INTERVJU – Razgovarao: Mirko Štefković

VJERONAUK U ŠKOLI

Kateheta svjedoči svojim životom

Anđelka Gorjanac živi u Somboru. Završila je Pedagoški fakultet u Somboru i apsolventica je na Teološko–katehetskom institutu u Subotici. Predaje vjeronauk u osnovnim školama u Somboru i Čonoplji. Aktivna je u župi Presvetog Trojstva u Somboru, čak i svira na svetim misama.

ZV: Anđelka, što za vas znači biti katehetom?

Za mene je kateheta osoba koja djetetu pomaže da što bolje upozna svoju vjeru. Jednom prilikom sam na radiju čula molitvu katehete, koja kaže: ”Oče, daj mi da govorim ono što Ti želiš, a oni da čuju onako kako želiš, pa da rastu u slobodi, radosti i ljubavi.” Biti kateheta za mene znači truditi se biti upravo takav kako se ovdje moli. Pronašla sam se u ovoj molitvi. Konačno, biti kateheta je ustvari za mene poziv.

ZV: Rekli ste kako Vas je molitva potaknula da i sami postanete katehetom. Nakon što ste se za to opredijelili, da li ste se odmah upisali na naš Teološko–katehetski Institut?

Još u osnovnoj školi sam se upoznala s programom na Institutu i razmišljala kako bi bilo dobro to jednog dana studirati. No, nakon srednje škole upisala sam Učiteljski fakultet ovdje u Somboru. Imala sam i drugih planova za svoj život, ali jednostavno sam se opredijelila za taj poziv, jer i to je bilo u opciji mojih maštanja iz djetinjstva o tome što bih htjela raditi u životu. Kada sam već upisala Učiteljski fakultet i završila prvu godinu, u jednom razgovoru župnik preč. Josip Pekanović me upitao da li bih htjela biti vjeroučiteljica. Razmislila sam i rekla: što da ne. Cijeli život do tada sam odlazila na vjeronauk i znam koliko je to meni u životu značilo, a ovako bih i sama mogla drugima držati vjeronauk. Moram napomenuti da sam i kao dijete bila prisutna u zajednici i išla na vjeronauk. Tu sam odrastala. Da nije bilo ove zajednice, ja ne bih bila ovo što danas jesam. Onda sam upisala Institut. I sad evo kao vjeroučitelj mogu ustvrditi da mi je sama praksa, odnosno rad s djecom, produbila ljubav prema ovom pozivu.

ZV: Jeste li paralelno studirali oba studija?

Da, bila sam na drugoj godini Učiteljskog fakulteta kad sam počela pohađati predavanja na Institutu. Što se pak završetka tiče, prvo sam se odlučila završiti fakultet, a sad mi predstoji i polaganje još preostalih ispita na Institutu i diplomski.

ZV: Kada usporedite ta dva studija, uvjeren sam, nailazite na mnoge različitosti među njima. Kako Vam se, na osnovu toga, čini odgoj na Institutu po svom sadržaju i metodologiji?

Studij na Institutu se svakako sastoji od predavanja, kao i na drugim učilištima. Ali u tom odgoju, za razliku od onog na Učiteljskom fakultetu, ipak se radi na jednoj duhovnoj formaciji. Teži dio ispita me još čeka, jer ga još nisam prošla. Ali kao i svaki drugi studij i ovaj na Institutu zahtijeva određene napore. Institut nudi dobro teorijsko obrazovanje neophodno za rad, a što se tiče praktičnog dijela, do sada smo imali dva odlična seminara, koja je organizirao profesor katehetike preč. Josip Pekanović u suradnji s grupom vjeroučitelja iz Švicarske. No, rad i ponuda na toj praktičnoj razini bi se trebala malo više pojačati.

ZV: Kako biste ocijenili taj način obrazovanja na Institutu, budući da se – kako ste rekli – radi i o duhovnoj formaciji. Što to Institut pokušava dati studentu kako bi ga osposobio za rad s djecom u školi, i to ne samo kao predavača nego kao vjeroučitelja?

Kroz teorijska predavanja su se prožimali duhovni sadržaji. Međutim, možda bi bile potrebne i duhovne obnove za katehete tijekom studija. Naišla sam na takvu jednu ponudu kod karmelićana ovdje u Somboru. Mislim da je to jako potrebno.

