INTERVJU – Razgovarao: Mirko Štefković

Početak uz ”Bože pomozi”

Dr. Marko Sente rođen je na jednom palićkom salašu 22. 04. 1953. a odrastao je u petočlanoj obitelji. Završio je medicinu, a potom i specijalizirao. Pored posla u subotičkoj bolnici radi i na svojoj poliklinici. Oženjen je i ima dva sina.

Doktore, vi ste inicijator mise za đake početkom školske godine u subotičkoj katedrali. Kako se rodila ta ideja?

Ideja je nastala tijekom organiziranja Festivala bunjevački pisama. Četvrte–pete godine, organizirajući Festival, spoznali smo da nam nedostaju mladi, oni koji će nastaviti tradiciju festivala. Dogovorili smo se da ćemo praviti smotru dječjih pjevača i zborova. Kad smo napravili prvu smotru, jedna me učiteljica pitala – a gdje su ti djeca? Naime, dvorana je bila puna roditelja i rodbine, a djece je bilo jako malo. Razmišljao sam kako dobiti djecu na jednu takvu manifestaciju. Došli smo na ideju napraviti generalnu probu otvorenog tipa i na nju pozvati djecu. Prve godine okupili smo djecu koja pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku iz subotičke i somborske općine. Kako bi to bio osmišljen program, igledalo je lgično krenuti s blagoslovom za početak nove školske godine. S tom idejom otišao sam katedralnom župniku gdinu Beretiću i zamolio ga da misa bude upravo u katedrali. Nisam točno znao koliko će djece biti. Prvi put ih je bilo više od tristo. Djeci su tada podijeljene sličice. Nakon toga ona su u Gradskoj kući odslušala jedno predavanje, te u Bunjevačkom kolu generalnu probu festivala. Tako smo ih htjeli potaknuti da i sami požele na smotri pokazati ono što znaju. Na pozornici se tom prigodom skupi između sedamdeset i stotinu djece.

Sjećam se da moj otac nikuda nije polazio bez ”Bože, pomozi!” To se praktično izgubilo iz našeg svakodnevnog života, pa smo htjeli da djeca steknu tu naviku, da i u novu školsku godinu krenu s ”Bože ,pomozi!”. Drugo, htjeli smo našoj djeci koja pohađaju katolički vjeronauk pružiti mogućnost da se međusobno upoznaju. Želimo da ta djeca vide da ih ima, da to nisu usamljeni pojedinci, da osjete kako jedna velika grupa daje sigurnost, da to nije sramota, da vjeronauk ne pohađaju neki kojima nešto fali, nego da su to djeca iz sasvim normalnih obitelji. Tu smo naišli na odličnu podršku župnika Beretića i direktora nekoliko osnovnih škola. Župnik je predložio da i za kraj školske godine priredimo jednu ovakvu misu, što smo i učinili. Tada smo imali još više djece. Pridružio nam se Stipan Jaramazović s tamburašima i VIS ”Proroci”. To je bilo fenomenalno. Svi su shvatili da to izgleda sjajno, pa smo se upustili u još veći posao. Sada smo imali više od sedamsto djece na misi. Bilo je pet svećenika. Izgledalo je prekrasno. Katedrala se orila, pogotovo kad se molio Očenaš. Dali smo otiskati šesto majica, međutim, hvala Bogu, nije ih bilo dovoljno. Zamolit ćemo sponzore da nam iziđu u susret da napravimo još sto i nešto majica za onu djecu koja su bila i nisu dobila majicu, a zaslužila su.

Ovo je drugi puta kako se upriličuje ovakva misa za početak školske godine. Što ste njome htjeli postići i poručiti: da se osjećaju sigurnima, da ih ima...?

Točno. Poruka i podrška nije samo djeci nego i roditeljima, onima koji već šalju svoju djecu, da znaju da nisu usamljeni, da netko iz ove zajednice misli na njih i podržava ih, bez obzira što to ne može na materijalni način, ali barem moralno stoji uz njih. Smatramo da upravo roditelji trebaju pomoći svojoj djeci izabrati ispravan put u životu, a ne prepustiti ih samima sebi. Mislimo da dijete nije u mogućnosti to samo uraditi. Roditelji moraju biti primjer jer će djeca teže skrenuti s pravoga puta ako su im roditelji uzor. Iz vlastitog iskustva znam da je lakše ići kroz život ako se u trenucima kriza i poteškoća imate za što uhvatiti, ako imate cilj. Važno je spoznati da ovaj život ima i svoju duhovnu stranu i smisao, koji je važniji od onog materijalnog. Neophodni su i jedan i drugi za normalan život, ali je duhovni bio jako zapostavljen u posljednjih pedeset godina, pa ga pokušajmo revitalizirati kao sastavni dio naše kulture. Ako ga se nisu stidjele generacije naših starih, zašto bismo ga mi sada trebali zaboraviti.

