VJERNICI PITAJU – Piše: Andrija Kopilović

Sibiu potiče na zajedništvo

Znam da ste bili na III. europskom ekumenskom saboru u Sibiu. Kako biste saželi svoje doživljaje i poruku?

S.S., Novi Sad

Neizmjerno sam zahvalan Bogu što sam mogao biti jedan od sudionika III. ekumenskog sabora u Sibiuu od 4. do 9. rujna ove godine. Ponajprije, Sibiu je grad u središnjem dijelu Rumunjske i proglašen je europskim gradom kulture. Uistinu je doživljaj naći se u gradu gdje u krugu od jednog kilometra u središtu grada stoji veličanstvena pravoslavna katedrala, katolička crkva, evangelička katedrala i baptistička crkva. Već sljedeći ”prsten” grada su ponovno po pet–šest župa spomenutih crkvenih zajednica. Usred grada postavljen je ogroman šator koji me podsjetio na šator susreta kojega je Bog ”razapeo” usred zajednice Izabranog naroda. U šatoru je bilo 2500 sjedećih mjesta. Na povišenom mjestu se događao susret.

Događaj susreta

Prvo što bih istaknuo kao najdublji doživljaj je događaj susreta kao takvog. Kršćani su se susreli kao braća i sestre, katolici, pravoslavci, anglikanci, protestanti. Ni jednoga časa nije se pojavila sumnja da nismo braća i sestre. Tih 2500 ljudi, uistinu su doživjeli jednu Kristovu Crkvu. Krist, Svjetlo svijeta, koji rasvjetljuje svakoga čovjeka, obasjao je sve nas. Ono što je Krist učinio je dar Duha Svetoga, kojega smo osjetili da je trajno prisutan i da nas objedinjuje u dva bitna osjećaja. Jedan je strahovita bol radi naše podijeljenosti, s druge strane neizmjerna nada na putu sigurnog jedinstva.

Duh molitve

Svjesni te dvije datosti, ono što sam doživio, a osobito želim istaći na drugom mjestu je duh molitve. Zamislite, svaki dan smo se susreli s nebrojeno puno tema i zadataka, a ipak smo svako jutro odvojili sat i pol vremena za zajedničku molitvu. To je posao! Zajedno moliti i to svi na isti način. Jest da je prvi dan bio malo naglašeniji kao katolički, drugi kao pravoslavni, a treći kao protestantski, ali su molitve i razmatranja, pjesme i šutnja govorili o stvarnom jedinstvu obraćanja Bogu. Tako obogaćeni mogli smo otvorena srca slušati predavanja kardinala, patrijarha, poglavara Crkava, kao i predsjednika države. Svi su oni bili nadahnuti i dotakli su sve prisutne.

Suodgovornost jednih za druge

Treće što bih istaknuo je ovaj puta jaka, naglašena svijest odgovornosti jednih za druge. Nikada nisam u životu osjetio tako snažnu odgovornost katolika za pravoslavce, pravoslavaca za katolike, protestanata za jedne i druge i obratno. Stoga su naša večernja hodočašća i bila u raznim crkvama, da bi podijelili tu suodgovornost jednih za druge. Dok nas je rana razjedinjenosti boljela, tješila nas je činjenica zajedništva. Dok su političari koji su posjetili Sabor tražili od nas evanđeosko svjetlo za spas Europe, postajali smo svjesni da jedino Crkve mogu ”vratiti dušu” Europi. Kako? Svakako kao Božja duhovna snaga – snaga Evanđelja. To Evanđelje je i nas mijenjalo. U pojedinim trenucima je zanos bio ganutljiv do te mjere da smo s Petrom na Taboru ponovili: ”Dobro nam je biti ovdje...” Krist nam se objavio u svom svjetlu preobraženja, a mi smo svih šest dana uživali ljepotu Tabora. Znamo da nam se vratiti s Tabora u život, pa i to znamo da nas čeka križni put, pa i samo razapinjanje, ali znamo još više da nakon toga slijedi Uskrsnuće.

Kršćanin je djelatnik ekumenizma

U Sibiuu sam doživio, i to je moje četvrto iskustvo, da se više ne može biti autentičnim kršćaninom, a da se ne bude i ekumenski otvorenim djelatnikom. Kako reče mons. Paglia: ”...dijalog nema alternative”.

Poruka odgovorne obveze: naviještati Krista

Konačno, peto je sama poruka kojom je završio III. ekumenski Sabor: Poruka sadržava deset točaka odgovornosti na koje se obvezujemo: na prvome mjestu je potreba ”naviještati Krista kao svjetlo i Spasitelja svijeta”, zatim nastaviti teološki dijalog te na svim razinama povećati prigode za zajedničke molitve i ekumensko obrazovanje. Osim toga, potiče se zajedničko zauzimanje kršćana za mir, pravdu, borbu protiv siromaštva, očuvanje prirode, poštivanje manjina. U poruci je izražena zabrinutost zbog ponovnoga naoružanja. Nasilje i terorizam u ime religije su poricanje religije – stoji u poruci. Također je veoma važna tvrdnja da ”svako ljudsko biće, stvoreno na sliku i priliku Božju, zaslužuje jednako poštovanje i ljubav, bez obzira na vjeru, kulturu, dob, rod ili etničko podrijetlo, od začetka do prirodne smrti”.

Kad saberemo rezultate III. europskog ekumenskog sabora, vidimo da su na saboru postignuti pozitivni rezultati, jer su na površinu isplivala identična mišljenja o gotovo svim pitanjima o kojima se raspravljalo. Naravno, razlike nisu prikrivane niti zanemarivane. Zadatak je sabora bio stvoriti novo ozračje među kršćanima, vjerujemo da je u tome apsolutni uspjeh. U subotu popodne, također i nedjelju dopodne, svi su bili oduševljeni jer su se uvjerili kako kršćani mogu biti zajedno, premda se još ne slažu u brojnim pitanjima, da mogu zajedno djelovati u brojnim područjima. Čini mi se da je to temeljna poruka ekumenskog sabora: Moliti i činiti, autentično živjeti Evanđelje i biti svjetlom!