ZV: Jeste li bili dovoljno formirani za ono što Vas je dočekalo u praksi?

Skroz je druga stvar kad se uđe u odjeljenje. To se uči neprekidno i tu se odvija prava formacija. Imali smo razvojnu psihologiju, pedagogiju, sociologiju i druge metodičko–pedagoške predmete. No, drugačije je kad se to pročita u knjizi što se djetetu određenog uzrasta treba i može reći, a skroz je drugo kad uđeš u učionicu i vidiš dijete, trebaš mu pristupiti i tek tada prenijeti određene sadržaje. To ni malo nije jednostavno osobito kada se o radi prezentiranju duhovnih sadržaja i vjere. Jedno je tada imati teoriju, ali ta praksa je nešto sasvim drugo.

”Oče, daj mi da govorim ono što Ti želiš, a oni da čuju onako kako želiš, pa da rastu u slobodi, radosti i ljubavi.”

ZV: Djelujete u sredini gdje nema puno katolika. Što je ono najljepše što Vi kao katehete u svom poslu doživljavate?

Samim tim što ima malo katolika, malo je i djece koja se opredjeljuju za katolički vjeronauk. Evo jučer sam imala u prvom razredu u jednoj školi samo dvoje upisanih učenika. Nije to jedini slučaj. Uglavnom su grupe vrlo male. Dosad sam u razredu imala najviše osamnaest učenika. Dobro je što se tu ostvaruju osobni kontakti s učenicima i do svakog djeteta je moguće doprijeti, a i oni se međusobno povezuju, druže se i komuniciraju. Lijepo je to što se u tako malim grupama mogu približiti i više pažnje posvetiti svakom djetetu ponaosob. To mi je osobito važno. U ovim manjim grupama učenik i kateheta se lakše zbliže, pa je taj odnos više na rangu prijatelja, a ne toliko na onom strogom nastavnik – učenik. Također i učenici se međusobno više povežu kroz sate vjeronauka.

ZV: Što najviše otežava rad kateheti?

Što se mene tiče, problem je s rasporedom sati jer radim u tri škole, pa se događa da se i sati preklapaju, vrlo je teško sve to uskladiti. Nadalje, vjeronauk se obično stavlja u zadnje sate, kada su djeca već umorna. Razne reforme u školstvu većina naših škola dočeka nespremno. Obično nedostaje prostorija, a predmeta je sve više i više, što znači da je više i nastavnika. Znalo mi se dogoditi da u tijeku sata moram promijeniti prostoriju. Možete misliti što bude s tim satom. Vjeronauk nije matematika da se na tren može prekinuti rješavanje zadatka i nastaviti ga i na drugom mjestu. Ovdje se radi i o stvaranju duhovnog ozračja sata. Bilo bi jako lijepo kad bi postojao kabinet za vjeronauk, da i ono što napravimo u njemu može biti izloženo, a isto tako da za blagdane možemo i vizualno bolje dočarati ono o čemu govorimo.

ZV: Kako ste opskrbljeni nastavnim pomagalima? Da li postoje udžbenici ili se više radi kako se tko snađe?

Udžbenike imamo samo ove koji su izišli iz tiska. Sretna je okolnost da imam neograničen izvor prikladnog materijala od naše katehistice Rozmari Mik. Osobno sam se sad više orijentirala na Internet, gdje ima puno ponuda i za vjeroučitelje. Materijal s interneta je dobar i zato što se njime lako barata, tj. jednostavno ga je dorađivati za osobne potrebe.

ZV: Kako Vam se čini plan i program? Je li realan i u odnosu na uzrast djece za koju je namijenjen, ili možda premašuje njihove mogućnosti?

Pa mislim da je solidan.

ZV: Imate li mogućnost daljnje formacije kao kateheta?

Da, imam i to putem seminara. Pohađala sam dva seminara u suradnji s grupom vjeroučitelja iz Švicarske u organizaciji našeg Instituta. Čak sam tjedan dana bila i u Švicarskoj kod jedne vjeroučiteljice, koja je također bila kod nas. Imala sam prilike biti na njihovim satovima i vidjeti kako to oni rade. Nadam se da će i dalje biti sličnih prilika, a ako ih bude rado ću opet sudjelovati.

