MEDITACIJA – Piše: Stjepan Lice

Svjetlo napukle uljanice

S uljanicama je, naizgled, jednostavno. Dovoljna je obična posuda, nešto ulja i komad stijenja. I plamen ima za što prionuti. Ima snage gorjeti. Istina, potrebno je povremeno dolijevati ulja i podrezivati stijenj. Ali i to je, naizgled, jednostavno.

Nevolja je ako uzmanjka ulja. Posuda tada gubi smisao. Tek stijenj nemoćan leži u njoj. Nevolja je ako uzmanjka posuda. Ulje se nema u što uliti. A stijenj progovara plamenom tek ako su se ulje i posuda susreli. Nevolja je i ako je posuda napukla. Tada ulje iz nje otječe i plamen ubrzo gubi dah. Uz to, uvijek preostaje pitanje hoće li se naći netko tko će znati kada i kako dolijevati ulje i podrezivati stijenj. I hoće li htjeti biti u službi svjetiljke.

Tako je i s glinenom posudom čovjekova bića. Nema li u njoj ulja, ne gori li, ona je nijema. Izmakne li čovjek glinenu posudu svoga bića ulju, njezina praznina bolno ječi. Stoga mudar čovjek skrbi o ulju u glinenoj posudi svoga bića. I kada se susreće s drugima, ulijeva darovano mu ulje u njihove glinene posude.

Teže je kada u glinenoj posudi čovjekova bića nema ulja, a da čovjek toga nije svjestan. Ili da u sebi ne želi udomiti ulje i plamen. Kako mu protumačiti, kako ga uvjeriti da mu bez ulja nešto nedostaje? Tek kada se zatekne u mraku, on će se možda početi pitati. A može se dogoditi da će za mrak okriviti druge i tako opravdati i sebe i mrak. I izigrati sebe.

Dogodi se i da glinena posuda čovjekova bića napukne, da napukne i prije nego čovjek postane svjestan sebe. Ili se to dogodi u nekom drugom neznanom trenutku, čak posve bez čovjekova udjela ili, barem, krivice. Mudar čovjek, kažu, ne ulijeva ulje u napuklu svjetiljku. Jer to se, vrlo vjerojatno, k tome i ubrzo, može pokazati kao silan, a uzaludan trud. Zato se mudar čovjek ne zadržava s ljudima čija je glinena posuda napukla. Takvo promišljeno postupanje običava se nazivati mudrošću. I, doista, tome se ne može osporiti određeni smisao. Ljudi koji tako postupaju unose u svijet određenu sigurnost. Određeni red.

No, ima ljudi koji i u napukle svjetiljke ulijevaju ulje. Premda su svjesni da će mnogo ulja isteći, a da ne upozna plamen, oni marno u napukle glinene posude dolijevaju ulje, kušaju u njima probuditi plamen i, tek potom, ili i kroz to, zacijeliti posude. Neki takve nazivaju nerazboritima. Ljudima koji nisu shvatili ozbiljnost života. Ali takvi ljudi su čuvari i graditelji nade u ovome svijetu. Njihovo nastojanje primjereno je označiti samo jednom riječi: dobrota. A dobrota je mudrost kojoj lončar Bog daje čudesnu moć. Dogodi se da napukla svjetiljka, čak i posve razbijena svjetiljka, svjetiljka čije su se krhotine rasule, ponese plamen. I da taj plamen bude snažan. Da posvijetli mnogima.

Jer, ma koliko glina može udomiti ulje, poslužiti mu, ulje je ono koje donosi život. I premda mu može odmoći, glina ne može trajno sprečavati ulje da ponese i prenese plamen. Naposljetku, očitovalo se – i očitovat će se – da je ulju dobrota najpouzdanija posuda. Posuda u koju se i lončar Bog najradije pouzdaje. I koja će iznijeti vrijeme, i u njemu najraznovrsnije posude, do njegova ponovnog dolaska.