ZAJEDNO NA LITURGIJI –Piše: dr. Andrija Kopilović

19. 08. 2007. – DVADESETA NEDJELJA KROZ GODINU

Jr 38,4–6.8–10; Ps 40,2–4.18; Heb 12,1–4

Lk 12,49–53

Gospodine u pomoć mi priteci

Čitanja današnje nedjelje na neki način u nas unose tjeskobu. Radi se, naime, o proroku Jeremiji koji je prognanik, a i odlomak evanđelja govori o razdoru u zajednici. Stoga je razumljivo da psalam 40. poručuje u molitvi ove nedjelje sigurno utočište u svakom progonstvu i razdjeli, a to je Gospodin. Temelj odnosa u takvim trenucima našega života je pouzdanje. Bog se saginje da usliša naš vapaj, jedini On nas iz jame propasti i iz blata kalnoga podiže. Čovjek s takvim vjerskim iskustvom novom snagom navješćuje, dapače, pjeva i slavi Boga posve drugačijom snagom nego onaj koji toga iskustva nema. Spoznaja vlastite ugroženosti je spasonosna ako uočimo da na kraju te tjeskobe čeka Gospodin koji se brine za nas. Stoga se ponavlja sigurnost nade: Ti si pomoć moja i moj Spasitelj; o Bože moj, ne kasni! Iskustvo takve molitve osobito je danas aktualno, jer smo u stalnom procjepu između onoga što je jasno pred nama kao cilj i svega onoga što nas na tom putu blokira i smeta. Vjernik bi našega vremena upravo trebao biti ponajprije i iznad svega svjedok nade, kako reče apostol Petar: opravdati nadu koja je u nama.

26. 08. 2007. – DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU

Iz 66,18–21; Ps 117,1–2; Heb 12,5–7.11–13

Lk 13,22–30

Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje

Vjerničko iskustvo ove nedjelje je iskustvo spasenja. Svaka liturgija je iskustvo spasenja, ali je u nekim susretima to osobito naglašeno. Ova nedjelja govori o izabranom narodu koji se nada povratku u svoj sveti grad, a Isus govori kako se po njemu i u njemu otvaraju vrata spasenja. Ali otvorena vrata Krista i nas čine otvorenima Kristu. Stoga su danas u liturgiji samo dva retka Psalma 117. koji želi kriknuti: Hvalite Boga! Zašto? Sav ljudski život ima samo utoliko smisao ukoliko je proslava Božja ili hod Božji po nama na ovom svijetu. U osobitim trenucima se ta proslava očituje kada je jedini način izričaja vjere slavljenje i hvala. Psalmist poziva da radi tih velikih i čudesnih spasenjskih djela kliču Bogu svi puci i slave ga svi narodi. Nažalost, nikada neće svi ljudi ni vjerovati, a kamoli slaviti Boga, no to ne umanjuje našu dužnost da po nama i preko nas Bog bude proslavljen u svima. Njegova ljubav je očinska, te je darovana svima. Vjernost Božja je baš ovakvim djelima dokazana i ostaje dovijeka, stoga ova dva retka psalma izražavaju slavljenički i hvalbeni stav vjernika koji je svjestan Božje vjernosti i želi u tom savezu ostati dovijeka.

2. 09. 2007. – DVADESET I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU

Sir 3,17–18.20.28–29; Ps 68,4–7.10–11; Heb 12,18–19.22–24

Lk 14,1.7–14

U dobroti, Bože, ti si pripravio dom siromahu

Današnjim bogoslužjem postavlja se jedno temeljno pitanje naše duhovnosti. To je pitanje poniznosti i jednostavnosti. Čovjek je složeno biće. Zaveden istočnim grijehom, on je postao ohol. Oholost je izvor svih zala. Đavao je otac laži i ostvarena oholost. Psalam 68. povezuje čitanja ove nedjelje i slavi Boga ponajprije zato što je uvijek na strani siromaha, udovica, progonjenih i umornih. Zašto? Bog je Otac. Svi smo mi sinovi i kćeri Božje. Odnos roditelja i rođenoga u sebi nosi nesalomiv odnos poštovanja i priznanja roditeljem onoga od koga primismo sve. Od Boga primamo sve. To razumiju samo iskreni, istiniti i ponizni. Bahat i ohol čovjek toga ne razumije. Stoga psalmist poziva da biblijski pravednik bude istinit, ponizan i stoga radostan. Njegova snaga pravednosti proističe iz priznavanja Boga Gospodarom. Bog, kao Gospodar i Otac, u pravednosti i ljubavi po naravi je okrenut ugroženima, malenima i obespravljenima. Zato psalmist hvali Boga jer je Spasitelj takvih. Ne samo Spasitelj, nego i pomoćnik i izbavitelj, jer On beskućniku daje stan, a sužnja izvodi na slobodu. Duhovnost kršćana je u jednostavnosti i poniznosti slaviti Božju dobrotu.

9. 09. 2007. – DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU

Mudr 9,13–18; Ps 90,3–6.12–14.17; Flm 9–10.12–17

Lk 14,25–33

Gospodine, ti nam bijaše okrilje od koljena do koljena

Istina je temelj svega. Istinitost je snaga koja čovjeka stavlja u realni svijet. Velika je napast živjeti u lažnom svijetu koji se oko nas gradi, a još je opasnije izgraditi oko sebe lažni svijet. Mudrost je osobiti Božji dar spoznavanja istine o sebi, o svom životu i poslanju. Jedna od tih mudrih spoznaja je i naša prolaznost. S druge strane, jednako tako važna spoznaja je i Božja vječnost. Te se dvije spoznaje susreću u čovjeku. S jedne strane vidimo svoju prolaznost kao ”dah koji prolazi”, a s druge strane spoznajemo Boga koji je vječan. Psalam 90. u današnjoj liturgiji želi spojiti te dvije stvarnosti, te dvije istine i povezati poruku knjige Mudrosti i evanđelja po Luki iz današnje mise. Naš život je kratak. U Božjim očima je kao dan koji je prošao. Kao san, kao trava. Ta spoznaja nas uči da znamo vrednovati te svoje brzo prolazne dane. Darovani su nam i za njih smo odgovorni. Psalmist je svjestan da u tom ”koracanju” danima i griješimo. Stoga vapije: Milostiv budi slugama svojim. S druge strane psalam moli Božji blagoslov na te dane, da ih Gospodin učini blagoslovljenima. Naša spoznaja istine i dar Božje milosti čini čovjeka – unatoč prolaznosti – sretnim u životu. Tako i prolaznost biva realnost prihvatljiva i spasenjska.