II. VATIKANSKI KONCIL – Piše: mr. o. Mato Miloš, OCD

BLAŽENA DJEVICA MARIJA I CRKVA (LG VIII)

PASTORALNE NORME MARIJANSKOG ŠTOVANJA (18)

1. Sveta krunica

Oko 120 koncilskih otaca tražilo je da se izričito u saborskom tekstu navede biblijska, teološka, povijesna i asketska vrijednost krunice. Komisija to nije prihvatila smatrajući da nije na Saboru da izbraja poimence pojedine oblike pobožnosti. Osim toga, komisija je imala pred očima i to da krunica nije u običaju kod istočnih katolika, a saborski tekst se odnosi na cijelu Crkvu. Stoga je papa Pavao VI. u svom apostolskom pismu ”Marialis cultus”, u kojem dalje razlaže misao Sabora, posvetio krunici 14 brojeva, koje želimo ovdje razmotriti. Pavao VI. naziva krunicu ”Sažetkom Evanđelja”. Krunica promatra susljedno i po redu poglavite spasotvorne događaje Otkupljenja, koji su se u Kristu ispunili: od djevičanskog začeća i otajstava djetinjstva sve do vrhunskih časova Pashe, blažene Muke i slavnog Uskrsnuća, te do njezinih učinaka na Crkvu koja nastaje na dan Pedesetnice (Duhova), i na Djevicu u dan kada je, dovršivši ovo zemaljsko progonstvo, bila dušom i tijelom uznesena u vječnu domovinu. Kao evanđeoska molitva, usredotočena na otajstvo otkupiteljskog Utjelovljenja, Krunica ima izrazito kristološko usmjerenje. Njezin najznačajniji sastavni dio, litanijsko ponavljanje Zdravomarija, postaje također neprekidno hvaljenje Krista, jer se navještaj anđela i pozdrav Krstiteljeve majke konačno odnosi na nj: ”Blagoslovljen plod utrobe tvoje” (Lk 1, 42). Ponavljanje Zdravomarije tvori osnovu, na kojoj se razvija razmatranje otajstava: Isus svake zdravomarije jest onaj isti kojega nam otajstva jedno za drugim stavljaju pred oči, sad kao sina Djevičina, rođena u betlehemskoj špilji, od Majke prikazana u hramu, dječaka puna revnosti za ono što je Oca njegova, Otkupitelja u smrtnoj borbi u Getsemanskom vrtu, izbičevana i okrunjena trnjem, opterećena križem i umirućeg na Kalvariji; uskrsnula od mrtvih i uzašla k Ocu da ostvari izlijevanje dara Duha Svetoga. Važnost moljenja Krunice jest u kontemplaciji. Krunica bez razmatranja je kao tijelo bez duše, njezino moljenje u tom slučaju pada u pogibao da postane mehanič k o ponavljanje formula te da se suprotstavi Isusovoj opomeni: ”Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani” (Mt 6, 7). Moljenje Krunice po samoj svojoj naravi zahtijeva polagan ritam, pružanje dovoljnog vremena kako bi molitelj mogao bolje razmišljati o otajstvima života Gospodinova, gledanim kroz srce One koja je bila Gospodinu najbliža, da bi se na taj način mogla crpsti neslućena bogatstva.

