DJECA – Uređuje: Katarina Čeliković

Radosti i tuge dužijance

Ljeto je vrijeme sunca, odmora, vrijeme žetve i dužijance.

Roditelji zahvaljuju Bogu na svemu što im je na zemlji rodilo, ali zahvaljuju i djeca koja su uvijek uz odrasle. A vi ste posebno lijepi u ovo vrijeme zahvale.

Pogledajte koliko vas je na svim zahvalnim priredbama, u svim mjestima gdje se slavila dužijanca!

Dužijanca je radost velika, ponos što imamo najljepšu zahvalu Bogu. Uvijek ćemo svoju radost pokazati i drugima.

A tuge je bilo u Subotici zbog kiše – povorke ove godine nije bilo. Ali, i na tome zahvaljujemo Bogu, to je bila njegova volja. A on je dopustio da sve dužijance lijepo prođu, bila su ”Bandašicina kola”, puno igre i veselja.

Druga je tuga ispunila mnoga srca u Sonti. Jedan Josip slavi dužijancu u nebu. Neka Bog bude utjeha i nada svima čija srca plaču, posebno njegovim roditeljima.

A već nas čekaju novi izazovi – počinje nova školska i vjeronaučna godina. Neka i ovaj početak bude s Božjim blagoslovom.

Vaša Zvončica

BRAT ANĐEO RASTJERUJE ĐAVLE

Iz Liber de Conformitate Bartolomeja iz Pise

Brata Anđela, bliskog prijatelja svetog Franje, jednom je prilikom jako uznemiravao neki đavao. On je bio toliko preplašen da se nije usudio ostati sam. Tako se povjerio svetom Franji, koji mu je savjetovao da ode na vrh visokog brda i da tamo sabere sve đavle vičući : ”O, preponosni đavli, priđite mi, svi vi, i učinite sa mnom što vas god volja!” Tako je brat Anđeo i učinio, te se, kad je vidio da se nijedan đavao nije pojavio na brdu, prestao bojati.

Draga djeco, iz ove kratke priče vidjeli smo kako nam je sveti Franjo, dao dobar savjet, i nama, koji se ponekad uplašimo kao brat Anđeo. Sveti Franjo nam predlaže da se obratimo onom kojeg se bojimo i da nam učini što mu je volja, i tako će nas proći strah. Pa pokušajmo!

Priredio: Silvester Bašić

IN MEMORIAM – JOSIPOV POSLJEDNJI PLES

Dvadeset šesti, sedmi i osmi srpanj bili su dani puni tuge za mnoge Sonćane. Dani nevjerice, dani nemoći, dani bola. S nevjericom su članovi KPZH ”Šokadija” primili vijest da je dvanaestogodišnji član njihovoga dječjega folklornoga odjela, mlađi sin voditeljice malih plesača Kate, Josip Bukovac Jole, otplesao svoj posljednji životni ples. Maleno srce nije izdržalo za sebe preteški teret; osvit dvadeset šestoga srpanjskoga dana donio je Josipu vječitu tamu. Svjetlo mu nije mogla vratiti nemoć ujaka Mate i brata Siniše, svjetlo mu nisu mogli vratiti ni nijemi krici bola majke Kate i oca Marinka, svjetlo mu nisu mogli vratiti niti svi liječnici ovoga svijeta. Svjetlo na koncu tunela ostalo je maleno, nedostižno, tunel je za Josipovo srce bio predug. ”Bog ga je uzeo sebi” – kako reče preč. Jakob Pfeifer nad malim odrom, ”jer je pravedan, a volja Njegova za čovjeka je nedokučiva”. Ostalo nisam razumio, u glavi mi je tutnjilo ”pravedan, pravedan...”, pred očima su mi se miješale boje narodnoga ruha oko malenoga odra, staroga šokačkoga ruha u koje su se obukla djeca s kojom je do prije nekoliko dana plesao, igrao se i mangupirao, radovao se životu. Bože, pa to je za njihov uzrast primjereno, kada će, ako ne u ovima godinama? Iskrene, teške djetinje suze i glasni jecaji bola, nijemi pozivi da obuče ruho i stane među njih, kako bi skupa otplesali još koji ples, ispratile su Josipa na posljednji put, ispratile su ga do vrata Raja. Pred ovom slikom ustuknula je i nemjerljiva bol roditelja, ustupili su svoje mjesto iza odra malim folklorašima. Slomljena majka Kata ih je zaštitnički prigrlila i samo tiho prozborila: ”Hodite, djeco, odmah iza Josipa, vi ga ispratite, vi ste njegovi i moji...”. Teško je bilo slušati jecaje te djece, teško je bilo gledati malena lica iskrivljena od bola i suza dok je žuta zemlja neumitno prekrivala njihova prijatelja Josipa. Josip je zauvijek otišao od sviju nas, sad je već zasigurno u društvu anđela. Jedino je sigurno da će Josip zauvijek ostati u našim molitvama i pjesmama,

da će zauvijek ostati u našim srcima.

Ivan Andrašić

ZLATNE NITI

      Kad risari i risaruše more zlatnog žita kose
      Na risarušama stari farbač, opasane štrangom,
      Na nogama opanke,
      A vrlo često rukovetaju i bose.

      Risar stari u gaćama od šest pola bile ko snig
      Da'će valda one četri doljače onoliko žita
      Da pokriju nasrid njive proplanak i brig.
      Kad se ljudi žito kosi, teče znoj sa lica
      A suza radosnica kad zazuji vršalica.

      Kad zamriši atarima pogača,
      lakumići i debela uzlivanca
      U daljini se čuje lagana, tiha muzika
      Stigla nam je ljudi naša lipa Dužijanca.

      Hatojaši, gazde risari i risaruše,
      Ko i lani, svi su nasmijani.
      Igra, pisma i veselje neće skoro stati,
      Dogodine ovo veselje
      triba, Bože, dočekati.

      I tako od dana do dana
      Od godine do godine
      Svakog risa, krstina do krstine.
      To je naš kruv, svakidašnji bili
      Utkan u ravnicu ko zlatne niti po atletskoj svili.

Katica Bačić