INTERVJU – Razgovarao: Mirko Štefković
RAZGOVOR S VISOKIM GOSTOM DUŽIJANCE KARDINALOM McCARRICKOM
Jednostavnost koja govori
Umirovljeni washingtonski nadbiskup kardinal Theodore Edgar
McCarrick rođen je 1930. u New Yorku. U Washingtonu je studirao
filozofiju, teologiju i sociologiju. Za svećenika je zaređen
1958., a nakon toga jedanaest godina djeluje kao profesor i
duhovnik na Sveučilištima u Washingtonu i Puerto Ricu. Potom
postaje osobni tajnik njujorškog nadbiskupa sve do dana kada je
zaređen za pomoćnog biskupa. Od 1981. stolni je biskup
novoosnovane biskupije Metuchen, zatim od 1986. nadbiskupije
Newark, a od 2000. postaje washingtonskim nadbiskupom. Godinu
dana kasnije papa Ivan Pavao II. uvrstio ga je u Kardinalski
zbor. Sudjelovao je na Konklavi 2005. godine, a od ožujka 2006.
je u mirovini.
Zv.: Uzoriti, više puta ste već bili u zemljama bivše Jugoslavije
i kao sociolog stekli dobru sliku o našoj situaciji. Kako
vidite suživot različitih kultura na ovim prostorima?
– Ovo je teško pitanje, jer na teritoriju bivše Jugoslavije ne
živi samo jedan narod. Ono što se može reći za Hrvatsku možda
ne važi za Srbiju ili Makedoniju. Naime, svi ovi narodi su se
razvijali na vrlo različite načine. Puno je čimbenika koji su
utjecali na to. U formiranju pojedinih kulturnih ozračja
religija igra važnu ulogu, a jednako tako i odgoj.
Zv.: Da li bi religija odnosno vjera mogla biti dobar temelj
suživota ovih različitih kultura?
– Da, svakako! U svim povijesnim momentima jednog naroda, bilo da
se radi o poteškoćama ili o blagostanju, religija može biti
stupom opstanka. Osobito u višenacionalnim sredinama, poput ove
vaše, religija odnosno vjera ima ključnu ulogu u formiranju
kulturnog identiteta dotičnog naroda, odgajajući ga za ljubav
prema drugima.
Zv.: Našu biskupiju tvore razni narodi i svaki od njih ima
vlastiti jezik i kulturu. Jednako je tako svakom narodu vlastit
put inkulturacije na kojem stječe baštinu prožimanja vjere i
kulture. Te osobitosti nije dobro miješati ili izjednačavati,
mada na koncu svi pripadamo istoj Crkvi. Kako Vi vidite tu
različitost u jednoj katoličkoj Crkvi?
– Ovo je također teško pitanje. Reći ću vam kako je kod nas u
Sjedinjenim Američkim Državama u koje su se slile tolike bujice
naroda. Na početku se mislilo da svi mogu biti ujedinjeni samo
jednom kulturom. O tome se puno govorilo, ali u novije vrijeme
tu ideju više ne dijeli većina profesora i sociologa. Svaki
narod drugačije doživljava promjene, drugačije se suočava s
novim situacijama. U tome religija ima važnu ulogu. Isto važi i
za vas ovdje. Različite vjeroispovijesti i religije mogu
također i ovdje biti polazišnom točkom obraćenja sviju i
njihovog zbližavanja. U tome osobita uloga pripada obiteljima.
Zv.: Danas ste s nama slavili Dužijancu. Za nas Hrvate–Bunjevce u
ovom kraju ona je svijetli primjer inkulturacije vjere. Kako
ste ju Vi doživjeli?
– Ovo je za mene bio osobit dan. Doznao sam puno toga o vašoj
kulturi. Vidio sam tolike mlade u prekrasnim nošnjama. Ono što
sam zapazio na licima tih mladih ljudi je ponos na svoje
korijene i vjeru, tj. što pripadaju narodu punom života. To me
se posebno dojmilo! Rekao sam: ”Hvala Bogu, što ovaj narod ima
ovako dobru priliku za živjeti svoje zajedništvo, jer u tome je
njegov opstanak.”
Zv.: U svojoj propovijedi pozvali ste nas na radost, a isto ste
ponovili i prigodom postavljanja blagoslovljenog kamena
temeljca za novu bogosloviju. Kako ova bogoslovija može biti
uzrokom radosti za Crkvu, osobito kad pred očima imamo naše
mlade?
– Vjerujem da je mjerilo katoliciteta jedne lokalne Crkve način
na koji obitelji rađaju duhovnim zvanjima. Životnost župne
zajednice se očituje upravo po duhovnim zvanjima koje iznjedri.
Mislim da će mogućnost ulaska u bogosloviju ovdje mnogim
mladima biti na poticaj da o tome barem razmišljaju. Znati da
ovdje u ovom gradu, u ovoj biskupiji ima mladih koji slijede
Gospodina na putu ka svećeništvu, koji traže načina kako
živjeti svetost za druge, već puno znači za nekoga kome je
Gospodin uputio svoj poziv. Mislim da je bogoslovija velika
prilika za mladež ovog kraja.
Zv.: Danas ste obećali da ćete moliti za našu Crkvu, za naše
obitelji. U velikoj zahvalnosti ćemo isto činiti i mi, moleći
za Vas i za Crkvu u Vašoj domovini. Recite nam za kraj, s kojim
osjećajima napuštate Suboticu?
– Odlazim s nakanom da se što prije ponovno vratim. Ovdje se
osjećam kao u velikoj obitelji. Narod me je tako toplo i
srdačno prihvatio, zato rado želim ponovno doći.
Ono što sam osobito zapazio na licima tih mladih ljudi je ponos
na svoje korijene i vjeru, tj. što pripadaju narodu punom
života.
| 
