PAULINUM – ZA DUHOVNA ZVANJA

P. Dávid Biacsi, SJ: U povodu svećeničkog ređenja p. Árpáda Horvátha, isusovca

Razmišljanja jednog subrata

Árpáda Horvátha sam susreo u prvom razredu gimnazije. Točnije, susreo sam se s njegovom odsutnošću na početku drugog razreda 1991. godine. U to vrijeme mnogi dječaci, koji su pohađali mađarsko odjeljenje, napuštali su školu zbog rata. Nisam odmah uočio da ni Árpád nije s nama nastavio drugi razred. Toga ljeta on je bio u Taizéu i, kad se vratio, nestao je. ”Zamisli, Árpád je odlijepio i otišao u popove!”, ”Arpad je otišao u ”Paulinum'!” – govorili su.

Sljedeći put sam ga jednoga proljeća vidio za ambonom u subotičkoj katedrali, na četvrtu uskrsnu nedjelju kada se slavi nedjelja Dobroga Pastira – nedjelja duhovnih zvanja. Kao ponos subotičkog malog sjemeništa, svjedočio je o svom zvanju. Cuo sam o njemu još u nekoliko navrata od našeg zajedničkog profesora filozofije, koji je ujedno bio i Árpádov razredni starješina, profesora Josipa Ivanovića. On ga je još spominjao u odmorima između dva sata sociologije.

Obojica smo maturirali 1994. godine, a potom su nam se putovi razdvojili. Ja sam dospio u Veszprém pa u Budimpeštu, a on kao svećenički kandidat Subotičke biskupije u budimpeštansku centralnu bogosloviju, potom – tražeći svoje zvanje – nedaleko od Rima u Casa Balthasar i na Papinsko sveučilište Gregoriana. Jednom zgodom, kada sam bio u posjetu Subotici, susreo sam biskupa Ivana Pénzesa i obznanio mu da se spremam u Družbu Isusovu. On mi je tada rekao da i Árpád Horváth započinje svoj novicijat u rujnu 1998.

Slijedio sam ga u rujnu 1999. nakon stjecanja diplome. Zbog ustroja isusovačkog novicijata nismo se puno susretali. On je ubrzo dospio i München, gdje je prvo učio jezik, a potom još kao novak započeo filozofski studij. U to vrijeme ispratio je svoju majku Matildu na njen posljednji put.

Već sam predavao u Miskolcu kada se Árpád, nakon svršetka studija, vratio u Mađarsku i radio u uredništvu isusovačke revije ”Távlatok” u Budimpešti. Sjećam se s kojom je lakoćom čitao sve pristigle materijale i objavljivao članke o isusovačkim temama, o postmodernoj, o estonskim i gruzijskim glazbenicima. Upravo dok smo jednom nas dvojica razgovarali u tom uredništvu, telefonirali su da mi je djed umro.

Kasnije je Árpád nastavio studij u Londonu. Učio je engleski, studirao teologiju, kao i ja, ali u Parizu. On je 2005. došao u Pariz na moje đakonsko ređenje, a iste te godine u studenom sam išao u London na ređenje druge dvojice isusovačkih đakona i tu sam s njim posljednji put duže razgovarao. Cesto smo se čuli telefonom i bili u kontaktu putem e–maila i skype–a.

Povezivalo nas je to što smo bili jedini mladi redovnici iz Subotice, obojica iz iste generacije, obojica vezani za rodni grad, za korijene... Ohrabrivali smo jedan drugog u svom dvojnom nacionalnom identitetu. Ja sam govorio da sam pola Nijemac pola Mađar, a Árpád da on nije pola–pola, već i Hrvat i Mađar. Potom smo u podužem razgovoru razglabali o povijesti naših obitelji za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata. Zajedno smo navijali – Árpád u Londonu, a ja u Parizu – za vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva, zajedno smo bodrili hrvatsku momčad u klubovima londonskih Hrvata i u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Parizu. Ponosan sam na to što sam jednom zgodom nagovarao Árpáda kako mora naučiti pjesmu: ”ja sam sinak Subotice grada, ne dam više da moj narod strada” i ”mene mati učila pivati, pivaj sine da Bunjevci žive”.

Providnost je tako uredila da su mene zaredili za svećenika godinu dana prije nego Árpáda. Do posljednjeg trenutka smo iščekivali da li će Árpád moći doći na ređenje. No, te je godine Árpád već više puta bio u Subotici – te godine je preminuo njegov otac György – pa ga poglavari zbog drugih dužnosti nisu više puštali kući. Tako su na njegovom mjestu u svetištu subotičke katedrale sjedili njegova tetka i tetak koji su ga predstavljali i na mladim misama i večerama.

Iz Kaira, ”iz sjene piramida” pratio sam Árpádovo đakonsko ređenje u Londonu. Cekao sam njegovo svećeničko ređenje i odluku svojih poglavara hoće li mi dopustiti da u srpnju budem u Subotici na ređenju. S obje strane smo molili poglavare da me puste, ali je odgovor svaki puta bio ”ne” ili ”vidjet ćemo”. Potom me jednog svibanjskog ponedjeljka navečer poglavar pozvao k sebi i rekao: ”Tvog prijatelja će zarediti za svećenika, idi kući i raduj se s njime.” Dojurio sam s jedne konferencije u Ukrajini, donio me temišvarski biskup do Szegedina, a školski kolega do Subotice kako bih 21. srpnja ujutro bio u sakristiji subotičke katedrale.

Árpád je zaređen za svećenika. Za vrijeme obreda i sam sam položio ruke na njegovu glavu i nekoliko puta smo koncelebrirali. Kako je biskup prilikom ređenja naglasio, Árpád je sada pozvan neprestano prikazivati žrtvu za narod. Kada Árpád u trećoj euharistijskoj molitvi kaže: ”Uistinu svet si, Gospodine..., jer... neprestano okupljaš svoj narod da od istoka sunčanog do zapada prinosi čistu žrtvu imenu tvome”, tada se sjetim dana njegova ređenja i svih svećenika, svih isusovaca, svih prijatelja, koji su preko mora i preko gora, s istoka i zapada, iz dalekih krajeva došli u Bačku da udovolje Božanskom pozivu i da stoje pored Árpáda, kada postaje svećenik Božji i kad njega slavi Družba Isusova, Subotička biskupija, vjerni puk Subotice, Kelebije, Horgoša...

Árpád se opet preselio u Budimpeštu u jednu novoosnovanu isusovačku zajednicu, gdje će biti zamjenik poglavara i nastaviti svoj rad u medijima. Tijekom ljeta još je u Bačkoj. Od nedjelje do nedjelje, od župe do župe, naviješta milost Božju. On izabire čovjeka na potpunu predanost Njemu i čovjek mu se može u potpunosti predati.

Od rujna ću raditi u Bejrutu na sveučilištu svetoga Josipa i tamo ću čitati Árpádove tekstove, intervjue. Ponovno će nas dijeliti jedan kontinent, ali će nas i nadalje povezivati redovnički zavjeti, od sada i neizbrisivi pečat svećeništva, a naravno i to što smo Subotičani!