RIJEČ UREDNIKA – Piše: mr. Mirko Štefković

Od ljudi uzet, za ljude postavljen

U životu svakoga od nas postoji makar jedan dio, nešto što ni mi sami nikad nećemo razumjeti. Beskrajna razmišljanja, savjeti i upute drugih mogu nam pomoći da se približimo razumijevanju dotičnog otajstva, ali ono će i tada naći načina da izmakne mrežama naše spoznaje u koje ga poput zamke pokušavamo namamiti. Otajstvo se ne može zgrabiti, ono se promatra izdaleka s poštovanjem i divljenjem. Baš onda kad mu se prepustimo, kad ga više ne želimo po svaku cijenu strpati u uske okvire svojih zamisli, ono nas samo počinje obasjavati svojim svjetlom, u kojemu drugačije doživimo sebe i osjetimo kao da smo i od samog otajstva nešto spoznali.

Ne može biti drugačije niti kada je riječ o Božjem pozivu. Proteklih tjedana se mnogima od nas po tko zna koji put, poput valovlja koji nikad ne prestaju zapljuskivati krhke obronke ljudske spoznaje, spontano nametnulo pitanje o tome kako to Bog zove. Imamo dvojicu novih svećenika i čak petoricu đakona! Dok se u svetoj liturgiji u našoj nazočnosti događalo čudo, po kojem je Bog od običnih ljudi sebi posvećivao one koji će nastupati u Kristovo ime, a ti mu se ljudi jednom zauvijek slobodno stavili na raspolaganje, teško je bilo ne zapitati se kako je moguće spoznati taj nespoznatljivi poziv? Kako je moguće odgovoriti nečujnom glasu koji je ipak rječitiji od bilo kojeg govornika? Kako naći jasan odgovor na ova pitanja, kad su toliki utrošili cijele živote da bi Gospodinu iz dana u dan iznova izgovarali svoj ”Evo me”? Ne znam. Izgleda da odgovor na to pitanje ne može biti izgovoren riječju, nego samo životom. I zato smo tih dana, kada je naš biskup Ivan redio svećenike i đakone, osjećali kako nam se odgovor sam nametao, jer zaista Bogu ništa nije nemoguće!

Poznajemo tolike svećenike. Ima nas raznih. Mada smo danas radije, ponešeni duhom vremena kojemu se teško možemo oteti, u tim Božjim ljudima skloni gledati ono što je tako ljudsko, po čemu svaki od nas poput Petra ne može drugo doli pasti nice pred Otajstvom i reći ”Grešan sam čovjek, Gospodine”, ne smijemo izgubiti iz svijesti da su svećenici od Boga odabrani ljudi. Ni jednome se od nas po tom izabranju ne dariva anđeoska narav već, kao što se svećenik postavlja da posreduje za narod, tako je i on sam potreban molitve i podrške, jer i pored povjerenog mu otajstva pred Bogom često uzdiže prazne ruke. Svećenik je dakle smo jedan od ljudi, ali za njih postavljen, da po tome i sam više bude čovjekom. Divno je biti sredstvom spasenja u Božjim rukama za druge! To je dar koji se življen još više želi, koji se darovan još više umnaža. Zato je sv. Ignacije ovako molio:

Vječna Riječi, jedinorođeni Sine Božji.

Uči me pravoj velikodušnosti.

Nauči me da ti služim kako zaslužuješ.

Davati, a ne brojiti,

Boriti se, ne obazirući se na rane,

Raditi, a ne tražeći počinka,

Žrtvovati se ne očekujući druge nagrade

Osim svijesti da sam ispunio tvoju volju.

Amen!

Neka nam zato čitanje ovog broja Zvonika bude na poticaj, da i sami izreknemo bar jednu molitvu za naše svećenike, osobito za one koji tragaju za prvotnim žarom i oduševljenjem, ali ih tako teško nalaze. Molimo da niti jedan od nas ne posustane, nego da duboko zagledani u Krista, za druge još više mognemo biti odrazom njegovog milosnog Lika.

Vaš urednik