Tko Vam je pomogao u organizaciji te mise?

Stalno ističem da bez suradnika ništa ne mogu uraditi. Jako je važno naći ljude koji će to nositi. U Organizacijskom odboru festivala svi rade bar na jednom radnom mjestu, a neki poput mene čak i na dva. Glavni suradnici za ovaj segment su bili direktori osnovnih škola ”Ivan Milutinović”, škole u Tavankutu i Đurđinu, vjeroučitelji, g. Beretić. Ove smo godine pozvali svećenike da djeca vide da su i oni tu, zajedno s vjeroučiteljima, učiteljima i nastavnicima. Ove smo godine imali školsku djecu od prvog do osmog razreda, s tim što bismo mi voljeli na sljedećoj misi imati i srednjoškolce pa i studente. Na tome još treba raditi. Ima još puno ljudi koji na tom rade, pa čak i oni za koje uopće ne znam. Mogu im se samo svima zahvaliti.

S kojim se poteškoćama susrećete u organizaciji ove mise?

U organizaciji praktično nemamo poteškoća. Još nam je želja sve to omasoviti. Iako su nam se otvorili novi direktori škola, jedini problem koji imamo je okupiti dovoljan broj ljudi da se stignemo organizirati prema svakoj školi. Ove godine dobili smo palićku i bikovačku djecu. Bikovačke djece nema jako puno, ali je jako važno da dođu baš zato što ih nema puno, da vide da ih na drugim mjestima ima puno, da osjete snagu zajedništva. Da vide kad budu stariji pa budu dolazili na katolički vjeronauk kao srednjoškolci da će ih i tamo moći biti više, da neće biti usamljeni.

Kad sam jednom kolegi svećeniku izrazio svoje oduševljenje u vezi ove mise, on mi je rekao kako je ona trebala poteći od nas svećenika. Kao samokritika to stoji, ali je vrlo lijepo što ste se Vi kao laik za to zauzeli. Smatrate li da laici kod nas u Crkvi imaju dovoljno prostora i mogućnosti djelovanja?

Mislim da imamo. Osobno nisam naišao na neke velike zapreke. Ovisi naravno i od župnika i župe. Za ovu ideju naišao sam na podršku župnika iz više župa. Kad su shvatili što hoćemo, da to nije ništa što bi se miješalo u djelokrug njihovog rada, da je to nešto što bi samo uljepšalo naš zajednički život, vidio sam da nas podržavaju i da nemaju ništa protiv što inicijativa nije potekla iz njihovih krugova. Mislim da su svi svećenici razmišljali na tu temu, možda je samo trebalo početi... Nadam se da će nam se u lipnju pridružiti još više svećenika. Potrebno ih je samo blagovremeno obavijestiti, kako bi svoje obveze mogli uskladiti.

Poznat ste liječnik ne samo u našem gradu nego i puno šire. Što Vama kao laiku, pored tako humane profesije koju vršite, znači zalaganje u Crkvi?

Pa to mi je sastavni dio života. Išao sam u crkvu od svojih malih nogu. Ministrirao sam na Paliću do svoje dvadeset i neke godine. Čitao sam na misama. U godinama kad su preda mnom bila raznorazna raskršća shvatio sam da je meni ovo najjednostavniji put. Ovdje imam iscrtan pravac, imam se za što uhvatiti kad sam u krizi. Teško bih podnio život kad ne bih živio ovako, kad bih bio ateista, kad bi smisao moga života završavao ovdje na zemlji.

Znamo da nigdje nije jednostavno pokrenuti skupine vjernika na zajedničko djelovanje po kojem svjedoče svoju vjeru. Na koji način se po Vašem mišljenju laici mogu zainteresirati i pokrenuti na veći angažman u Crkvi?

