II. VATIKANSKI KONCIL – Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD

Blažena Djevica Marija i Crkva (LG VIII)

ŠTOVANJE BLAŽENE DJEVICE U CRKVI (16)

1. Narav i temelj štovanja

Crkva s pravom posebnim štovanjem časti Mariju, po Božjoj milosti poslije Sina najuzvišeniju od svih anđela i ljudi, kao presvetu Božju Majku, koja je sudjelovala u Kristovim otajstvima. Već od najstarijih vremena vjernici štuju Blaženu Djevicu pod nazivom ”Bogorodice”, pod čiju se zaštitu molitvama utječu u svim pogibeljima i potrebama. Osobito je od Efeškog sabora štovanje Marije u Božjem narodu čudesno poraslo u iskazivanju časti i ljubavi, u zazivanju i nasljedovanju, kao što je sama rekla: ”Blaženom će me zvati svi narodi, jer mi je velike stvari učinio onaj koji je moćan” (Lk 1, 48) (LG 66).

Konstitucija ovdje ističe temelj marijanskog štovanja: bogomaterinstvo i sudjelovanje s Kristom u djelu otkupljenja. Marijina svetost jedan je od glavnih temelja štovanja. Već od njezina neokaljanog Začeća ona je sveta, rasla je i prianjala uz Očevu volju i prolazila stazu trpljenja. Uz Marijinu svetost kao temelj štovanja ovdje gledamo i na njezino jedinstveno poslanje i jedinstveni položaj unutar naroda Božjega, kojemu je ona istodobno preodličan član, divan uzor i preljubljena Majka, njezin trajan i djelotvoran zagovor, njezina slava koja služi na čast svemu ljudskom rodu. No, iznad svega temelj marijanskog štovanja jest njezino bogomaterinstvo, koje ima svoj posljednji razlog postojanja u nedokučivoj i slobodnoj Božjoj volji, koja kao vječna i božanska ljubav (1Iv 4,7–8, 16) ispunja sve stvari po planu ljubavi. Bog je Mariju ljubio i velike joj stvari iskazao (Lk 1,49). Bog je Mariju ljubio zbog nje same i ljubio ju je zbog nas. Bog se njoj dao i nama je nju dao.

2. Prvi počeci marijanskog štovanja

Teško je odrediti prvi početak štovanja Marije u povijesti Crkve. Najstariji trag je molitva Mariji koja se do danas sačuvala i još živi u dušama i riječima Marijinih štovatelja. To je molitva: ”Pod obranu se tvoju utječemo, sveta Bogorodice...”, koja potječe iz 4. stoljeća, ako ne već iz 3. stoljeća. Naime, u 4. stoljeću nalazimo tragove Marijinih blagdana. U Carigradu se 26. prosinca štuje Spomen Djevice prije Efeškog sabora (431). Za to stoljeće možemo reći da je prvo proljeće marijanskog štovanja. U njemu se dižu i prve crkve posvećene Mariji, kao ona u Efezu, te u Rimu (Maria Antiqua, Maria Transtevere i Maria Maggiore). Tako da Sabor ističe kako je marijansko štovanje, osobito nakon Efeškog sabora, koji pada u 5. vijek, poraslo, jer je već prije bilo ukorijenjeno u narodu, koji je time očitovao reakciju protiv Nestorija prigodom toga sabora. Sadržaj starih molitvenih obrazaca u čast Mariji odiše čašćenjem, ljubavlju, zazivanjem i nasljedovanjem. Molitveni simboli su puni duha zajedništva. Kršćani su Mariju zazivali kao svoju majku i majku svih. Nadalje, saborski tekst navodi Magnifikat (Lk 1, 48) u kojem se nalazi prvi biblijski temelj marijanskog štovanja i proročko tumačenje činjenice njegove ukorijenjenosti i razigranosti u Božjem narodu. Taj biblijski navod važan je s ekumenskog gledišta. U tim su riječima Calvin i Luther gledali uzor–obrazac molitve. Oni su posebno isticali kako Marija ne kaže, kao farizej iz Evanđelja, da je ona učinila velike stvari, nego izriče radost i zahvalnost što je Bog u njoj izveo čudesna djela. Nažalost, poslije su obadvojica skrenula s puta štovanja Marije. Tako je npr. Calvina do tolike mjere ljutilo moljenje ”Zdravo Marije” da je zbog njezina recitiranja znao ponekog strpati u zatvor. Danas se reformirane Crkve sve više vraćaju Lutheru i Calvinu prijašnjemu, tako da se po Evanđeljima s njima dodirujemo.

