoj obitelji mogućnost da dostojanstveno žive ekonomskim, socijalnim, kulturnim i duhovnim životom.” Jednostavni dogovor između radnika i poslodavca u pogledu visine naknade nije dovoljan da bi se tako utvrđena naknada okvalificirala kao ”pravedna”, jer ona ”ne smije biti manja od iznosa potrebnog za izdržavanje” radnika. Prirodna pravda je starija i veća od slobode ugovora. Ekonomsko blagostanje jedne zemlje ne mjeri se isključivo količinom proizvedenih dobara, već i uzimanjem u obzir načina na koji se ona proizvode i zastupljenosti ravnomjerne raspodjele dohotka. Takva raspodjela bi trebala omogućiti svima da imaju na raspolaganju ono što im je potrebno za razvoj i usavršavanje vlastite osobe. Ravnomjerna raspodjela dohotka mora se ostvariti na osnovu kriterija ne samo komutativne već i socijalne pravde, odnosno uzimajući u obzir, pored objektivne vrijednosti rezultata rada, i ljudsko dostojanstvo subjekata tog rada. Istinsko ekonomsko blagostanje ostvaruje se i putem odgovarajuće politike preraspodjele društvenog dohotka. Ta politika treba, vodeći računa o općim uvjetima, na pravi način vidjeti i zasluge i potrebe svakog građanina.

Socijalno učenje Katoličke Crkve priznaje legitimnost štrajka ”kada je to neizbježan ili barem nuždan instrument za ostvarivanje razmjerne koristi”, nakon što su se svi ostali načini razrješavanja sukoba pokazali bezuspješnim. Štrajk, jedna od najmukotrpnijih tekovina sindikalnog udruživanja, može se definirati kao kolektivno i smišljeno odbijanje radnika da obavljaju svoje radne zadaće kako bi se putem pritiska koji se na taj način vrši na poslodavca, državu i javno mnijenje, zadobili bolji uvjeti za rad i njihov položaj u društvu. I štrajk, ma koliko izgledao ”kao (...) neka vrsta ultimatuma”, uvijek mora predstavljati miroljubivu metodu iznošenja zahtjeva i borbe za vlastita prava. Postaje ”moralno neprihvatljiv kada je praćen nasiljem ili kada mu se zadaju ciljevi koji nisu direktno povezani sa uvjetima za rad ili se kose sa općim dobrom”.

Nažalost, nepravde se događaju. Kršćanstvo kao vjera naučava evanđeoske vrednote. One su normativne. Međutim, čovjek kršćanin iako je u svijetu i nije od ovoga svijeta, kako bi rekao Isus, nije oslobođen odgovornosti za ovaj svijet. Suočiti se s nepravdom prvi je korak. Poslanje Crkve je rješavati probleme i poteškoće zajednički i dogovorno u svjetlu gore iznesenih načela. Cilj mora biti: Ljubav iznad svega i opće dobro. To nije uvijek lako. Ali u kršćanstvu ne vrijedi logika ”klin se klinom izbija” nego logika: ponuditi bolja rješenja. Kako ste vidjeli iz citiranoga dijela dokumenata, i štrajk nekada može biti ”ta ponuda boljeg rješenja”. No, u štrajk nikada ne smiju ulaziti osobe čiji je posao vezan za opće dobro kao što je prosvjeta, zdravstvo... Nikada se nevinome ne smije uskratiti pomoć. U vašem slučaju štrajk je samo krajnji ”krik” da se upozori na nepravdu. Svakako, kao kršćani, nikada ne smijemo zaboraviti ni molitvu kao temeljni zadatak svih nas da Bog koji vodi povijest spasi i naše vrijeme. Cesto zaboravljamo na to najjače sredstvo. Mijenjati svijet Božjom silom i Božjom logikom. To mogu svi i u svako vrijeme. A to je naša snaga, kaže apostol Pavao.