Liturgija i krunica su u međusobnom odnosu. Krunica je nikla na vjekovnom stablu kršćanske liturgije, kao pravi ”Djevičin psaltir”, pomoću kojega su se skromni ljudi pridruživali sveopćoj pjesmi hvale i prošnje Crkve. S druge strane, to se dogodilo u jednom razdoblju na zalasku Srednjeg vijeka, kad je liturgijski duh bio u opadanju i kad se kod vjernika javljalo određeno udaljavanje od liturgije, a u prilog osjećajne pobožnosti prema Kristovu čovještvu i prema Djevici Mariji. Danas se taj problem može riješiti u svjetlu načela konstitucije Sacrosanctum Concilium, da se liturgijska slavlja i pobožnost krunice ne smiju ni suprotstavljati ni izjednačavati. Svaki molitveni izražaj postaje toliko plodniji ukoliko više sadrži svoju pravu narav i svoju vlastitu fizionomiju. Dostojanstvo liturgijskih čina u krunici vidi pobožnu vježbu koja se lako može uskladiti s liturgijom. Kao liturgija, i krunica je po svojoj naravi komunitarna, hrani se svetim Pismom i odvija se oko otajstva Krista. Liturgija uprisutnjuje pod velom znakova, koji su na otajstven način djelotvorni, najveća otajstva našega Otkupljenja. Krunica po ljubavi koja se rađa iz razmatranja, pomaže molitelju da se sjeća tih otajstava, te potiče njegovu volju da odatle crpi pravila za život. Krunica je dakle pobožna vježba koja razlog svoga postojanja dobiva od liturgije te koja, ako se obavlja po svojoj izvornosti sasvim naravno vodi k liturgiji, iako ne prekoračuje toga praga. Razmišljanje o otajstvima krunice, time što Kristova otajstva čini dragima duhu i srcu vjernika, može biti vrlo dobra priprava za proslavu tih otajstava u liturgijskom činu, te postati kasnije njihova produžena jeka. Međutim, moljenje krunice za vrijeme liturgijskog čina je zabluda koja se na nesreću još uvijek održava na nekim mjestima. Papa Pavao VI. na kraju svojeg apostolsko pisma o krunici preporuča: ”Neka se pri širenju te tako spasonosne pobožnosti ne iskrivljuju njezini razmjeri, i neka se ona ne prikazuje s nezgodnom isključivošću: krunica je izvrsna molitva, al i se kršćanski vjernik mora ipak prema njoj osjećati vedro i slobodno; svakako je važno da se on osjeća pozvanim da tu molitvu – spokojan u srcu – moli zbog njezine unutarnje ljepote” (MC br. 55).

2. Molitva Anđeo Gospodnji

Na Saboru se malo spominjala molitva Anđeo Gospodnji. Papa Pavao VI. tu molitvu u spomenutom apostolskom pismu donosi na prvom mjestu među tradicionalnim oblicima štovanja Mariji. ”Toj molitvi nije potrebna obnova. Njezina jednostavna struktura, njezin biblijski značaj, njezino podrijetlo, koje je povezuje uz moljenje za očuvanje mira, njezin tako reći liturgijski ritam... čine da ta molitva i nakon stoljeća zadržava svoju nepromijenjenu vrijednost” (MC br. 41). Karakteristično je za ovu molitvu da ju molimo tri puta na dan: ujutro, u podne i navečer.

Sabor još preporučuje štovanje slika Blažene Djevice u granicama određenim posebno na Drugom nicejskom saboru (787. g.). Sabor naglašava da se štovanje iskazano slici upravlja osobi koju slika prikazuje. Slika ili kip ne cijeni se ukoliko je papir, platno, drvo ili kamen, već ukoliko je lik nekoga koga cijenimo. Budući da slike ne može biti ako ta osoba nije nikada postojala, između osobe i njezine slike postoji stvarna veza, koja nam dopušta govoriti da je osoba izražajem svoga lika prisutna na slici. Pri prosuđivanju nastranosti u štovanju Marijinih slika i kipova valja nam imati na umu da njihovo znakovito štovanje na temelju predstavljanja može ići intenzivno i osjećajno vrlo daleko, a da ne bude idolopoklonstvo. Za ove i za druge oblike pobožnosti prema Mariji valja, kao i za sve pobožne vježbe izvan liturgije, uzeti ono što nam o njima govori konstitucija Sacrosanctum Concilium: ”Pobožne vježbe, vodeći brigu o liturgijskim vremenima, moraju se urediti tako da budu u skladu sa svetom liturgijom, da od nje na neki način proistječu, da narod k njoj vode, budući da po svojoj naravi liturgija daleko nadvisuje te pobožnosti” (SC br. 13).