3. Marijansko štovanje, doduše, različno od poklonstvenog štovanja, ali je njegov potporanj

Iako je štovanje, takvo kakvo je u Crkvi uvijek bilo, sasvim posebno, ipak se bitno razlikuje od poklonstvenog štovanja, koje se iskazuje utjelovljenoj Riječi jednako kao i Ocu i Duhu Svetom, ali koje ono nužno podupire (LG 66).

O čemu se zapravo radi? Radi se o našem stavu prema nekome. Ne možemo stajati jednako pred jednim svecem i pred Marijom, majkom Boga i Gospodina našega Isusa Krista i našom majkom. Naš stav ne određujemo mi nego onaj prema kome se odnosimo. Prema ženi se ne možemo drukčije odnositi nego kao prema ženskom biću. Prema majci se ne možemo drukčije odnositi nego kao prema začetnici svoga života. Ni prema Mariji se ne možemo odnositi drukčije nego kao prema majci otajstvene Glave i prema majci našeg kršćanskog bića, koja se za to biće zauzimala i još se majčinski zauzima. Zato je naš stav prema njoj zaseban, a naši odnosi prema njoj ne daju se svesti na odnose prema svecima, našoj braći, naše štovanje Marije ne da se uspoređivati sa štovanjem svetaca. Nije isto štovati Mariju i svece. Štovanje Marije je uzvišenije od svetaca i prema tome dragocjenije u našem religioznom životu, koji ima prednost pred štovanjem svetaca. Ono je djetinje štovanje. Mi ne štujemo sveticu Mariju, nego štujemo Majku Mariju. Ipak, i to štovanje nije božanskog ranga. Marija nije ni bog ni božica. Marija je čovjek, kao i svi ostali ljudi s kojima je Sin Božji, uzimajući ljudsku narav, stupio u odnos naravnog sinovstva. Mi se klanjamo Bogu Ocu, Sinu i Duhu Svetomu. Čin kojim štujemo Mariju nije poklon. Čin kojim štujemo Krista jest poklon. Marijanskim štovanjem, činom kojim štujemo Mariju i koje nije i ne smije biti poklon, ne možemo i ne smijemo štovati Krista. Za štovanje Krista traži se drugi čin, traži se poklonstveno štovanje. Pred tim vidom marijansko štovanje mora ostati odvojeno od štovanja Krista. Jer smo ljudi, ne možemo ono što je različito u isto vrijeme izvršiti. Najprije Mariji štovanje, a onda Kristu poklon ili najprije Kristu poklon, a onda Mariji štovanje. To ne znači da štujući Mariju zaboravljamo Krista ili vršeći poklon Kristu zaboravljamo Mariju, već to znači – štujući Mariju štovati Mariju, a ne Krista, i vršeći poklon Kristu, ne klanjati se Mariji. Nije pravedno čovjeka koji u zanosu stoji pred Gospom, štuj u ći je, nazivati defektnim kršćaninom, koji štuje Mariju, a zaboravlja Onoga koga ona drži na rukama. Ne zaboravlja ga, nego sada štuje nju, a dok štuje nju, nemoguće mu je klanjati se izravno Isusu. U tom smislu kaže sabor da marijansko štovanje podupire poklonstveno štovanje Boga. Napose ističe da nas vodi k štovanju utjelovljene Riječi Božje, tako da, dok častimo Majku, pravo upoznajemo Sina, ljubimo ga, slavimo i vršimo njegove zapovijedi, onog Sina, zbog kojega je sve i u kojemu je vječni Otac htio da stanuje sva punina. Bog je za nas u Isusu Kristu, koji je Sin Marijin, pa je normalno da nas k njemu otpravlja. Kad ne bismo u duboku poklonu stajali pred Kristom, Marijinim Sinom, ne znam što bismo radili pred ženom koja se zove Marija. I obratno, kad ne bismo u duboku štovanju stajali pred Marijom, Isusovom majkom, ne znam što bismo radili pred čovjekom koji se zove Krist. Važno je uvijek naglašavati ovu kristocentričnost marijanskog štovanja. Štovanjem Marije kao bića otvorena i bogomaterinski dovršena neizmjernim Bogom, nužno smo vođeni štovanju Boga i štovanju božanskih osoba, koja je svaka na svoj način ispunjaju u njezinoj egzistencijalnoj dovršenosti.