DJECA – Uređuje: Katarina Čeliković

Riječ, glazba, krunica

Stotine djece okupilo se, od našeg zadnjeg susreta na ovim stranicama, na divnim događajima: Festivalu bunjevački pisama, Danima Balinta Vujkova, ali i na molitvu KRUNICE.

Blagoslov za početak školske godine bio je u mnogim župama svečano obilježen na svetim misama. Blagoslov nas hrabri, jača i pomaže čak i kada toga nismo svjesni.

Pod geslom TUĐE POŠTUJ – SVOJIM SE DIČI i ove godine pokazali ste svoje talente za glazbu, pozornicu, ali još više ponos na svoju tradiciju i narodnu baštinu.

A na Danima hrvatske knjige i riječi, Danima Balinta Vujkova, čuli smo i vidjeli narodnu književnost na lijepoj bunjevačkoj ikavici.

Mjesec u kojem lišće zlatom boji ulice i ravnicu dozvao je u crkvu male i velike na molitvu Gospine krunice.

Dragi Zvončići, dobili ste sve što je potrebno za uspješan rad, Bog vas blagoslovio!

Vaša Zvončica

DJECA NA VI. DANIMA BALINTA VUJKOVA

Narodna književnost u školi

Nastupom učenika osnovnih škola i vrtića na priredbi pod nazivom ”Narodna književnost u školi”, koja je u HKC ”Bunjevačko kolo” u četvrtak, 11. listopada okupila preko 300 djece, koja su slušala i gledala svoje vršnjake u dramatizacijama narodnih pripovjedaka i bajki, počeli su šesti po redu ”Dani Balinta Vujkova”, s podnaslovom ”Dani hrvatske knjige i riječi”.

”Pupko i družina”

Najnovija slikovnica u nakladi Hrvatske čitaonice i Hrvatskoga akademskog društva ”Pupko i družina” darovana je svakom djetetu. Želja je organizatora da mališani odrastaju uz najljepše bajke Hrvata Bunjevaca koje je zapisao Balint Vujkov.

NA FESTIVALU BUNJEVAČKI PISAMA

III. ”Smotra dječjih pjevača i zborova”

U velikoj dvorani Hrvatskoga kulturnog centra ”Bunjevačko kolo” u četvrtak, 27. rujna 2007. godine

bilo je jako veselo i svečano jer su se uz festivalski orkestar pojavili naši najmanji pjevači i oduševili publiku.

I stilom i pjevanjem posvjedočili su ovi pjevači da će bunjevačka pisma i dalje živjeti. /K. Č./

JEDAN PRIMJER MUDROSTI SVETOGA FRANJE

Evo jedne priče iz Waddingovih ”Annales Minorum”. Priču je Tomi iz Pavije, provincijalnom ministru Toskane, koji je umro godine 1258., ispričao neki brat Stjepan.

Ja, brat Stjepan, živio sam neko vrijeme sa svetim Franjom i nekolicinom druge braće u jednom samotištu, gdje sam se brinuo o njihovim krevetima i o kuhinji. Ovako smo, prema nalogu našeg osnivača, provodili dane. Jutarnje sate provodili smo u tišini i molitvi, sve dok ne bismo začuli udarac batom o dasku, što je značilo da je vrijeme za ručak. Oko treće ure, sveti Franjo je običavao izlaziti iz svoje ćelije. Ako ne bi vidio vatre u kuhinji, otišao bi u vrt, ubrao rukovet bilja i donio kući govoreći: ”Skuhaj ovo, to će braći biti dobro”. A kad bih, s vremena na vrijeme, stavio pred njega jaja, sira i mlijeka i juhu začinjenu sokom od pečenke – darove koje su nam slali vjernici – on bi, zajedno s drugom braćom, jeo radosno i govorio: ”Skuhao si previše, brate. Ne želim da išta kuhaš za sutra, niti išta želim vidjeti u kuhinji.” Tako ja, želeći u potpunosti slijediti sve njegove upute, nisam mario ni za što osim da budem poslušan svetome čovjeku. Pa kada je došao i na stolu vidio samo suhe korice kruha, počeo bi radosno jesti, zadirkujući me što nisam donio još nešto i pitajući me zašto nisam ništa skuhao. Stoga bih ja odgovarao: ”Zato, oče, jer ste mi naložili da ne kuham.” No on bi rekao: ”Dragi sine, razboritost je plemenita vrlina, ali ne moraš uvijek izvršavati ono što ti nadređeni naloži, naročito ako vidiš da je on, u trenutku kada ti govori, obuzet nekim snažnim osjećajem.”

Draga djeco, puno se puta i Vi mješate u ”mamine kuhinjske poslove”, pa nek vam priča o sv. Franji bude na pouku.

Mir i dobro.

Za vas priredio:

S. Bašić