DJECA – Uređuje: Katarina Čeliković
Riječ, glazba, krunica
Stotine djece okupilo se, od našeg zadnjeg susreta na ovim
stranicama, na divnim događajima: Festivalu bunjevački pisama,
Danima Balinta Vujkova, ali i na molitvu KRUNICE.
Blagoslov za početak školske godine bio je u mnogim župama
svečano obilježen na svetim misama. Blagoslov nas hrabri, jača
i pomaže čak i kada toga nismo svjesni.
Pod geslom TUĐE POŠTUJ – SVOJIM SE DIČI i ove godine pokazali ste
svoje talente za glazbu, pozornicu, ali još više ponos na svoju
tradiciju i narodnu baštinu.
A na Danima hrvatske knjige i riječi, Danima Balinta Vujkova,
čuli smo i vidjeli narodnu književnost na lijepoj bunjevačkoj
ikavici.
Mjesec u kojem lišće zlatom boji ulice i ravnicu dozvao je u
crkvu male i velike na molitvu Gospine krunice.
Dragi Zvončići, dobili ste sve što je potrebno za uspješan rad,
Bog vas blagoslovio!
Vaša Zvončica
DJECA NA VI. DANIMA BALINTA VUJKOVA
Narodna književnost u školi
Nastupom učenika osnovnih škola i vrtića na priredbi pod nazivom
”Narodna književnost u školi”, koja je u HKC ”Bunjevačko kolo”
u četvrtak, 11. listopada okupila preko 300 djece, koja su
slušala i gledala svoje vršnjake u dramatizacijama narodnih
pripovjedaka i bajki, počeli su šesti po redu ”Dani Balinta
Vujkova”, s podnaslovom ”Dani hrvatske knjige i riječi”.
”Pupko i družina”
Najnovija slikovnica u nakladi Hrvatske čitaonice i Hrvatskoga
akademskog društva ”Pupko i družina” darovana je svakom
djetetu. Želja je organizatora da mališani odrastaju uz
najljepše bajke Hrvata Bunjevaca koje je zapisao Balint Vujkov.
NA FESTIVALU BUNJEVAČKI PISAMA
III. ”Smotra dječjih pjevača i zborova”
U velikoj dvorani Hrvatskoga kulturnog centra ”Bunjevačko kolo” u
četvrtak, 27. rujna 2007. godine
bilo je jako veselo i svečano jer su se uz festivalski orkestar
pojavili naši najmanji pjevači i oduševili publiku.
I stilom i pjevanjem posvjedočili su ovi pjevači da će bunjevačka
pisma i dalje živjeti. /K. Č./
JEDAN PRIMJER MUDROSTI SVETOGA FRANJE
Evo jedne priče iz Waddingovih ”Annales Minorum”. Priču je Tomi
iz Pavije, provincijalnom ministru Toskane, koji je umro godine
1258., ispričao neki brat Stjepan.
Ja, brat Stjepan, živio sam neko vrijeme sa svetim Franjom i
nekolicinom druge braće u jednom samotištu, gdje sam se brinuo
o njihovim krevetima i o kuhinji. Ovako smo, prema nalogu našeg
osnivača, provodili dane. Jutarnje sate provodili smo u tišini
i molitvi, sve dok ne bismo začuli udarac batom o dasku, što je
značilo da je vrijeme za ručak. Oko treće ure, sveti Franjo je
običavao izlaziti iz svoje ćelije. Ako ne bi vidio vatre u
kuhinji, otišao bi u vrt, ubrao rukovet bilja i donio kući
govoreći: ”Skuhaj ovo, to će braći biti dobro”. A kad bih, s
vremena na vrijeme, stavio pred njega jaja, sira i mlijeka i
juhu začinjenu sokom od pečenke – darove koje su nam slali
vjernici – on bi, zajedno s drugom braćom, jeo radosno i
govorio: ”Skuhao si previše, brate. Ne želim da išta kuhaš za
sutra, niti išta želim vidjeti u kuhinji.” Tako ja, želeći u
potpunosti slijediti sve njegove upute, nisam mario ni za što
osim da budem poslušan svetome čovjeku. Pa kada je došao i na
stolu vidio samo suhe korice kruha, počeo bi radosno jesti,
zadirkujući me što nisam donio još nešto i pitajući me zašto
nisam ništa skuhao. Stoga bih ja odgovarao: ”Zato, oče, jer ste
mi naložili da ne kuham.” No on bi rekao: ”Dragi sine,
razboritost je plemenita vrlina, ali ne moraš uvijek izvršavati
ono što ti nadređeni naloži, naročito ako vidiš da je on, u
trenutku kada ti govori, obuzet nekim snažnim osjećajem.”
Draga djeco, puno se puta i Vi mješate u ”mamine kuhinjske
poslove”, pa nek vam priča o sv. Franji bude na pouku.
Mir i dobro.
Za vas priredio:
S. Bašić
|
