MISIJE – Uređuje i piše: s. Blaženka Rudić

BESPLATNO PRIMISTE, BESPLATNO DAJTE!

* vjera je blago koje se prima i daje

* kao narod primili smo vjeru po misionarima

* misionarsko iskustvo pomaže mjesnoj Crkvi

* dvije laikinje otišle u misije

* misijama na www. zdenac.org

Misijskim krajevima nazivamo ona područja i narode do kojih još nije doprlo Kristovo Evanđelje ili se tek počinje navješćivati. U tom pothvatu zasađivanja Evanđelja sudjeluju mnogi misionari i misionarke koji dolaze iz krajeva gdje je Crkva čvrsto ukorijenjena i gdje ima dugu tradiciju. Kakav je odnos između misija i opće Crkve? Kakvo duhovno blago se prelijeva u tom odnosu?

Dijeliti blago vjere

”Vjera je osobni čin: slobodan čovjekov odgovor na poziv Boga koji se objavljuje. Ipak, vjera nije osamljen čin. Nitko ne može sam vjerovati, kao što nitko ne može sam živjeti. Nitko sam sebi nije dao vjere, kao što si nitko sam nije dao života. Vjernik je vjeru primio od drugih i drugima je mora prenijeti. Naša ljubav prema Isusu i ljudima tjera nas da drugima govorimo o svojoj vjeri. Na taj način svaki je vjernik kao kolut u dugu lancu onih koji vjeruju. Ja ne mogu vjerovati, ako nisam podržan vjerom drugih, a svojom vjerom pridonosim da se podupre vjera drugih.” (KKC 166)

Vjeru smo, dakle, primili od drugih i po drugima. Veliki apostol naroda, sv. Pavao, kršćansku je vjeru prenio iz Azije u Europu, iz semitskog svijeta u grčko–rimsku civilizaciju. Odatle se Crkva širila u mnoga plemena i narode. I naš hrvatski narod je na taj način došao u doticaj s Evanđeljem, po djelovanju kršćanskih misionara. Kao što je u počecima kršćanstva Krist bio nepoznat mnogim barbarskim narodima koji su nadirali u Europu, tako je i danas nepoznat još mnogim narodima svijeta.

Blago vjere koje smo primili trebamo nesebično dijeliti. Kad bismo odbacili sve ono što smo primili s vjerom, što bi nam preostalo? Bi li uopće imalo smisla živjeti? A sjetimo se koliki još nisu čuli za Krista. U naravi Crkve je da je ona misionarska, poslana svakom čovjeku kao znak spasenja. Zato svi članovi Crkve moraju imati široko srce i misliti šire od granica svoga naroda, svoje biskupije ili župe. Možda bi nam u tome pomoglo da češće posvijestimo činjenicu da smo jedno u Kristu Isusu s katolicima diljem svijeta. I ne samo to: nego da smo i dužni slati misionare tamo gdje je to potrebno, jer smo i mi po nekim misionarima primili navještaj Evanđelja.

U misije – barem na kratko

Kad se postavi pitanje misijskog djelovanja, odlaska u misije, često se čuju barem dva razloga protiv, a to su: da mnoga područja u ”staroj Crkvi” postaju misionarska i da nema dovoljan broj svećenika, odnosno duhovnih zvanja ni za domaću Crkvu, a ne još i za slanje u misije.

Nekada su oni koji su osjetili misijski poziv odlazili u misijske krajeve i radili tamo do smrti ili bi se vraćali u svoju mjesnu Crkvu tek kad su se iscrpli i ostarili. Bolji uvjeti života i tehnička dostignuća pridonose lakšoj komunikaciji. U novije vrijeme ima misionara koji su se nakon nekog vremena provedenog u misijama vratili u domovinu i služe sada mjesnoj Crkvi. Kažu da je misijski rad u njima razbudio novi polet i zanos za naviještanje Evanđelja. Predlažu da biskupi budu spremni potaknuti mlađe svećenike da prihvate misijski rad u dalekim zemljama na neko vrijeme. Ali treba poticati, ne samo svećenike, nego sve članove Crkve.

Hvala Bogu da se sve češće mogu čuti vijesti da i laici odlaze u misije. Službenica Milosrđa s. Ljilja Lončar više godina je radila u misijama u Ekvadoru. Po povratku u domovinu osnovala je udrugu ”Zdenac” čiji je cilj promicanje misijske svijesti i formacija kršćana laika za rad u misijama. Ta je udruga nedavno poslala dvije laikinje u misije.

Ivana Parlov, 26–godišnja Imoćanka, koja je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, otišla je 2. kolovoza u Tanzaniju na osobni poziv nadbiskupa Norberta Mtege gdje će pomagati hrvatskom misionaru don Anti Batarelu. Ivana je izjavila kako želi neko vrijeme provesti u misijama, a potom se vratiti u domovinu. No, nikad se ne zna kuda vode Božji putovi.

Druga laikainja, također izrasla iz udruge ”Zdenac” je Drina Ćavar koja je 5. rujna pošla u misije u glavni grad Ekvadora na godinu dana. Drina je već imala dobar posao bankarske službenice u Zagrebu. Cula je za udrugu ”Zdenac”, potražila je na web stranici i našla zanimljive sadržaje koji su je oduševili. Sama kaže kako misli da može riskirati i dio života posvetiti radu u misijama. Njen rad u Ekvadoru sastojat će se u pronalaženju kumstva za što veći broj djece kako bi im se omogućilo školovanje, a i sama će predavati u školi. Obje misionarke su prošle dobre pripreme i spremne su za misijski rad.

I vi možete pronaći ove vijesti i još mnogo zanimljivosti na web stranici www. zdenac.org