RIJEČ UREDNIKA – Piše: mr. Mirko Štefković

Umorni odmor

Sumnjam da je itko od nas u proteklih mjesec dana bio tako spretan da ga ni jedanput nije zapljusnula ideja onoga na što ljudi danas misle kad kažu ”odmor”. Ljeto je već na izmaku, a ta ideja kao u nekom bunilu grabi još one koji su joj vješto ili silom prilika do sada izmicali. Ustvari, samo još stariji pod odmorom podrazumijevaju nešto redovito i normalno, a svi mi već muku mučimo plivati protiv struje u tom pogledu. Kad danas kažemo odmor, onda odmah mislimo na putovanje. Gotovo redovito se tada misli i na more, ali i to već postaje stereotipno. Odmor danas mora biti nešto drugačije, nešto novo, ono što još nismo doživjeli, nepoznato. Ništa od toga po sebi nije negativno. Dapače, lijepo je posjetiti krajeve koje još ne poznajemo, upoznavati i tako učiti. No, kad danas kažemo odmor, onda nam ni to ne pada prvo na pamet.

Dobro je malo iskoračiti iz skučenosti svakidašnjice, ali ne tako da na taj izlet ponesemo sve drugo osim sebe samih. Jako se teško isključujemo iz svojih poslova i onoga u čemu se osjećamo stvarno kod kuće, a ipak odlazimo. Taj odlazak često više sliči bijegu nego putovanju koje ima svoj jasan cilj. Zašto nam se to događa? Čim se vratimo s ”odmora” upadamo u već duboko započete brazde i nastavljamo dalje, kao da smo samo zastali, protrljati umorne ruke, a ne i odložili teški jaram svakodnevne žurbe. Tko se od nas, nakon što ponovno osjeti kako se pojavljuju prvi žuljevi briga na rukama, koje su ipak malo duže bile slobodne, ne zapita je li stvarno bio na odmoru, jer se sad osjeća već tako umornim...

Gdje naći odgovore na tako zamršena pitanja, kojih se niti ne usuđujemo dotaknuti dok nas kronični umor nemilosrdno savija i pritišće? Što učiniti da, i pored svih poslova i obveza kojima ne možemo umaći, ipak malo češće možemo iskusiti što je to odmor? Zar je pravi odmor postao samo privilegij onih koji su posustali u pokušajima da još koliko–toliko budu u korak s vremenom?

Makar to možda izgledalo i suprotno onomu što sam do sada rekao, uvjeren sam da pravi odmor ipak nije i ne smije biti privilegij ili rijetki izuzetak. Svima je potreban odmor i to redoviti. Nema tog rashladnog uređaja koji čovjeka može osvježiti kao dobar odmor. Odmor nije samo spavanje, nego i ono što su duhovni velikani zvali ”vacare Deo” – biti slobodan za Boga. To nije ljenčarenje, poput onog današnjeg pred televizijom, nego uživanje u ljepoti vremena provedenog za Boga i s Njim. Može to vrijeme biti provedeno u sabranosti i šutnji, a isto tako u druženju i veselju. Može ono biti provedeno u mirovanju kao i u kretanju, važno je samo da to vrijeme bude izrazom naše slobode za Boga, a time nužno i bližnjega.

Evo počela je i škola, pa i oni najmanji već znaju što znači iz dana u dan uprtiti obvezama vlastita leđa. I njima se stalno dodatnim aktivnostima oduzima vrijeme za odmor i igru. Učinimo sve da ne zaborave prerano na to dvoje, pa će možda tu i tamo i nekoga od nas potaknuti da se prisjetimo da se i sami imamo pravo odmoriti. Nadam se da će Vam na taj način i ovaj broj Zvonika bar malo pomoći kako biste se i sami odmorili pa možda i druge potaknuli da iskuse kako je lijepo ”vacare Deo” – biti slobodni za Boga!

Vaš urednik