Netko tko ne vjeruje u ono što govori teško može to isto predavati drugome, bez obzira o kojem predmetu se radilo, a osobito kada je vjeronauk u pitanju.

ZV: Kakva su Vaša iskustva sa školskim poglavarstvima i drugim nastavnicima?

Za sada su pozitivna. Sva ta klima u školi mi se čini dobra. Iz razgovora znam da ima onih koji vrlo pozitivno vrednuju vjeronauk, a nažalost ima i jako puno onih koji su još pod utjecajem mentaliteta komunističkog režima i ova situacija im se nikako ne sviđa. Ne doživljavaju svi vjeronauk kao neki važan predmet pa se događa, budući da je izborni, u slučaju nedostatka učionice on jednostavno izostane jer će prostor dobiti neki drugi, ”prioritetniji” predmet. Neki dam me jedan nastavnik pitao što predajem, i kad sam rekla da predajem vjersku nastavu, nadodao je: ”A vi sigurno ne vjerujete u ono što predajete”. Svakako da sam mu rekla da u to vjerujem! Dakle, ima i takvih, ali ima i onih s vrlo pozitivnim stavom prema vjeronauku.

ZV: Zanimljivo, od jednog katehete se očekuje svakako da bude učitelj, ali istodobno i prije svega da bude svjedok.

Da, naravno. Mislim da je to neodvojivo. Netko tko ne vjeruje u ono što govori teško može to isto predavati drugome, bez obzira o kojem predmetu se radilo, a osobito kada je vjeronauk u pitanju. Ovdje nije dovoljno nabubati teoriju ili znati formulu, nego je to nešto puno više, tj. svjedočenje.

ZV: Vjeronaukom u školi smo u mogućnosti pristupiti puno većem broju djece nego što je to bio slučaj kad je vjeronauk bio samo na župi. Mislite li da je u školama djeci moguće pružiti ono što se nekada pružalo vjeronaukom na župi?

Pa vjeronauk na župi je bio puno fleksibilniji, a crkva je bila nadomak, pa se lako moglo otići pogledati što, pomoliti se... Nama je sad to u nekim sredinama jako teško, jer su često crkve zatvorene u vremenu kad mi imamo sate. Tako kad ta djeca pristupaju Prvoj pričesti ili drugim sakramentima, kao njihov vjeroučitelj trebala bih biti tamo, ali često puta to nisam u mogućnosti, jer se radi o djeci koja su iz raznih župa. U tom smislu je župna kateheza imala velikih prednosti, jer su u svemu tome katehete pratile svoje vjeroučenike.

ZV: Pored Vašeg angažmana po školama sudjelujete i u vjerskom životu župne zajednice. Koliko je značajan dobar odnos sa župnikom za jednog katehetu koji radi u školi?

Jako je značajan. Mislim da jedan kateheta ne bi trebao ni počinjati s tim poslom ako nema izgrađen dobar odnos sa svojim župnikom, sa zajednicom kojoj pripada. Osobito je važan dolazak na nedjeljne svete mise i tamošnji susret s vjeroučenicima. Vjeronauk u školi i ovo jedno bez drugog ne ide, bar kod mene.

ZV: Čime biste Vi nekoga tko razmišlja o svom budućem zvanju i profesiji oduševili da se zainteresira za poziv katehete?

Bez obzira na poteškoće, to je jako lijep posao i više od toga. Ustvari, to više doživljavam kao poziv. Lijepo je kad možeš govoriti o Božjoj ljubavi najmanjima koji ju najiskrenije prihvaćaju. Za to svakako treba imati afiniteta. Ne kažem da sam osobno nešto posebna u tome, ali interesirala sam se za to, jer mi je vjeronauk jako puno značio u djetinjstvu. Sigurno je jako važno u čemu je osoba odrasla. Mislim da ipak ne može svatko biti vjeroučiteljem, samo zato što je vidio da nedostaje kadra, pa na taj način pošto–poto želi doći do radnog mjesta. Osoba moram biti zainteresirana za to, mora to željeti, a tek onda se to nekako razvija.

Kateheta ne bi trebao ni počinjati s tim poslom ako nema izgrađen dobar odnos sa svojim župnikom, sa zajednicom kojoj pripada. Osobito je važan dolazak na nedjeljne svete mise i tamošnji susret s vjeroučenicima.