Ako imate dobru ideju, mislim da je tada jednostavnije pokrenuti ljude. Posljednjih pedeset godina u vjerskom smislu postali smo jako inertni. Pokušavam preko svog angažmana pokazati da se ljudi mogu uključiti u razne oblike rada ali nije dobro da jedna skupina radi na svim područjima. Broj suradnika treba širiti i povećavati kako nitko ne bi bio previše opterećen a tada se puno lakše relaiziraju i rađaju nove ideje. Ne treba uvijek čekati da netko durgi nešto uradi, nego trebamo i sami probati. Ne mora svaka ideja uspjeti. Nogometaš koji deset puta puca na gol ima veću vjerojatnost da će dati gol od onog koji puca samo dva puta. Onaj koji je od deset pokušaja dva puta pogodio učinio je jako puno, a drugi ako iz dva pokušaja nije uspio pogoditi što je postigao? Znači treba puno pokušaja, od toga se određeni postotak može realizirati. Dakle, kad bismo imali puno suradnika, vjerojatno bi bilo puno ideja, koje bismo lakše ostvarili.

Kroz komunistički period navikli smo biti inertni. Tada je bilo ”nazadno” ići u crkvu. Sad je potrebno vremena to vratiti na neki normalni kolosijek. Naravno, lakše je živjeti bez obveza, ali opet kad imate neke obveze imate i što osmisliti.

Laički angažman u Crkvi nije čisto volonterstvo, nego treba biti izraz vjere. Što je u tom angažmanu po Vama najvažnije?

Samo vjera. Potrebno je živjeti vjeru svaki dan, ne u velikim stvarima, nego u sitnicama, ali tako da je svaki dan s vama. Ako uspijete svaki dan sa svojom djecom sjesti i pomoliti se, ako uspijete svake nedjelje s djecom zajedno otići na svetu misu – jer ovaj način života je razbio obitelj – ako bismo u tako malim stvarima ustrajno radili, tada bismo stigli do puno velikih stvari. Ne mislim da svaki pojedinac treba napraviti crkvu, izdati knjigu... Kad se sustavno, s voljom i s ljubavlju radi na onome što svaki dan živimo, kad se zna zašto, onda će to sigurno uroditi dobrim plodovima i uspjehom. Ljudi mogu učiniti jako puno. Kad čovjek pred sobom ima cilj i želi ga postići, on će do njega i stići. Ako ne ovim putem, onda drugim. Za svaki cilj se otvori jedan od putova, ali naravno ne treba odustati, nego je potrebno biti ustrajan.

Imate četveročlanu obitelj. Ima li Vaše zalaganje u Crkvi odjeka i na Vaš obiteljski život?

Svakako ima. Praktično, ovo što radim rezultat je našeg obiteljskog života. Imam podršku supruge, a i djeca su nam se pridružila. Mi razgovaramo kod kuće o tome. To je sastavni dio našeg obiteljskog života. Svi mi koji smo radili i žrtvovali se za to smo bili pozitivno nagrađeni, jer je to bilo stvarno jako lijepo.

I za kraj, recite nam, kako vidite budućnost Crkve u našim krajevima što se pojedinačnog i udruženog laičkog zauzimanja tiče?

Mislim da će Crkva rasti. Mi ćemo raditi na tome. Pokušavamo, koliko je u mogućnosti Organizacijskog odbora, pridonijeti tomu da nas bude više i kad dođemo u crkvu da budemo aktivni, a ne pasivni. Da se aktivno uključimo, da pomognemo našim svećenicima da svaka misa bude ljepša, da naš doživljaj bude ljepši i da ono što je živjelo tisućljećima živi i dalje. Mislim da ćemo to zajedničkim snagama uspjeti. To svakako ima perspektivu i budućnost. Na tome se mora raditi. Ništa neće doći bez rada, samo po sebi. Na nama je da to i uradimo jer samo od sebe ništa neće doći. Doći će neki drugi koji će raditi umjesto nas, onako kako već rade. Doći će oni koji prodaju drogu. Oni su vrlo aktivni i angažirani u svom radu. Ako ne uspijemo mi, uspjet će oni. Moramo se jednostavno boriti, da tako kažem, svim načinima i sredstvima, koliko nam to mogućnosti dozvoljavaju, da očuvamo naše i da se očuvamo od onoga što nije dobro, da pružimo nama i budućim generacijama put kojeg se trebaju držati da bi očuvali ono što su imali i da očuvaju i sebe, jer onaj koji gubi svoj korijen gubi svoj identitet.

Svi oni koji misle da mogu i žele pomoći pri organizaciji onoga na čemu radimo, neka nam se slobodno jave, rado ih čekamo. Misa zahvalnica za kraj školske godine bit će u drugu subotu mjeseca lipnja.