SVETAC MJESECA – Piše: Stjepan Beretić

4. kolovoza – Sveti Ivan Marija Vianney

(*8. svibnja 1786. + 4. kolovoza 1859.)

* Seljačko dijete * seljački sluga * uz njivu i štalu učio latinski * đak seoskog župnika * mladomisnik od 30 godina * Božju pomoć tražio molitvom i postom * bičevao se i pokoru činio * podigao dvije škole i sirotište * traženi pučki propovjednik * traženi ispovjednik * zatočenik ispovjedaonice, svećeništva i pokornika * zaštitnik i uzor župnika

Nedaroviti đak

Ars – malo francusko selo postalo je velikim stjecištem hodočasnika iz cijeloga svijeta zahvaljujući svome svetom župniku. Roditelji svetoga Ivana Arškog su Matthieu Vianney i Marie Beluse. Živjeli su u seocu Dardilly. Oni su se 8. svibnja 1786. obradovali svome četvrtom djetetu, komu su na krštenju dali ime Jean–Baptiste Marie (Ivan Krstitelj Marija). Mati ga je odgojila u vjeri. Dječak je želio postati svećenik, a škola mu teško išla. No, nije tada bilo ni odgovarajućih učitelja. Učio je koliko mu je njiva i štala to dopuštala. Bilo je to i vrijeme Francuske revolucije, vrijeme stalnih progona katoličkih svećenika. Kad je 1809. godine pozvan u vojsku, prekinuo je školovanje, da bi ga nastavio nakon amnestije 1811. godine. Ivan Marija je bio stariji od ostalih bogoslova, pa mu je i stoga učenje teže padalo. Godine 1815. otpušten je iz bogoslovije, a da nije položio odgovarajuće ispite. To što mu je škola teško išla, očito nije bilo zapreka za svećeničko ređenje. Nakon posebnog ispita pred generalnim vikarom 1815. godine, Ivan Marija Vianney je u Grenoblu zaređen za svećenika. Bilo mu je 30 godina.

Župnik u zanemarenoj župi

Poslije mlade mise Ivan Marija je postao kapelan kod onog župnika koji ga je poučavao u latinskom. On ga je uveo i u duhovni život, a kad je nakon četiri godine njegov strpljivi učitelj umro, Ivan Marija je dobio svoju prvu i jedinu župu: Ars–sur–Formans. Dobio je župu od 230 duša. Njegovi su vjernici bili samo imenom kršćani, bili su posve indiferentni. Jedan od njegovih prethodnika je rekao da se ti ljudi samo po krštenju razlikuju od životinja. U selu se preko mjere pilo, plesovi su prelazili granice uljudbe, kletve, psovke i rad nedjeljom je bilo ono što se najprije zapažalo u tim ljudima.

Molitvom, postom i pokorom za boljeg čovjeka

Puno je svoje snage i pastoralne umješnosti potrošio sveti župnik da podigne sebi povjerenu zajednicu. Prvih godina je živio vrlo usamljeno. Puno sati je provodio u molitvi, strogo je postio, po noći bi se zatvorio u crkvu, zavlačio se u ispovjedaonice. Župnik se i bičevao, da i tako dopuni strogu pokoru, postove i molitve koje je danomice prikazivao za svoje župljane. Hrana su mu bili kuhani krumpiri, a katkad i korica kruha. Kupovao je stari kruh da se i on hrani kruhom siromaha. Svetost njegova života se nije očitovala samo u molitvama, postu i djelima pokore. Bio je svestrani župnik.

Pokornik koji je gradio škole

Konačno je župniku ipak pošlo za rukom da u svojim župljanima probudi vjeru. On je 1825. godine u Arsu osnovao školu za djevojčice, 1827. je osigurao smještaj za djevojčice bez krova nad glavom. Od 1832. utemeljio je i školu za dječake. Takvo njegovo djelovanje privlačilo je sve veći broj ljudi. Bio je iskreno i uvjerljivo gorljiv. Premda je po naravi bio razdražljiv i živčano napet, pred ljudima je bio izuzetno strpljiv, a beskrajno revan i dobar čovjek. Rijetko se događalo da bi njegova neukroćena narav nadvladala njegovu dobrotu i blagost. Bio je niska rasta, 158 cm. Resio ga je pronicav pogled i lijepe oči. Tim je svojim značajkama osvajao svoje župljane. Njegove jednostavne i svjedočke propovijedi plijenile su ne samo župljane – i okolni su ga župnici pozivali na pučke misije.

Dan i noć u ispovjedaonici

Njegov pastoral je posebno došao do izražaja u ispovjedaonici. Liječio je bolesnike. Znao je otkriti buduće stvari. Imao je uvid u savjesti onih koji su se kod njega ispovijedali. Snažno je utjecao na svoje župljane, a hrlili su mu ljudi iz svih krajeva Francuske. Dolazile su mu ponekad i cijele obitelji. Sveti je ispovjednik danonoćno sjedio u ispovjedaonici. Pa ipak, trpio je puno od najgorih kleveta i sumnjičenja, a po noći su ga zlostavljale sotonske snage, noćne buke, viđenja. Shrvan tim teretom, u dva maha je pokušao pobjeći iz toga sela, samo da se riješi svojih noćnih muka. Nikada mu to nije uspjelo. Teško je pobolijevao. Onda mu je biskup poslao kapelana. No njegov mu prvi kapelan nije bio od pomoći, već mu je život postao još mučniji. Kad je sveti župnik iznenada ozdravio, 1853. godine je pokušao i treći bijeg iz župe, no na putu su ga ipak pronašli i vratili ga u Ars. Dobio je novog kapelana, koji mu je bio velika potpora i pomoć. Rijetko se kojem svecu njegova vremena pripisuju takva radosna i svijetla čudesa kao svetom Ivanu. Proglašen svetim 1925. godine, a 1929. zaštitnikom i uzorom svih župnika.