VJERNICI PITAJU – Piše: dr. Andrija Kopilović

Dužijanca je otvorena prema drugima

Čula sam da je visoki gost na Dužijanci ove godine američki kardinal. Kako je došlo do toga da netko izdaleka bude na proslavi završetka žetve?

N. I., Subotica

Sada se postavlja pitanje da li Dužijancu, jedinstven i najjači savez vjere i kulture, zatvoriti u vlastitu zajednicu do te mjere da polako nestaje ili je otvoriti i tim otvaranjem dati sebi veću obvezu, a drugima mogućnost spoznaje o nama samima.

Dužijanca je samo povod da malo šire razmišljamo o samoj naravi katoliciteta naše Crkve i o fenomenu inkulturacije. Dužijanca je, kako vam je poznato, obiteljska svečanost. To je čin zahvale unutar obiteljske zajednice na završetku žetve. Ne vjerujem da tu zahvalu imaju samo Hrvati–Bunjevci u ovom kraju. Sigurno ne. Svaki čovjek na svoj način zahvaljuje i svaki narod ima svoj način proslave završetka velikih radova. Ono što je važno uočiti kod proslave Dužijance je činjenica da je jedan župnik, ovaj puta mons. Blaško Rajić, uočio sakralnost i ljepotu tog obiteljskog načina slavljenja zahvale za najvažniji posao: žetvu. Pronicljivi duh dobroga pastira vidio je daleko ispred sebe ono što mi danas imamo. Ponajprije je skoro istovjetno obitelj prenio u ”veliku obitelj” – župnu zajednicu. Tako je Dužijanca slavljena doslovno istim sadržajem i običajem samo unutar zbora vjernika i euharistije. Kasnije se taj događaj Dužijance učinio pogodnim da se oko njega okupi sve ono što može pridonijeti svečanosti slavljenja. Prve Dužijance se nisu razlikovale od svečane euharistije i teoforične procesije, koje su inače u to vrijeme bile svake mlade nedjelje. No, vrlo brzo je proslava Dužijance postala identifikacijski znak oko kojega su se najrađe okupljali, napose mladi. Tako su zapravo dva datuma bile izvanredne odrednice okupljanja mladih, a to je Marin–dan s Velikim prelom i Dužijanca. Prelo nije nikada ni bilo, ni postalo crkveno i duhovno, jer je u sebi nosilo u biti zabavni karakter. Druženje i zabava. Ali je postalo jednako tako identifikacijski znak Hrvata–Bunjevaca ovoga kraja.

Dužijanca je pošla drugim putem. Jer u sebi nosi duhovnu dimenziju, molitvene zahvale, ona je odmah postala čvrsta sprega susreta vjere i kulture. Duha, uma i srca. Običaja, baštine i doživljaja. Stoga je Dužijanca od samoga početka u trajnom usponu. Ona je imala nekoliko kriza, ali su bile uvijek nametnute izvana. No, Dužijanca stoji. Drugim vatikanskim saborom Crkva je u cjelini zauzela stav otvorenosti. Ona se na tom Saboru jednostavno otvorila kako bi je svatko mogao promatrati iznutra. Taj Sabor je skrenuo povijest Crkve u drugom pravcu. Katolicitet Crkve došao je do izražaja ne samo unutar Crkve, nego za sve koji žele Crkvu upoznati i vidjeti iznutra. Sadašnji papa Benedikt XVI. na osobit način vidi ovaj trenutak povijesti kao izazov susreta i dijaloga znanosti i vjere, te prožimanje vjere i kulture. Dapače, Papa u ovom času vidi i spas Europe u tom uzajamnom prožimanju i snažnom impulsu susreta. Tako, dakle, ako se male stvari mogu usporediti s velikima, i naša Dužijanca se nameće kao model rješenja upravo time što se snažno prožimaju susret vjere i vjerskoga s društvenim i kulturnim. To prožimanje daje snagu. Ono postaje impuls – poticaj. Kada takvoj svečanosti susreta vjere i kulture predsjeda najviši dostojanstvenik Katoličke Crkve, a to su najčešće kardinali, onda i sam događaj prima novu dimenziju. On postaje opće–katolički. Dakle, ovakav način proslave nikako nas ne osiromašuje, nego obogaćuje.

S druge strane, činjenica je da je Crkva kao takva po svojoj naravi utjelovljena u konkretnu zajednicu, u konkretan narod. Nema Crkve bez naroda i bez imena. Ona je trajno utjelovljenje u konkretnoj zajednici. Vrlo je važno naglasiti da narodna zajednica sa svim svojim etničkim i nacionalnim elementima ne mora odstupiti ni koraka u svom identitetu, osim u onom što se kosi direktno s objavljenom istinom, dakle, vjerom. Inkulturacija je proces kada tu crkvenost, pa i katoličku, obogaćuje svojim vlastitostima pojedina etnička skupina, a osobito nacionalna zajednica. U našem slučaju to je upravo Dužijanca. Od samih početaka, kad se još nije ni rabio izraz inkulturacija, ona se ipak dogodila. Na svoj način Dužijanca je prvijenac onoga što je danas postao model pastorala. Vrednovanje svega onoga što je bogatstvo jednoga naroda u suživotu s liturgijom i liturgijskim slavljima. Ne niječemo time da Dužijanca ima i druge elemente koji nisu prožeti liturgijom. No, sam događaj Dužijance je upravo jedinstven i najjači savez vjere i kulture. Najveći domet inkulturacije. Sada se postavlja pitanje da li tu činjenicu zatvoriti u vlastitu zajednicu do te mjere da polako nestaje ili je otvoriti i tim otvaranjem dati sebi veću obvezu, a drugima mogućnost spoznaje o nama samima.

Pitanje je dakle da li ćemo o Dužijanci mi govoriti, ili će Dužijanca govoriti o nama? Mislim da je u današnje vrijeme intenzivne komunikacije daleko uvjerljiviji govor o nama kada to ne činimo mi riječima, nego kada događaj govori o nama. Na nama je brižno čuvati norme baštine i tradicije i što savjesnije, pa i ljubomorno čuvati izvornu ljepotu i kao dobri domaćini ponuditi svima koji je žele vidjeti i doživjeti, a napose prihvatiti poruku što Dužijanca u sebi nosi.

Ovoga puta, izbor za visokoga gosta pao je na washingtonskog nadbiskupa, kardinala Theodora McCarricka. Zašto? On je jedan od najutjecajnijih kardinala našega vremena. Već je jedanput bio u Subotici. Tom zgodom je dobio na dar monografiju Dužijanca. Izrazio je svoje divljenje baš tom dijalogu vjere i kulture. U tom događaju on vidi oživljavanje vjere, a ne tek tradiciju. Vjera je koheziona snaga koja okuplja, a ne ”konzervira” običaj, ona ga nadahnjuje i prožima. Član je nekoliko središnjih rimskih institucija, kao što je Komisija ”Pravda i Mir”, zatim Komisije za emigraciju i migraciju, ekumenizam, itd. Za njegovo vlastito iskustvo ovaj susret je obogaćenje. Mislim, dakle, da ćemo i dalje slaviti Dužijancu s velikom pripravom, jer nas na to obvezuje sama činjenica postojanja Dužijance, a pastoralno vjerojatno odgovaramo onom što Crkva traži: biti katolik otvoren, ali autentičan i svoj. Zašto ne bi to i drugi doživjeli i o nama svjedočili?